Ovo razdoblje, obilježeno raznim izborima, od onih proteklih za Europski parlament, preko aktualnih predsjedničkih, do skorašnjih prijelomnih parlamentarnih te lokalnih za godinu i po dana, predstavlja idealnu priliku za sumiranje političkih sklonosti hrvatskog društva.
U prilici smo tako čitati razne analize ideoloških preferencija u hrvatskom društvu, pri čemu se rezultati izbora uzimaju kao najlogičnija referenca.
Ono što, međutim izostaje je širi pogled u dužem vremenskom razdoblju kojeg ćemo ovdje pokušati nadoknaditi. Prije bilo čega drugoga treba reći da HDZ tek dva puta nije dobio parlamentarne izbore, i to i jedan i drugi put kad se društvo već ozbiljno zasitilo HDZ-a i njihovog načina vladanja, kad je osvijestilo njihove sve moguće afere i kad je čak ta stranka bila kao osuđena za kriminal.
Predsjednički izbori su drugačiji
Pri tome je u oba navrata HDZ poražen od strane koalicija koje doista jeste vodio SDP, ali unutar kojih su bili i konzervativci iz HSS-a i liberali iz HNS-a i light nacionalisti poput Budiše. Dakle, ako je suditi po dosadašnjim rezultatima parlamentarnih izbora, desnica je neusporedivo jača u Hrvatskoj.
Pogledamo li pak rezultate predsjedničkih izbora i tu je desnica realno bila jača, što se često zaboravlja jer se Tuđmanove mandate uopće ne uzima u računicu. Istina je da je Mesić osvojio dva mandata za redom, nakon čega ga je naslijedio, kasnije tijesno poraženi Josipović, jednako kao što je činjenica da Milanović danas ima puno veće izglede u drugom krugu od Kolinde Grabar Kitarović, ali ti izbori su umnogome personalni i na njima građani često slobodnije glasaju, nego na parlamentarnima, na kojima je konačna računica puno bitnija.
Niti na ljevici, niti na desnici
Ovakvo paušalno, površinsko i pojednostavljeno promatranje stvari zamagljuje pogled na dvije bitne činjenice. Prva je da značajan dio društva nije niti na ljevici, niti na desnici, a druga da se u posljednjih nekoliko godina ideološke preferencije društva počinju primjetno mijenjati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve do posljednih nekoliko godina, situacija bila takva da je negdje oko 40% građana bilo na desnici, oko 35% na ljevici, nekih 7-8% je bilo izvornih liberala, dok je preostalih 17-18% građana bazično bilo u centru i oni su često svojim promjenama odluke za koju grupaciju glasati, utjecali na konačnog pobjednika. Stoga je kroz čitavo ovo vrijeme, odnosno sve do posljednjih izbora, govorimo o razdoblju nakon 2000., svaka izborna utrka bila istovremeno predvidiva, ali i neizvjesna jer je jedino pitanje bilo koja će od ove dvije stranke ponuditi premijera.
Protestni glasači
S posljednjim izborima stvari su se promijenile, što nas dovodi do drugog momenta koji je ostajao zamagljen ispod površinskih analiza. Prije svega, pojavila se jedna stabilna baza od 10-15% gubitnika tranzicije koji su u bijesu zbog vlastitog statusa i zbog toga što nisu vidjeli izlaz iz političke i društvene pat-pozicije, počeli glasati za populističke kandidate i stranke. Jednom je to bio Most, drugi put Živi zid, treći put Kolakušić, ali stoji činjenica da ti ljudi izlaze na izbore i glasaju protestno.
Ti glasači su uostalom posredno i doveli do toga da za premijera bude izglasan tragikomični Orešković. Što se tiče ovog dijela populacije, ostaje ključno pitanje za ljevicu, zbog čega glasaju za populiste, a ne za lijeve partije. No, drugi, još pogubniji fenomen odnosi se na činjenicu da mlađi dio populacije, ukoliko se uopće odluči za glasanje, glasa ili za desnicu ili za populiste, što je i logično, budući da je riječ o generacijama u potpunosti formiranim u suvremenoj Hrvatskoj koja je temeljito obilježena nacionalističkim populizmom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Desničarski populistički ekstremizam
Odatle je i logična činjenica da čak 48% građana ne vidi ništa sporno u ustaškom pozdravu. Kad postavimo činjenicu da mladi ljudi glasaju za desnicu ili populiste kraj one da je biračko tijelo ljevice sve starije, pa to na koncu stavimo u perspektivu rezultata posljednjih izbora na razini Hrvatske, a to su oni za Europski parlament i predsjednički, po kojima lijevo-liberalni kandidati ili stranke svi zajedno postižu tek oko 35% glasova, možemo zaključiti dvije stvari.
Prva je da društvo zapravo nije podijeljeno ideološki između desnice i ljevice, nego primarno civilizacijski, između radikalnog nacionalizma i građanske demokracije, kao i da se omjer počeo značajno mijenjati na štetu civilizacijski pristojnijeg dijela populacije. Zbog svega navedenog, mislim da predstojeći parlamentarni izbori predstavljaju posljednju priliku da se takvo društveno kretanje zaustavi i promijeni. Ukoliko do toga ne dođe, čekaju nas duge godine vladavine desničarskog populističkog ekstremizma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Analiza: Kakav je zaista omjer snaga između desnice i ljevice u Hrvatskoj
Društvo zapravo nije podijeljeno ideološki između desnice i ljevice, nego primarno civilizacijski, između radikalnog nacionalizma i građanske demokracije
Činjenica je da mlađi dio populacije, ukoliko se uopće odluči za glasanje, glasa ili za desnicu ili za populiste, što je i logično, budući da je riječ o generacijama u potpunosti formiranim u suvremenoj Hrvatskoj koja je temeljito obilježena nacionalističkim populizmom. Odatle je i logično da čak 48% građana ne vidi ništa sporno u ustaškom pozdravu.
Ovo razdoblje, obilježeno raznim izborima, od onih proteklih za Europski parlament, preko aktualnih predsjedničkih, do skorašnjih prijelomnih parlamentarnih te lokalnih za godinu i po dana, predstavlja idealnu priliku za sumiranje političkih sklonosti hrvatskog društva.
U prilici smo tako čitati razne analize ideoloških preferencija u hrvatskom društvu, pri čemu se rezultati izbora uzimaju kao najlogičnija referenca.
Ono što, međutim izostaje je širi pogled u dužem vremenskom razdoblju kojeg ćemo ovdje pokušati nadoknaditi. Prije bilo čega drugoga treba reći da HDZ tek dva puta nije dobio parlamentarne izbore, i to i jedan i drugi put kad se društvo već ozbiljno zasitilo HDZ-a i njihovog načina vladanja, kad je osvijestilo njihove sve moguće afere i kad je čak ta stranka bila kao osuđena za kriminal.
Predsjednički izbori su drugačiji
Pri tome je u oba navrata HDZ poražen od strane koalicija koje doista jeste vodio SDP, ali unutar kojih su bili i konzervativci iz HSS-a i liberali iz HNS-a i light nacionalisti poput Budiše. Dakle, ako je suditi po dosadašnjim rezultatima parlamentarnih izbora, desnica je neusporedivo jača u Hrvatskoj.
Pogledamo li pak rezultate predsjedničkih izbora i tu je desnica realno bila jača, što se često zaboravlja jer se Tuđmanove mandate uopće ne uzima u računicu. Istina je da je Mesić osvojio dva mandata za redom, nakon čega ga je naslijedio, kasnije tijesno poraženi Josipović, jednako kao što je činjenica da Milanović danas ima puno veće izglede u drugom krugu od Kolinde Grabar Kitarović, ali ti izbori su umnogome personalni i na njima građani često slobodnije glasaju, nego na parlamentarnima, na kojima je konačna računica puno bitnija.
Niti na ljevici, niti na desnici
Ovakvo paušalno, površinsko i pojednostavljeno promatranje stvari zamagljuje pogled na dvije bitne činjenice. Prva je da značajan dio društva nije niti na ljevici, niti na desnici, a druga da se u posljednjih nekoliko godina ideološke preferencije društva počinju primjetno mijenjati.
Sve do posljednih nekoliko godina, situacija bila takva da je negdje oko 40% građana bilo na desnici, oko 35% na ljevici, nekih 7-8% je bilo izvornih liberala, dok je preostalih 17-18% građana bazično bilo u centru i oni su često svojim promjenama odluke za koju grupaciju glasati, utjecali na konačnog pobjednika. Stoga je kroz čitavo ovo vrijeme, odnosno sve do posljednjih izbora, govorimo o razdoblju nakon 2000., svaka izborna utrka bila istovremeno predvidiva, ali i neizvjesna jer je jedino pitanje bilo koja će od ove dvije stranke ponuditi premijera.
Protestni glasači
S posljednjim izborima stvari su se promijenile, što nas dovodi do drugog momenta koji je ostajao zamagljen ispod površinskih analiza. Prije svega, pojavila se jedna stabilna baza od 10-15% gubitnika tranzicije koji su u bijesu zbog vlastitog statusa i zbog toga što nisu vidjeli izlaz iz političke i društvene pat-pozicije, počeli glasati za populističke kandidate i stranke. Jednom je to bio Most, drugi put Živi zid, treći put Kolakušić, ali stoji činjenica da ti ljudi izlaze na izbore i glasaju protestno.
Ti glasači su uostalom posredno i doveli do toga da za premijera bude izglasan tragikomični Orešković. Što se tiče ovog dijela populacije, ostaje ključno pitanje za ljevicu, zbog čega glasaju za populiste, a ne za lijeve partije. No, drugi, još pogubniji fenomen odnosi se na činjenicu da mlađi dio populacije, ukoliko se uopće odluči za glasanje, glasa ili za desnicu ili za populiste, što je i logično, budući da je riječ o generacijama u potpunosti formiranim u suvremenoj Hrvatskoj koja je temeljito obilježena nacionalističkim populizmom.
Desničarski populistički ekstremizam
Odatle je i logična činjenica da čak 48% građana ne vidi ništa sporno u ustaškom pozdravu. Kad postavimo činjenicu da mladi ljudi glasaju za desnicu ili populiste kraj one da je biračko tijelo ljevice sve starije, pa to na koncu stavimo u perspektivu rezultata posljednjih izbora na razini Hrvatske, a to su oni za Europski parlament i predsjednički, po kojima lijevo-liberalni kandidati ili stranke svi zajedno postižu tek oko 35% glasova, možemo zaključiti dvije stvari.
Prva je da društvo zapravo nije podijeljeno ideološki između desnice i ljevice, nego primarno civilizacijski, između radikalnog nacionalizma i građanske demokracije, kao i da se omjer počeo značajno mijenjati na štetu civilizacijski pristojnijeg dijela populacije. Zbog svega navedenog, mislim da predstojeći parlamentarni izbori predstavljaju posljednju priliku da se takvo društveno kretanje zaustavi i promijeni. Ukoliko do toga ne dođe, čekaju nas duge godine vladavine desničarskog populističkog ekstremizma.