Nakon maratonskih sastanaka koji su trajali do ranih jutarnjih sati, Europska unija donijela je povijesnu odluku. Prošlo je više od 40 godina otkako je Turska poduzela prve korake ka pridruživanju političkoj zajednici europskih država.
Ali tek je tada, u listopadu 2005. – u vrijeme prve vlade Recepa Tayyipa Erdogana, premijera kojeg se na Zapadu percipiralo kao proeuropskog reformatora – službeno počela pregovore o članstvu u EU. Tog je jutra pristupne pregovore počela i Hrvatska, no to je u Luksemburgu bio politički sideshow, tek usputna crtica.
Hrvatska je, u međuvremenu, ušla u EU, imala četiri predsjednika države i, evo, petog premijera. Erdogan, koji je odavno izgubio auru proeuropskog reformatora, još uvijek vlada Turskom. Koliko čvrsto, doznat ćemo danas.
Golema kriza, inflacija, potres
U Turskoj se u nedjelju održavaju predsjednički i parlamentarni izbori za koje analitičari i mediji procjenjuju da bi mogli označiti kraj Erdoganove ere. Ankete su blago na strani oporbe, okupljene u šesteročlani politički blok, koji podupire zajedničkog predsjedničkog kandidata Kemala Kilicdaroglua. Izborna utrka bi, u najmanju ruku, morala biti vrlo tijesna.
Na ranijim predsjedničkim izborima Erdogan je glatko pobjeđivao u prvom krugu. Na izborima 2018. dobio je 26 milijuna glasova, 11 milijuna više od prvog sljedećeg protukandidata. No, ove nedjelje okolnosti mu ne idu na ruku: zemlja je usred goleme ekonomske krize, s enormnom inflacijom, suočena pritom s posljedicama nedavnog devastirajućeg potresa.
Izbori koje bi mogao izgubiti
Uz to, političke su okolnosti dramatično drugačije. Oporba, ujedinjenija nego ikad prije, stvorila je snažan politički blok kontra aktualnog predsjednika i njegove stranke. Prije nekoliko dana iz izborne utrke iznenada se povukao Muharrem Ince, čija je kandidatura prijetila da podijeli oporbene glasove. Njegovim povlačenjem Kilicdarogluu dodatno rastu šanse. Ovo su izbori koje bi Erdogan mogao izgubiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izbori se dobivaju ili gube na unutarnjim pitanjima – pogotovo kad je ekonomija u stanju u kakvom je trenutno turska – i to se jako dobro vidjelo u izbornoj kampanji. Dvojica glavnih protukandidata, Erdogan i Kilicdaroglu, doslovno su polemizirali oko luka koji je, zbog dvoznamenkaste inflacije, drastično poskupio.
Polemika oko glavice luka
„Kilogram luka je sada 30 lira, a ako (Erdogan) ostane, bit će 100 lira“, govorio je biračima Erdoganov suparnik, držeći u ruci glavicu luka, u videu snimljenom u njegovoj skromnoj kuhinji. Sušta suprotnost Erdoganovoj raskošnoj predsjedničkoj palači, službenoj rezidenciji čija je gradnja, pogotovo troškovi, bila predmet velikih kontroverzi.
Glavica luka gotovo da je postala simbol galopirajućih troškova života na kojima se gube izbori. Erdoganu je to jasno, koliko god tvrdio da u Turskoj „ne postoje problemi s lukom, krumpirom i krastavcima“. Neki dan je stoga najavio povećanje plaća u javnom sektoru za 45 posto. Uz službenu inflaciju koja je u travnju usporila na 44 posto – a neslužbene procjene su još i gore – to teško da se smatrati povišicom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reperkusije na Europu
Na izborima su presudne domaće teme, ali oči ostatka svijeta, osobito Europe, uprte su u Ankaru zbog reperkusija nedjeljnih izbora na vanjskopolitička, sigurnosna i obrambena pitanja koja daleko prelaze granice Turske. Odluka turskih birača utjecat će na buduće odnose Turske s Rusijom i Zapadom te na njezinu poziciju u NATO-u i oko rata koji se vodi u Ukrajini.
Turska je dio zapadnog obrambenog saveza, iako ne i Europske unije (taj je proces tijekom proteklog desetljeća zapeo u slijepoj ulici). Unatoč članstvu u NATO-u, prije nekoliko godina nabavili su ruski sustav protuzračne obrane što je izazvalo snažne napetosti u odnosima s Washingtonom i NATO-om općenito. No, Erdogan nastoji stvoriti tješnje veze s Rusijom i Kinom.
Dvokorak turske politike
Prije nekoliko tjedana na jugu Turske puštena je u rad prva nuklearna elektrana. Izgradila ju je ruska državna tvrtka Rosatom što je bila prilika za telefonski razgovor Erdogana i Vladimira Putina. Bilo je govora o produbljivanju gospodarske, trgovinske i poljoprivredne suradnje. U trenutcima kada zapadne države sankcijama pritišću tog istog Putina te vojno i logistički podržavaju Ukrajinu kontra Putinove vojske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Turska je jedina članica NATO-a koja nije uvela sankcije Rusiji, dok su istovremeno upravo turski dronovi u ranoj fazi rata postali simbol ukrajinskog otpora ruskoj invaziji. U tom je dvokoraku Turska od početka sukoba u Ukrajini – Erdogan je procijenio da si, s obzirom na strateški zemljopisni položaj, kontrolu nad Bosporom i članstvo u NATO-u, može priuštiti takav pristup, nastojeći iskoristiti ukrajinsku krizu za širenje utjecaja u regiji.
Isprepleteni odnosi
Na zapadu postoji određeno očekivanje ili nada da bi pobjeda oporbenih stranaka i njihovog predsjedničkog kandidata donijela bitnu promjenu na unutarnjem planu – među ostalim, reforme koje bi Tursku ponovno približile zapadnim standardima po pitanju vladavine prava i srodnih tema – ali i u vanjskoj politici. No, u području vanjske politike ipak nije realno očekivati drastičan zaokret u Ankari.
Na primjer, prema Rusiji: energetski i ekonomski odnosi dviju država previše su isprepleteni, a veze preduboke i važne za oba gospodarstva, da bi ih se vlast u Turskoj, koja god bila, tek tako odrekla ili presjekla. Turska se nije priključila zapadnim sankcijama Rusiji, a trgovinske veze su u godini rata u Ukrajini dodatno produbljene. Uvoz iz Rusije je udvostručen jer Turska, smatra se, funkcionira i kao trgovinski posrednik za rusku ekonomiju pogođenu sankcijama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gospodarska međuovisnost ide u oba smjera – Rusija je Turskoj, među ostalim, i najveći dobavljač energenata – što znači da bi Moskva, u slučaju zahlađenja odnosa, imala u rukama efikasnu polugu pritiska na vlasti u Ankari, pogotovo u situaciji u kojoj turska ekonomija prolazi kroz jednu od najvećih kriza u posljednje vrijeme. Iluzorno je očekivati da će te veze biti naprasno prekinute, bez obzira na ishod nedjeljnih izbora.
Švedska ulazi u NATO?
U slučaju pobjede, oporba, koja tvrdi da je odlučna popraviti odnose s NATO-om i EU-om, mogla bi ipak povući simboličan vanjskopolitički potez i ukloniti veto na pristupanje Švedske zapadnom vojnom savezu. Plan je bio da Švedska i Finska uđu u NATO zajedno, ali je zbog turskog i mađarskog protivljenja, Švedska zasad ostala izvan. Odustajanje od blokade bilo bi dobrodošla gesta prema zapadnim saveznicima.
No, s Europskom unijom situacija je nešto složenija. Bez obzira tko će biti na vlasti u Ankari, članstvo Turske u EU nije izgledno, a kamoli u nekom kraćem vremenskom razdoblju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Partnerstvo vs. članstvo
I nakon one noći u Luksemburgu prije gotovo 20 godina, kada su nakon maratonskih razgovora, države članice ipak pristale na otvaranje pregovora, bilo je jasno da je punopravno članstvo Turske za neke europske vlade previše kontroverzno pitanje s unutarnjepolitičkim reperkusijama.
Pregovori su stoga uvijek išli puževim korakom, s neizvjesnim ishodom: neke države članice zagovarale su da se Turskoj, umjesto članstva, ponudi „privilegirano partnerstvo“, što god to podrazumijevalo.
Osim toga, tu je i pitanje Cipra, podijeljenog otoka u Sredozemlju čiji je južni, grčki dio u EU, dok sjeverni, turski dio na međunarodnom planu priznaje jedino Turska. Dok se situacija s Ciprom ne riješi, odnosi EU-a i Ankare ne mogu se normalizirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neizvjesno, ne i gotovo
Izbori u Turskoj mogli bi doista biti neizvjesni, ali izborna bitka daleko je od gotove. Uspije li mobilizirati svoje birače – u čemu je, tvrdi se, vrlo vješt – Erdogan bi si lako mogao osigurati još pet godina mandata. A ako i izgubi, nijanse tog poraza i eventualne oporbene pobjede nisu nevažne.
Hoće li rezultati biti toliko tijesni da ih se može osporavati? Tko će kontrolirati parlament i s kojom većinom? Kakvi će biti odnosi unutar šestočlanog oporbenog bloka kojeg trenutno na okupu drži zajednička težnja da smijene Erdogana? Turski predsjednik je, čini se, doista u vrlo neizvjesnom trenutku svoje političke karijere. Je li ona gotova, to je sasvim drugo pitanje.
Analiza Irene Frlan Gašparović: što će se događati ako Erdogan danas izgubi izbore
Odgovor na pitanje tko će vladati Turskom imat će dalekosežne vanjskopolitičke i sigurnosne posljedice u Europi
Turski predsjednik je, čini se, doista u vrlo neizvjesnom trenutku svoje političke karijere. Je li ona gotova, to je sasvim drugo pitanje
Nakon maratonskih sastanaka koji su trajali do ranih jutarnjih sati, Europska unija donijela je povijesnu odluku. Prošlo je više od 40 godina otkako je Turska poduzela prve korake ka pridruživanju političkoj zajednici europskih država.
Ali tek je tada, u listopadu 2005. – u vrijeme prve vlade Recepa Tayyipa Erdogana, premijera kojeg se na Zapadu percipiralo kao proeuropskog reformatora – službeno počela pregovore o članstvu u EU. Tog je jutra pristupne pregovore počela i Hrvatska, no to je u Luksemburgu bio politički sideshow, tek usputna crtica.
Hrvatska je, u međuvremenu, ušla u EU, imala četiri predsjednika države i, evo, petog premijera. Erdogan, koji je odavno izgubio auru proeuropskog reformatora, još uvijek vlada Turskom. Koliko čvrsto, doznat ćemo danas.
Golema kriza, inflacija, potres
U Turskoj se u nedjelju održavaju predsjednički i parlamentarni izbori za koje analitičari i mediji procjenjuju da bi mogli označiti kraj Erdoganove ere. Ankete su blago na strani oporbe, okupljene u šesteročlani politički blok, koji podupire zajedničkog predsjedničkog kandidata Kemala Kilicdaroglua. Izborna utrka bi, u najmanju ruku, morala biti vrlo tijesna.
Na ranijim predsjedničkim izborima Erdogan je glatko pobjeđivao u prvom krugu. Na izborima 2018. dobio je 26 milijuna glasova, 11 milijuna više od prvog sljedećeg protukandidata. No, ove nedjelje okolnosti mu ne idu na ruku: zemlja je usred goleme ekonomske krize, s enormnom inflacijom, suočena pritom s posljedicama nedavnog devastirajućeg potresa.
Izbori koje bi mogao izgubiti
Uz to, političke su okolnosti dramatično drugačije. Oporba, ujedinjenija nego ikad prije, stvorila je snažan politički blok kontra aktualnog predsjednika i njegove stranke. Prije nekoliko dana iz izborne utrke iznenada se povukao Muharrem Ince, čija je kandidatura prijetila da podijeli oporbene glasove. Njegovim povlačenjem Kilicdarogluu dodatno rastu šanse. Ovo su izbori koje bi Erdogan mogao izgubiti.
Izbori se dobivaju ili gube na unutarnjim pitanjima – pogotovo kad je ekonomija u stanju u kakvom je trenutno turska – i to se jako dobro vidjelo u izbornoj kampanji. Dvojica glavnih protukandidata, Erdogan i Kilicdaroglu, doslovno su polemizirali oko luka koji je, zbog dvoznamenkaste inflacije, drastično poskupio.
Polemika oko glavice luka
„Kilogram luka je sada 30 lira, a ako (Erdogan) ostane, bit će 100 lira“, govorio je biračima Erdoganov suparnik, držeći u ruci glavicu luka, u videu snimljenom u njegovoj skromnoj kuhinji. Sušta suprotnost Erdoganovoj raskošnoj predsjedničkoj palači, službenoj rezidenciji čija je gradnja, pogotovo troškovi, bila predmet velikih kontroverzi.
Glavica luka gotovo da je postala simbol galopirajućih troškova života na kojima se gube izbori. Erdoganu je to jasno, koliko god tvrdio da u Turskoj „ne postoje problemi s lukom, krumpirom i krastavcima“. Neki dan je stoga najavio povećanje plaća u javnom sektoru za 45 posto. Uz službenu inflaciju koja je u travnju usporila na 44 posto – a neslužbene procjene su još i gore – to teško da se smatrati povišicom.
Reperkusije na Europu
Na izborima su presudne domaće teme, ali oči ostatka svijeta, osobito Europe, uprte su u Ankaru zbog reperkusija nedjeljnih izbora na vanjskopolitička, sigurnosna i obrambena pitanja koja daleko prelaze granice Turske. Odluka turskih birača utjecat će na buduće odnose Turske s Rusijom i Zapadom te na njezinu poziciju u NATO-u i oko rata koji se vodi u Ukrajini.
Turska je dio zapadnog obrambenog saveza, iako ne i Europske unije (taj je proces tijekom proteklog desetljeća zapeo u slijepoj ulici). Unatoč članstvu u NATO-u, prije nekoliko godina nabavili su ruski sustav protuzračne obrane što je izazvalo snažne napetosti u odnosima s Washingtonom i NATO-om općenito. No, Erdogan nastoji stvoriti tješnje veze s Rusijom i Kinom.
Dvokorak turske politike
Prije nekoliko tjedana na jugu Turske puštena je u rad prva nuklearna elektrana. Izgradila ju je ruska državna tvrtka Rosatom što je bila prilika za telefonski razgovor Erdogana i Vladimira Putina. Bilo je govora o produbljivanju gospodarske, trgovinske i poljoprivredne suradnje. U trenutcima kada zapadne države sankcijama pritišću tog istog Putina te vojno i logistički podržavaju Ukrajinu kontra Putinove vojske.
Turska je jedina članica NATO-a koja nije uvela sankcije Rusiji, dok su istovremeno upravo turski dronovi u ranoj fazi rata postali simbol ukrajinskog otpora ruskoj invaziji. U tom je dvokoraku Turska od početka sukoba u Ukrajini – Erdogan je procijenio da si, s obzirom na strateški zemljopisni položaj, kontrolu nad Bosporom i članstvo u NATO-u, može priuštiti takav pristup, nastojeći iskoristiti ukrajinsku krizu za širenje utjecaja u regiji.
Isprepleteni odnosi
Na zapadu postoji određeno očekivanje ili nada da bi pobjeda oporbenih stranaka i njihovog predsjedničkog kandidata donijela bitnu promjenu na unutarnjem planu – među ostalim, reforme koje bi Tursku ponovno približile zapadnim standardima po pitanju vladavine prava i srodnih tema – ali i u vanjskoj politici. No, u području vanjske politike ipak nije realno očekivati drastičan zaokret u Ankari.
Na primjer, prema Rusiji: energetski i ekonomski odnosi dviju država previše su isprepleteni, a veze preduboke i važne za oba gospodarstva, da bi ih se vlast u Turskoj, koja god bila, tek tako odrekla ili presjekla. Turska se nije priključila zapadnim sankcijama Rusiji, a trgovinske veze su u godini rata u Ukrajini dodatno produbljene. Uvoz iz Rusije je udvostručen jer Turska, smatra se, funkcionira i kao trgovinski posrednik za rusku ekonomiju pogođenu sankcijama.
Gospodarska međuovisnost ide u oba smjera – Rusija je Turskoj, među ostalim, i najveći dobavljač energenata – što znači da bi Moskva, u slučaju zahlađenja odnosa, imala u rukama efikasnu polugu pritiska na vlasti u Ankari, pogotovo u situaciji u kojoj turska ekonomija prolazi kroz jednu od najvećih kriza u posljednje vrijeme. Iluzorno je očekivati da će te veze biti naprasno prekinute, bez obzira na ishod nedjeljnih izbora.
Švedska ulazi u NATO?
U slučaju pobjede, oporba, koja tvrdi da je odlučna popraviti odnose s NATO-om i EU-om, mogla bi ipak povući simboličan vanjskopolitički potez i ukloniti veto na pristupanje Švedske zapadnom vojnom savezu. Plan je bio da Švedska i Finska uđu u NATO zajedno, ali je zbog turskog i mađarskog protivljenja, Švedska zasad ostala izvan. Odustajanje od blokade bilo bi dobrodošla gesta prema zapadnim saveznicima.
No, s Europskom unijom situacija je nešto složenija. Bez obzira tko će biti na vlasti u Ankari, članstvo Turske u EU nije izgledno, a kamoli u nekom kraćem vremenskom razdoblju.
Partnerstvo vs. članstvo
I nakon one noći u Luksemburgu prije gotovo 20 godina, kada su nakon maratonskih razgovora, države članice ipak pristale na otvaranje pregovora, bilo je jasno da je punopravno članstvo Turske za neke europske vlade previše kontroverzno pitanje s unutarnjepolitičkim reperkusijama.
Pregovori su stoga uvijek išli puževim korakom, s neizvjesnim ishodom: neke države članice zagovarale su da se Turskoj, umjesto članstva, ponudi „privilegirano partnerstvo“, što god to podrazumijevalo.
Osim toga, tu je i pitanje Cipra, podijeljenog otoka u Sredozemlju čiji je južni, grčki dio u EU, dok sjeverni, turski dio na međunarodnom planu priznaje jedino Turska. Dok se situacija s Ciprom ne riješi, odnosi EU-a i Ankare ne mogu se normalizirati.
Neizvjesno, ne i gotovo
Izbori u Turskoj mogli bi doista biti neizvjesni, ali izborna bitka daleko je od gotove. Uspije li mobilizirati svoje birače – u čemu je, tvrdi se, vrlo vješt – Erdogan bi si lako mogao osigurati još pet godina mandata. A ako i izgubi, nijanse tog poraza i eventualne oporbene pobjede nisu nevažne.
Hoće li rezultati biti toliko tijesni da ih se može osporavati? Tko će kontrolirati parlament i s kojom većinom? Kakvi će biti odnosi unutar šestočlanog oporbenog bloka kojeg trenutno na okupu drži zajednička težnja da smijene Erdogana? Turski predsjednik je, čini se, doista u vrlo neizvjesnom trenutku svoje političke karijere. Je li ona gotova, to je sasvim drugo pitanje.