Slučaj najveće europske ekonomije ilustrativan je primjer kako su se europske države s godinama zakačile na ruske energente. Početkom prošlog desetljeća, oko 40 posto prirodnog plina koji je Njemačka uvozila dolazilo je iz Rusije. No, u narednih deset godina taj je postotak narastao na 55 posto. Kroz svega jedno desetljeće, najjače europsko gospodarstvo postalo je bitno ovisnije o ruskom plinu.
Dapače, do prije par mjeseci činilo se da će ta ovisnost samo rasti: Sjeverni tok 2, 1230 kilometara dugačak plinovod koji je Njemačku direktno povezao s Rusijom, bio je zamalo operativan, još mu je trebalo dopuštenje za rad njemačkog regulatora. Njime bi se isporuka ruskog plina Njemačkoj udvostručila.
Međusobna ovisnost
Slučaj najveće europske ekonomije ilustrativan je primjer kako se europske države žurno pokušavaju riješiti ovisnosti o ruskim energentima. Dva dana prije početka invazije ruske vojske na Ukrajinu, Berlin je stopirao Sjeverni tok 2, projekt u koji je uloženo 11 milijardi eura. Ubrzane su pripreme za izgradnju prvih LNG terminala. Njemačka je dogovorila suradnju s Katarom za opskrbu energijom, posebno ukapljenim plinom.
Riječ je o dugoročnijim planovima – na kratke staze, ni Njemačka niti ostatak EU još uvijek se ne odriču ruskog plina, nafte i ugljena, unatoč sve većem pritisku da se ozbiljno krene u tom smjeru kako bi se još više podigli ulozi i tako pokušao zaustaviti Putinov ratni pohod u Ukrajini. Jer jednako kako se europske ekonomije oslanjaju na ruske energente, tako se i ruski budžet bitno oslanja na prihode od njihove prodaje.
Ambiciozni planovi
Na prošlotjednom summitu EU-a oko ovog pitanja nije bilo iznenađenja. Iz Budimpešte su, na primjer, još jednom ponovili da ne podržavaju energetski embargo prema Rusiji jer će se troškovi prevaliti na leđa građana. “Mi si to ne možemo dozvoliti”, kazao je glasnogovornik vlade Zoltan Kovacs. U Mađarskoj su ove nedjelje parlamentarni izbori.
Iz Berlina, pak, stižu upozorenja da bi nagli prekid opskrbe ruskim energentima ugrozio stotine tisuća radnih mjesta i gurnuo europsko gospodarstvo u recesiju. Sankcije ne bi smjele europske zemlje pogoditi teže nego rusko vodstvo, tumačio je neki dan razmišljanja unutar svoje vlade njemački kancelar Olaf Scholz. Oko energetskog embarga, dakle, još uvijek nema suglasja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sastanak čelnika EU članica u petak je trajao neočekivano dugo jer su na dnevnom redu bile osjetljive teme: gdje će EU nabavljati plin i druge energente, po kojoj će ih cijeni kupovati te kako će spriječiti divljanje cijena koje svi skupa sve više osjećamo na kućnim budžetima. Energetska situacija među zemljama bitno se razlikuje što otežava nalaženje zajedničkog rješenja. Ipak, dogovoreni su ambiciozni planovi; sada je samo pitanje jesu li i u kojem roku ostvarivi.
Zajednička kupnja plina
Za početak, Europska komisija i Vijeće moraju ispitati koje su moguće opcije kako bi se snizila cijena plina, a time posljedično i cijena struje koja je na europskom veleprodajnom tržištu vezana uz plin. Neke od tih opcija su vaučeri za potrošače, porezne olakšice, državne potpore pa i limitiranje cijena, pitanje koje je, javljali su briselski dopisnici, izazvalo ozbiljne diskusije i neslaganje među premijerima.
EU će, dogovoreno je još, zajednički nabavljati plin, ukapljeni prirodni plin i vodik i tako iskoristiti svoju “političku i tržišnu snagu” kako bi se u pregovorima s dobavljačima postigle povoljnije cijene za države članice. Ovi energenti bi se, dakle, ubuduće kupovali na sličan način kao što je EU nabavljala cjepivo protiv covida.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sudjelovanje u zajedničkoj kupnji je dobrovoljno. Ali sasvim je izvjesno da će se i svaka država nastojati pobrinuti za sebe – Njemačka, kako smo već spomenuli, već ima deal s Katarom, dogovoren pet dana prije europskog sastanka na vrhu.
Dogovor s Amerikom
EU se nada ovisnost o ruskom plinu smanjiti zahvaljujući i američkom LNG-ju o čemu su u petak u Bruxellesu razgovarali predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i američki predsjednik Joe Biden. Ali to neće biti nimalo jednostavno.
Amerika bi već ove godine trebala raditi na tome da opskrbi tržište EU-a s dodatnih 15 milijardi kubičnih metara ukapljenog prirodnog plina, a do 2030. ta bi količina bila čak 50 milijardi kubičnih metara što je oko trećine ruskog plina koji danas stiže u Europu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Niz otvorenih pitanja
No, oko tog velikog dogovora Bruxellesa i Washingtona još uvijek postoji niz nepoznanica. U zajedničkoj izjavi piše da će SAD “nastojati osigurati” i to “u suradnji s međunarodnim partnerima” dodatne količine plina, što samo po sebi sugerira da stvar nije gotova i da ne ovisi isključivo o dogovoru dviju strana.
Kupnja i prodaja energenata je regulirana komercijalnim ugovorima, a ne direktnim političkim dogovorom. Stoga nije sasvim jasno na koji način EU i SAD misle motivirati opskrbljivače da svoj proizvod prodaju upravo europskom tržištu. I hoće li dodatne količine biti osigurane povećanjem proizvodnje ili preusmjeravanjem ukapljenog plina namijenjenog drugim regijama svijeta.
Uloga LNG-ja na Krku
Nadalje, postavlja se i pitanje imaju li EU i SAD potrebnu infrastrukturu da bi mogli povećati izvoz, odnosno uvoz ukapljenog plina. Premijer Andrej Plenković kazao je, na primjer, da Hrvatska razmatra povećanje kapaciteta LNG-ja na Krku što se, smatraju u Vladi, može postići i s postojećom infrastrukturom. No, to ne mora biti slučaj sa svim terminalima u EU članicama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dogovor Bijele kuće i Bruxellesa je očito važna politička poruka – da se Europska unija okreće drugim opskrbljivačima i da pritom ima pouzdanog partnera s druge strane Atlantika – ali tek treba vidjeti koliku će konkretnu promjenu donijeti, barem u kratkom roku.
U kratkom roku trebale bi se razriješiti i nejasnoće oko nedavne najave ruskog predsjednika Vladimira Putina da će tzv. neprijateljske zemlje ruski plin moći plaćati samo rubljima. Nakon summita jasno je da lideri EU-a ne misle pristati na Putinov zahtjev – prije nekoliko dana analizirali smo razloge za to – pa će Moskva uskoro morati ili odustati ili povući novi radikalan potez.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Analiza Irene Frlan Gašparović: Plan Europske unije da hitno smanji ovisnost o ruskom plinu totalno je nerealan
EU se okreće SAD-u i ukapljenom plinu, ali to nije ni jednostavno ni brzo rješenje
U kratkom roku trebale bi se razriješiti i nejasnoće oko nedavne Putinove najave da će tzv. neprijateljske zemlje ruski plin moći plaćati samo rubljima. Nakon summita jasno je da lideri EU-a ne misle pristati na taj zahtjev - prije nekoliko dana analizirali smo razloge za to - pa će Moskva uskoro morati ili odustati ili povući novi radikalan potez
Slučaj najveće europske ekonomije ilustrativan je primjer kako su se europske države s godinama zakačile na ruske energente. Početkom prošlog desetljeća, oko 40 posto prirodnog plina koji je Njemačka uvozila dolazilo je iz Rusije. No, u narednih deset godina taj je postotak narastao na 55 posto. Kroz svega jedno desetljeće, najjače europsko gospodarstvo postalo je bitno ovisnije o ruskom plinu.
Dapače, do prije par mjeseci činilo se da će ta ovisnost samo rasti: Sjeverni tok 2, 1230 kilometara dugačak plinovod koji je Njemačku direktno povezao s Rusijom, bio je zamalo operativan, još mu je trebalo dopuštenje za rad njemačkog regulatora. Njime bi se isporuka ruskog plina Njemačkoj udvostručila.
Međusobna ovisnost
Slučaj najveće europske ekonomije ilustrativan je primjer kako se europske države žurno pokušavaju riješiti ovisnosti o ruskim energentima. Dva dana prije početka invazije ruske vojske na Ukrajinu, Berlin je stopirao Sjeverni tok 2, projekt u koji je uloženo 11 milijardi eura. Ubrzane su pripreme za izgradnju prvih LNG terminala. Njemačka je dogovorila suradnju s Katarom za opskrbu energijom, posebno ukapljenim plinom.
Riječ je o dugoročnijim planovima – na kratke staze, ni Njemačka niti ostatak EU još uvijek se ne odriču ruskog plina, nafte i ugljena, unatoč sve većem pritisku da se ozbiljno krene u tom smjeru kako bi se još više podigli ulozi i tako pokušao zaustaviti Putinov ratni pohod u Ukrajini. Jer jednako kako se europske ekonomije oslanjaju na ruske energente, tako se i ruski budžet bitno oslanja na prihode od njihove prodaje.
Ambiciozni planovi
Na prošlotjednom summitu EU-a oko ovog pitanja nije bilo iznenađenja. Iz Budimpešte su, na primjer, još jednom ponovili da ne podržavaju energetski embargo prema Rusiji jer će se troškovi prevaliti na leđa građana. “Mi si to ne možemo dozvoliti”, kazao je glasnogovornik vlade Zoltan Kovacs. U Mađarskoj su ove nedjelje parlamentarni izbori.
Iz Berlina, pak, stižu upozorenja da bi nagli prekid opskrbe ruskim energentima ugrozio stotine tisuća radnih mjesta i gurnuo europsko gospodarstvo u recesiju. Sankcije ne bi smjele europske zemlje pogoditi teže nego rusko vodstvo, tumačio je neki dan razmišljanja unutar svoje vlade njemački kancelar Olaf Scholz. Oko energetskog embarga, dakle, još uvijek nema suglasja.
Sastanak čelnika EU članica u petak je trajao neočekivano dugo jer su na dnevnom redu bile osjetljive teme: gdje će EU nabavljati plin i druge energente, po kojoj će ih cijeni kupovati te kako će spriječiti divljanje cijena koje svi skupa sve više osjećamo na kućnim budžetima. Energetska situacija među zemljama bitno se razlikuje što otežava nalaženje zajedničkog rješenja. Ipak, dogovoreni su ambiciozni planovi; sada je samo pitanje jesu li i u kojem roku ostvarivi.
Zajednička kupnja plina
Za početak, Europska komisija i Vijeće moraju ispitati koje su moguće opcije kako bi se snizila cijena plina, a time posljedično i cijena struje koja je na europskom veleprodajnom tržištu vezana uz plin. Neke od tih opcija su vaučeri za potrošače, porezne olakšice, državne potpore pa i limitiranje cijena, pitanje koje je, javljali su briselski dopisnici, izazvalo ozbiljne diskusije i neslaganje među premijerima.
EU će, dogovoreno je još, zajednički nabavljati plin, ukapljeni prirodni plin i vodik i tako iskoristiti svoju “političku i tržišnu snagu” kako bi se u pregovorima s dobavljačima postigle povoljnije cijene za države članice. Ovi energenti bi se, dakle, ubuduće kupovali na sličan način kao što je EU nabavljala cjepivo protiv covida.
Sudjelovanje u zajedničkoj kupnji je dobrovoljno. Ali sasvim je izvjesno da će se i svaka država nastojati pobrinuti za sebe – Njemačka, kako smo već spomenuli, već ima deal s Katarom, dogovoren pet dana prije europskog sastanka na vrhu.
Dogovor s Amerikom
EU se nada ovisnost o ruskom plinu smanjiti zahvaljujući i američkom LNG-ju o čemu su u petak u Bruxellesu razgovarali predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i američki predsjednik Joe Biden. Ali to neće biti nimalo jednostavno.
Amerika bi već ove godine trebala raditi na tome da opskrbi tržište EU-a s dodatnih 15 milijardi kubičnih metara ukapljenog prirodnog plina, a do 2030. ta bi količina bila čak 50 milijardi kubičnih metara što je oko trećine ruskog plina koji danas stiže u Europu.
Niz otvorenih pitanja
No, oko tog velikog dogovora Bruxellesa i Washingtona još uvijek postoji niz nepoznanica. U zajedničkoj izjavi piše da će SAD “nastojati osigurati” i to “u suradnji s međunarodnim partnerima” dodatne količine plina, što samo po sebi sugerira da stvar nije gotova i da ne ovisi isključivo o dogovoru dviju strana.
Kupnja i prodaja energenata je regulirana komercijalnim ugovorima, a ne direktnim političkim dogovorom. Stoga nije sasvim jasno na koji način EU i SAD misle motivirati opskrbljivače da svoj proizvod prodaju upravo europskom tržištu. I hoće li dodatne količine biti osigurane povećanjem proizvodnje ili preusmjeravanjem ukapljenog plina namijenjenog drugim regijama svijeta.
Uloga LNG-ja na Krku
Nadalje, postavlja se i pitanje imaju li EU i SAD potrebnu infrastrukturu da bi mogli povećati izvoz, odnosno uvoz ukapljenog plina. Premijer Andrej Plenković kazao je, na primjer, da Hrvatska razmatra povećanje kapaciteta LNG-ja na Krku što se, smatraju u Vladi, može postići i s postojećom infrastrukturom. No, to ne mora biti slučaj sa svim terminalima u EU članicama.
Dogovor Bijele kuće i Bruxellesa je očito važna politička poruka – da se Europska unija okreće drugim opskrbljivačima i da pritom ima pouzdanog partnera s druge strane Atlantika – ali tek treba vidjeti koliku će konkretnu promjenu donijeti, barem u kratkom roku.
U kratkom roku trebale bi se razriješiti i nejasnoće oko nedavne najave ruskog predsjednika Vladimira Putina da će tzv. neprijateljske zemlje ruski plin moći plaćati samo rubljima. Nakon summita jasno je da lideri EU-a ne misle pristati na Putinov zahtjev – prije nekoliko dana analizirali smo razloge za to – pa će Moskva uskoro morati ili odustati ili povući novi radikalan potez.