Nekad je nužno odabrati stranu

Analiza Irene Frlan Gašparović: Što će se dogoditi ako Putin napadne Finsku ili Švedsku, koje su u EU, ali nisu u NATO-u

NATO ima čuveni članak 5. o kolektivnoj obrani. I EU ima slabije poznatu klauzulu o uzajamnoj pomoći u slučaju agresije

Dva tjedna nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, premijerke Finske i Švedske, Sanna Marin i Magdalena Andersson, poslale su pismo predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu kako bi, među ostalim, podsjetile Europsku uniju na bitnu, ali u široj javnosti slabije poznatu odredbu iz temeljenog ugovora – odredbu o uzajamnoj pomoći u slučaju agresije.

Bilo je to pismo s (dobrim) povodom: čelnici zemalja članica tog su se tjedna okupljali u Versaillesu gdje su razgovarali i o jačanju obrambenih sposobnosti EU-a i većim ulaganjima u obranu, dok je na istoku kontinenta već bijesnio rat koji je u Ukrajini pokrenula Rusija. Finska i Švedska članice su Europske unije, ali nisu članice NATO-a.

Čuveni NATO članak

Kad je u pitanju NATO, stvari su manje-više jasne. Čuveni članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora temelj je za kolektivnu obranu u slučaju oružanog napada na jednu ili više država članica Saveza.

Otkako je Rusija upala u Ukrajinu, članak 5. spominje se više nego ikad, kako bi se ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu dalo do znanja da NATO neće stajati po strani ako svoju agresiju usmjeri na jednu od država Saveza.

Za Sjedinjene Američke Države, ključnu vojnu i političku silu unutar NATO-a, članak 5. je “sveta dužnost”, potvrdio je još jednom ovoga vikenda u Varšavi američki predsjednik Joe Biden. Kad je u pitanju NATO, dakle, stvari su manje-više jasne, a to znači i da su jasne i u slučaju da se dogodi napad na jednu od članica NATO-a.

Sigurnosna jamstva EU

Što, međutim, da se napad dogodi na članicu EU-a, koja pritom nije članica NATO-a? Finska i Švedska su dio Europske unije, ali ne pripadaju transatlantskom vojnom savezu (mada je u obje zemlje, otkako je počela ruska invazija na Ukrajinu, značajno porasla javna podrška za pristupanje NATO-u). No, obje zemlje očito računaju na sigurnosna jamstva EU-a. Koliko je to realno?

Za razliku od NATO-a, Europska unija nije vojni savez, ali ipak u svojim dokumentima ima odredbu koja podsjeća na famozni članak 5. Ali u slučaju EU-a radi se o članku 42., stavku 7. temeljnog ugovora u kojem piše da, u slučaju da je jedna članica “žrtva oružane agresije na svoje državno područje”, ostale članice EU-a “obvezne su pružiti joj pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu”.

Što kaže europska klauzula

Upravo na taj članak referirale su se premijerke Švedske i Finske kad su pisale predsjedniku Europskog vijeća Michelu. Članak 42. ne spominje izrijekom vojnu pomoć, već govori šire, o “svim sredstvima”, što znači uključuje civilne oblike pomoći. No, to se ponekad tumači i u kontekstu činjenice da su neke članice EU-a neutralne i eksplicitno navođenje vojne asistencije bilo bi im neprihvatljivo.

I u samom članku se dalje navodi da ta klauzula o uzajamnoj pomoći “ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica”. Daje se jasno do znanja da se ne želi utjecati na neutralnu poziciju pojedinih država.

Rasprave o sadržaju

Prvi i dosad jedini put taj je članak aktiviran u studenom 2015., nakon užasavajućih terorističkih napada u Francuskoj. No, njegova aktivacija, kako su tada tvrdili i francuski dužnosnici, bila je politički, a ne vojni potez; to je, prije svega, bila demonstracija europske solidarnosti.

Za razliku od NATO-a, ova odredba ne podrazumijeva pomoć s europske, zajedničke razine, već se radi prvenstveno o pojedinačnoj, bilateralnoj pomoći jedne članice EU-a drugoj članici. Pokazalo se, međutim, i da na razini EU nije jasno definirano koji točno sadržaj stoji iza članka o uzajamnoj pomoći.

Stoga se već dulje vrijeme povremeno raspravlja o nužnosti da se članak 42. učini konkretnijim, preciznijim, a u tim su zahtjevima često predvodili upravo Francuzi. To su, primjerice, u svibnju 2020. u zajedničkom pismu naglašavale ministrice obrane Francuske, Njemačke i Španjolske te njihov talijanski kolega.

‘Vrlo ozbiljna’ klauzula

Klauzula o uzajamnoj pomoći bila je tema i na konferenciji za novinare nakon ovotjednog susreta njemačkog kancelara Olafa Scholza s premijerkom Švedske Magdalenom Andersson.

Na pitanje kako tumači tu odredbu i kakvu bi pomoć njemačke vlade Švedska mogla očekivati u slučaju napada, Scholz je uzvratio da se tu klauzulu shvaća vrlo ozbiljno i da se na nju zemlje članice mogu osloniti. Nije, međutim, ulazio u detalje o vrsti pomoći. Švedska premijerka je, pak, jasno dala do znanja da bi, u načelu, potpora trebala uključivati i vojnu.

Europska unija, ponovimo, nije vojni savez, nema vlastitu vojsku, niti vojnu velesilu poput SAD-a u svojim redovima. Odredba o pomoći je, očito namjerno, postavljena tako da joj se ne može precizno definirati sadržaj – ili da ga se, upravo suprotno, može definirati vrlo široko.

Za članak 42. nitko još nije izjavio (niti treba očekivati da će se to dogoditi) da je “sveta dužnost” . NATO, predvođen SAD-om, još uvijek je glavni jamac sigurnosti u Europi što je rat u Ukrajini zorno pokazao. No, sve je izglednije da će, nakon godina bezuspješnih rasprava, upravo ruska invazija radikalno promijeniti način na koji Europska unija tretira zajedničku sigurnost i obranu.