Predsjednik Republike pozvao ga je na konzultacije u Zagreb, nakon što se predstavnik hrvatske manjine u Vojvodini Tomislav Žigmanov požalio na njegov rad. Sastanak bi se, prema našim informacijama, trebao održati u petak. U isto vrijeme, iz Vlade preko šefa diplomacije Gordana Grlića Radmana poručuju da Biščević ima njihovo povjerenje i potporu kao jedan od „najiskusnijih i najcjenjenijih hrvatskih diplomata“.
Uobičajene napetosti
Ovaj slučaj događa se dok istovremeno tinja sukob između Milanovića i Plenkovića oko diplomatskih imenovanja. Pritom je riječ ‘imenovanja’ pomalo zavaravajuća: suština ovog spora nije, barem ne zasad, u imenima, u tome tko će biti veleposlanik ili konzul. Premijer i predsjednik ne mogu se dogovoriti – kako će se uopće dogovoriti.
Trzavice između Pantovčaka i Banskih dvora zbog kadroviranja u ambasadama i konzulatima nisu nikakva novost. Svjedočili smo ranijih godina vrlo nediplomatskim svađama o diplomaciji: u ljeto 2011. eksaliralo je do toga da je tadašnji predsjednik Ivo Josipović tražio da premijerka Jadranka Kosor smijeni svog ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića.
Politički nepristojno
Josipović je prozivao Jandrokovića da mu je poslao kvazi prijedlog za veleposlanike, a da pritom nije poštivao proceduru jer da mu prijedlog, po Ustavu, mora podnijeti Vlada. Sukob se, međutim, događao u smiraj Vlade premijerke Kosor. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon izbora, u Banske dvore ušla je Vlada Zorana Milanovića.
Imenovanje veleposlanika tog ljeta ne bi bilo niti politički pristojno – da rotaciju u diplomaciji, makar ona bila i ‘redovita’, odradi Vlada koja je praktički na kraju mandata. Slična situacija dogodila se, međutim, i prošle godine: HDZ je tada, tvrdili su iz oporbe, htio navrat-nanos progurati neka imenovanja, prije nego što Kolindu Grabar-Kitarović na Pantovčaku zamijeni Zoran Milanović.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U čemu je spor
Napetosti oko kadroviranja u diplomaciji, dakle, nisu posebna novost, ali je aktualni spor ipak nešto drugačiji jer se ne vodi prvenstveno o toga tko će predstavljati Hrvatsku u inozemstvu, nego na koji način se sukreatori vanjske politike, Vlada i Predsjednik Republike, o tome uopće dogovaraju. Milanović i Plenković imaju suprotstavljena mišljenja.
Pojednostavljeno: premijer misli da je dovoljno da predsjedniku tutne popis u ruke i da ga onda ovaj mora supotpisati. Predsjednik ne želi biti statist u političkom poslu u kojem, po Ustavu i zakonu, ima ovlasti. Pritom, Milanović tvrdi i da želi da se zna tko je čiji kandidat jer on ne želi preuzimati odgovornost za ljude koje je predložila Vlada.
Što gubi Plenković?
Na popisu potencijalnih veleposlanika su, prema ranijim izvješćima medija, i dvojica istaknutih HDZ-ovaca, Davor Ivo Stier i Miro Kovač. Mada se radi o iskusnim političarima s diplomatskim iskustvom, ne treba zanemariti niti činjenicu da su ujedno bili i žestoki unutarstranački kritičari i oponenti Plenkoviću.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njihov odlazak u diplomaciju – za što imaju kvalifikacije, obojica su, među ostalim, bila ministri vanjskih poslova – premijeru je itekako bitan i s te stranačke pozicije, iako on to nikad ne bi otvoreno kazao. Izostanak dogovora s Milanovićem, prema tome, ne odgovara niti Plenkoviću bez obzira na njegove (javno) vrlo tvrde stavove.
Propisana procedura
Sama procedura – oko koje se premijer i predsjednik ne uspijevaju dogovoriti – ipak nije toliko podložna tumačenjima kako se na prvi pogled može činiti. Jedna od prvih odluka upravo Milanovićeve Vlade, u siječnju 2012. godine, bila je i o postupku „postavljanja i opoziva šefova diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu”.
U toj odluci na tri stranice Vlada precizira da ministarstvo vanjskih poslova “nakon prethodnih usmenih konzultacija s Predsjednikom Republike Hrvatske, priprema prijedlog Vladi Republike Hrvatske za postavljanje i opoziv šefova diplomatskih misija i konzularnih ureda”. Na to se, očito, poziva Milanović kad danas govori da bi se ministar vanjskih poslova morao “vrlo neformalno i diskretno” konzultirati s Uredom predsjednika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Taj dokument iz 2012., iz vremena Milanovićeve Vlade, redovito se navodi i u službenim odlukama o imenovanju veleposlanika koje se objavljuju u Narodnim novinama. Budući da je citirana i pri lanjskom imenovanju Biščevića, očito je još uvijek na snazi i aktualna Plenkovićeva Vlada nije ju promijenila.
Odlučivanje s predsjednikom
Premijer Plenković se, osim toga, u jednom drugom, nevezanom slučaju pozvao upravo na nužnost suodlučivanja s predsjednikom oko imenovanja veleposlanika, kada je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa protiv njega pokrenulo postupak u slučaju imenovanja Igora Pokaza veleposlanikom u Londonu.
Iz vanjskih poslova tada su priopćili da “nije moguće provesti postupak imenovanja, odnosno opoziva šefova diplomatskih misija, bez suodlučivanja predsjednika Vlade i predsjednice Republike” (u studenom 2018. godine na funkciji je još bila bivša predsjednica). To priopćenje je još dostupno na stranicama Vlade.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko je na odlasku
Budući da dogovora nema, Hrvatska je trenutno bez veleposlanika na nekoliko destinacija, primjerice pri Svetoj Stolici gdje je Neven Pelicarić razriješen u ožujku, pa je potom imenovan Milanovićevim savjetnikom za vanjsku i europsku politiku. U medijima se spominje da je trenutno u igri 12 veleposlaničkih i konzulskih pozicija, no do kraja godine bit će ih i više.
Obično se kaže da veleposlanicima i konzulima istječe mandat: u rujnu ove godine, recimo, bit će četiri godine da je u SAD poslan Pjer Šimunović, u Italiju Jasen Mesić, u Ujedinjeno Kraljevstvo Igor Pokaz, u NATO Mario Nobilo i tako dalje. Zakonom, doduše, nije propisano da im mandat traje četiri godine, ali je dobra praksa da se diplomate rotira upravo nakon toliko vremena.
To, međutim, ne znači da će, ako ostanu duže, biti prekršen zakon niti da se tako nešto nikad nije dogodilo. Diplomati koji su vodili hrvatsko predstavništvo pri EU u Bruxellesu, na primjer, na dužnosti su redovito bili puno dulje od četiri godine. A neke veleposlaničke pozicije bile su godinama prazne. Najpoznatiji je slučaj Moskve kada je Pokaz 2015. godine prekinuo svoj veleposlanički mandat, a novi ambasador imenovan je dvije godine kasnije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
(Ne)uređena zemlja
Formalno, dakle, upražnjene veleposlaničke pozicije nisu presedan i ne predstavljaju dramatičan problem za državu – barem ne u nekom razumnom periodu. Za razliku od Vrhovnog suda, gdje ipak na kraju postoji dogovor oko procedure, pa sad ostaje još dogovor o kandidatu ili kandidatkinji, u ovom sporu oko diplomacije nema zasad napretka ni oko procedure, a do konkretnih imena nisu još ni stigli.
Stoga je sve izvjesnija dugotrajna blokada diplomatskog sustava. Direktnih posljedica neće biti, nitko zbog toga s nama neće prekinuti diplomatske odnose. Ali uređena država takvu si blokadu sustava naprosto ne smije dozvoliti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Analiza: Koliko je problematično to što se Milanović i Plenković sad natežu i oko veleposlanika
Dogovora nema pa je Hrvatska trenutno bez veleposlanika na nekoliko destinacija
Sve je izvjesnija dugotrajna blokada diplomatskog sustava. Uređena država takvu si blokadu naprosto ne smije dozvoliti
U ožujku prošle godine tada novi predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković usuglasili su se oko prvog veleposlaničkog imenovanja: iskusni diplomat Hido Biščević poslan je za ambasadora u Srbiju. Ovih dana veleposlanik Biščević opet je u fokusu.
Predsjednik Republike pozvao ga je na konzultacije u Zagreb, nakon što se predstavnik hrvatske manjine u Vojvodini Tomislav Žigmanov požalio na njegov rad. Sastanak bi se, prema našim informacijama, trebao održati u petak. U isto vrijeme, iz Vlade preko šefa diplomacije Gordana Grlića Radmana poručuju da Biščević ima njihovo povjerenje i potporu kao jedan od „najiskusnijih i najcjenjenijih hrvatskih diplomata“.
Uobičajene napetosti
Ovaj slučaj događa se dok istovremeno tinja sukob između Milanovića i Plenkovića oko diplomatskih imenovanja. Pritom je riječ ‘imenovanja’ pomalo zavaravajuća: suština ovog spora nije, barem ne zasad, u imenima, u tome tko će biti veleposlanik ili konzul. Premijer i predsjednik ne mogu se dogovoriti – kako će se uopće dogovoriti.
Trzavice između Pantovčaka i Banskih dvora zbog kadroviranja u ambasadama i konzulatima nisu nikakva novost. Svjedočili smo ranijih godina vrlo nediplomatskim svađama o diplomaciji: u ljeto 2011. eksaliralo je do toga da je tadašnji predsjednik Ivo Josipović tražio da premijerka Jadranka Kosor smijeni svog ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića.
Politički nepristojno
Josipović je prozivao Jandrokovića da mu je poslao kvazi prijedlog za veleposlanike, a da pritom nije poštivao proceduru jer da mu prijedlog, po Ustavu, mora podnijeti Vlada. Sukob se, međutim, događao u smiraj Vlade premijerke Kosor. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon izbora, u Banske dvore ušla je Vlada Zorana Milanovića.
Imenovanje veleposlanika tog ljeta ne bi bilo niti politički pristojno – da rotaciju u diplomaciji, makar ona bila i ‘redovita’, odradi Vlada koja je praktički na kraju mandata. Slična situacija dogodila se, međutim, i prošle godine: HDZ je tada, tvrdili su iz oporbe, htio navrat-nanos progurati neka imenovanja, prije nego što Kolindu Grabar-Kitarović na Pantovčaku zamijeni Zoran Milanović.
U čemu je spor
Napetosti oko kadroviranja u diplomaciji, dakle, nisu posebna novost, ali je aktualni spor ipak nešto drugačiji jer se ne vodi prvenstveno o toga tko će predstavljati Hrvatsku u inozemstvu, nego na koji način se sukreatori vanjske politike, Vlada i Predsjednik Republike, o tome uopće dogovaraju. Milanović i Plenković imaju suprotstavljena mišljenja.
Pojednostavljeno: premijer misli da je dovoljno da predsjedniku tutne popis u ruke i da ga onda ovaj mora supotpisati. Predsjednik ne želi biti statist u političkom poslu u kojem, po Ustavu i zakonu, ima ovlasti. Pritom, Milanović tvrdi i da želi da se zna tko je čiji kandidat jer on ne želi preuzimati odgovornost za ljude koje je predložila Vlada.
Što gubi Plenković?
Na popisu potencijalnih veleposlanika su, prema ranijim izvješćima medija, i dvojica istaknutih HDZ-ovaca, Davor Ivo Stier i Miro Kovač. Mada se radi o iskusnim političarima s diplomatskim iskustvom, ne treba zanemariti niti činjenicu da su ujedno bili i žestoki unutarstranački kritičari i oponenti Plenkoviću.
Njihov odlazak u diplomaciju – za što imaju kvalifikacije, obojica su, među ostalim, bila ministri vanjskih poslova – premijeru je itekako bitan i s te stranačke pozicije, iako on to nikad ne bi otvoreno kazao. Izostanak dogovora s Milanovićem, prema tome, ne odgovara niti Plenkoviću bez obzira na njegove (javno) vrlo tvrde stavove.
Propisana procedura
Sama procedura – oko koje se premijer i predsjednik ne uspijevaju dogovoriti – ipak nije toliko podložna tumačenjima kako se na prvi pogled može činiti. Jedna od prvih odluka upravo Milanovićeve Vlade, u siječnju 2012. godine, bila je i o postupku „postavljanja i opoziva šefova diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu”.
U toj odluci na tri stranice Vlada precizira da ministarstvo vanjskih poslova “nakon prethodnih usmenih konzultacija s Predsjednikom Republike Hrvatske, priprema prijedlog Vladi Republike Hrvatske za postavljanje i opoziv šefova diplomatskih misija i konzularnih ureda”. Na to se, očito, poziva Milanović kad danas govori da bi se ministar vanjskih poslova morao “vrlo neformalno i diskretno” konzultirati s Uredom predsjednika.
Taj dokument iz 2012., iz vremena Milanovićeve Vlade, redovito se navodi i u službenim odlukama o imenovanju veleposlanika koje se objavljuju u Narodnim novinama. Budući da je citirana i pri lanjskom imenovanju Biščevića, očito je još uvijek na snazi i aktualna Plenkovićeva Vlada nije ju promijenila.
Odlučivanje s predsjednikom
Premijer Plenković se, osim toga, u jednom drugom, nevezanom slučaju pozvao upravo na nužnost suodlučivanja s predsjednikom oko imenovanja veleposlanika, kada je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa protiv njega pokrenulo postupak u slučaju imenovanja Igora Pokaza veleposlanikom u Londonu.
Iz vanjskih poslova tada su priopćili da “nije moguće provesti postupak imenovanja, odnosno opoziva šefova diplomatskih misija, bez suodlučivanja predsjednika Vlade i predsjednice Republike” (u studenom 2018. godine na funkciji je još bila bivša predsjednica). To priopćenje je još dostupno na stranicama Vlade.
Tko je na odlasku
Budući da dogovora nema, Hrvatska je trenutno bez veleposlanika na nekoliko destinacija, primjerice pri Svetoj Stolici gdje je Neven Pelicarić razriješen u ožujku, pa je potom imenovan Milanovićevim savjetnikom za vanjsku i europsku politiku. U medijima se spominje da je trenutno u igri 12 veleposlaničkih i konzulskih pozicija, no do kraja godine bit će ih i više.
Obično se kaže da veleposlanicima i konzulima istječe mandat: u rujnu ove godine, recimo, bit će četiri godine da je u SAD poslan Pjer Šimunović, u Italiju Jasen Mesić, u Ujedinjeno Kraljevstvo Igor Pokaz, u NATO Mario Nobilo i tako dalje. Zakonom, doduše, nije propisano da im mandat traje četiri godine, ali je dobra praksa da se diplomate rotira upravo nakon toliko vremena.
To, međutim, ne znači da će, ako ostanu duže, biti prekršen zakon niti da se tako nešto nikad nije dogodilo. Diplomati koji su vodili hrvatsko predstavništvo pri EU u Bruxellesu, na primjer, na dužnosti su redovito bili puno dulje od četiri godine. A neke veleposlaničke pozicije bile su godinama prazne. Najpoznatiji je slučaj Moskve kada je Pokaz 2015. godine prekinuo svoj veleposlanički mandat, a novi ambasador imenovan je dvije godine kasnije.
(Ne)uređena zemlja
Formalno, dakle, upražnjene veleposlaničke pozicije nisu presedan i ne predstavljaju dramatičan problem za državu – barem ne u nekom razumnom periodu. Za razliku od Vrhovnog suda, gdje ipak na kraju postoji dogovor oko procedure, pa sad ostaje još dogovor o kandidatu ili kandidatkinji, u ovom sporu oko diplomacije nema zasad napretka ni oko procedure, a do konkretnih imena nisu još ni stigli.
Stoga je sve izvjesnija dugotrajna blokada diplomatskog sustava. Direktnih posljedica neće biti, nitko zbog toga s nama neće prekinuti diplomatske odnose. Ali uređena država takvu si blokadu sustava naprosto ne smije dozvoliti.