Analiza novog prijedloga zakona o obnovi Zagreba: Ne piše tko će ni kada dati novac, muljaže nisu spriječene

Tko će sve izdvajati novce za obnovu Zagreba?

Štete od potresa u Zagrebu procijenjene su za sada na 42 milijarde kuna. U zakonskom prijedlogu stoji da se njegova provedba “financira sredstvima državnog proračuna Republike Hrvatske, sredstvima proračuna Grada Zagreba, županija i jedinica lokalne samouprave i sredstvima vlasnika, odnosno suvlasnika zgrada, te sredstvima iz drugih izvora pribavljenim sukladno posebnim propisima i na drugi način”.

Dalje se navodi da će Vlada na prijedlog Ministarstva financija preraspodjeljivati novac sukladno Zakonu o proračunu, dok će grad Zagreb, županije i ostale jedinice lokalne uprave i samouprave to činiti prema vlastitim pravilima.

Evidentno je, dakle, da će svi sudjelovati u obnovi Zagreba i okolice, no više pitanja ostaje otvoreno. Nije konkretizirano kada će sredstva biti osigurana ni u kojem iznosu. Ne zna se ni koliko će i kada u obnovu uložiti država, koliko grad Zagreb, a koliko ostali koji će osiguravati novac za provedbu zakona. Predlaže se i participacija vlasnika u sanaciji, no ponovno nije određen omjer u kojem bi oni trebali sudjelovati.

Koliko će građani platiti za obnovu svojih domova?

Odvjetnik Boris Jukić, koji zastupa brojne suvlasnike zgrada i surađuje s upraviteljima zgrada, smatra kako je ova odredba “paušalna i neodređena”.

“Rekao bih da je ova odredba bez pokrića. Smatram da bi bilo bolje predložiti financiranje i poboljšati odredbe iz Zakona o energetskoj obnovi zgrada tako da suvlasnici snose određeni dio troška. Drugi dio bio bi fond koji bi se punio sredstvima Republike Hrvatske, Grada Zagreba, EU i drugih izvora. Dok se ne osiguraju ta sredstva, trebalo je omogućiti otvaranje kreditnih linija za koje bi jamčila država, bez kamata ili bi kamate plaćala Republika Hrvatska ili lokalna samouprava. Ta sredstva bi bila transferirana putem upravitelja na zajedničku pričuvu zgrade”, objašnjava Jukić.

Kaže kako se za obiteljske kuće i poslovne zgrade, koje ne moraju imati upravitelja, rješenje moglo naći putem vouchera. “Njih bi davala država, i to za plaćanje građevinskoga materijala i izvođača. Time bi se potaknula proizvodnja građevinskoga materijala i angažman građevinskih poduzeća u Hrvatskoj. Kada se osiguraju sredstva, kredite bi preuzela Hrvatska ili jedinice lokalne samouprave u odgovarajućem omjeru, primjerice 30:70 kao kod energetske obnove”, sugerira odvjetnik Jukić.

Zašto se nije interveniralo u Zakon o komunalnom gospodarstvu?

Ovaj zagrebački pravnik sugerira još jednu konkretnu opciju financiranja. Država je, naime, kroz komunalne naknade i naknade za postupanje s nezakonito izgrađenim zgradama već prikupila milijunske iznose koje je, smatra Jukić, trebalo preusmjeriti za sanaciju. Zato ukazuje da bi se trebalo intervenirati u odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu koje se odnose na komunalni doprinos i naknade, te u odredbe Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama kojima bi naknade uplaćene na temelju ozakonjenja bile usmjerene za troškove sanacije.

“Primjerice, na dan 2. siječnja 2019. evidentirana je ukupna visina naplaćene naknade u iznosu od 1.587.479.891,03 kuna. Polazeći od toga da je većinu, više od 50 posto toga prihodovao Grad Zagreb i to uplatama od strane građana, jasno proizlazi da su taj novac platili građani upravo s područja koja su najviše stradala”, objašnjava Jukić.

‘Sva ova sredstva sada treba usmjeriti za obnovu’

Objašnjava kako je Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama predvidio da se iz te naknade plaća namjenski rad upravnih tijela koja izdaju rješenja o izvedenom stanju te da se namjenski koriste za izradu prostornih planova.

“To konkretno u Gradu Zagrebu nije bio slučaj budući da GUP to uopće nije predvidio. Od tog prihoda, država je 40 posto trebala trošiti za uklanjanje bespravnih građevina. Sva ta sredstva treba usmjeriti za obnovu”, naglašava odvjetnik Jukić jasno poručujući kako su se za početak primjene zakona već mogla pronaći konkretna financijska sredstva.

Smiju li se pravila o javnoj nabavi suspendirati?

Docent upravnog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu Marko Turudić za Telegram je, kao i odvjetnik Jukić, komentirao jednu od prvih verzija zakona. Tada je upozorio kako je nedopustivo da se pri obnovi suspendira Zakon o javnoj nabavi. I u konačnom nacrtu primjećuje isti problem.

Objašnjava kako je ovim nacrtom Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba i okolice članak koji regulira javnu nabavu tek minimalno izmijenjen u odnosu na raniju verziju.

“Sada zakon kaže da se ‘u svrhu saniranja štetnih posljedica propisi o javnoj nabavi ne primjenjuju kod mjera obnove zgrada, na nabavu robe, usluga i radova čija je procijenjena vrijednost manja od europskih pragova koje Europska komisija objavljuje u Službenom listu Europske unije’. To što je dodano da se odredbe odnose na mjere obnove zgrada nije pretjerano važno”, kaže docent Turudić i dodaje kako želi ponovno upozoriti na nedostatak transparentnosti obnove uz suspenziju Zakona o javnoj nabavi.

Kako bi točno ovaj proces trebao izgledati

“Ovom odredbom pokušava se stvoriti dojam transparentnosti postupaka nabave materijala i radova u svrhu obnove. No, ona je apsolutno neprikladna i nedovoljna za izvršenje takvog zadatka. Potpuna transparentnost osigurava se jedino provođenjem javnonabavnog postupka sukladno Zakonu o javnoj nabavi.

Taj postupak zahtijeva javnu objavu poziva za nadmetanje u Elektroničkom oglasniku javne nabave (EOJN), provođenje javnonabavnog upravnog postupka koji sadrži garancije poštivanja prava stranaka (gospodarskih subjekata), javnu objavu odluke o odabiru i pravo na podnošenje žalbe protiv nje Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM)”, navodi docent Turudić kako bi proces trebao izgledati.

Zašto se ne poštuju EU smjernice za hitne nabavke?

Turudić objašnjava kako su nužne i javna objava odluke DKOM-a, protiv koje je dopušteno pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom, kao i objava presude Visokog upravnog suda. Podsjeća da je Europska komisija 1. travnja 2020. objavila Smjernice za primjenu okvira za javnu nabavu u kriznoj situaciji uzrokovanoj bolešću COVID-19.

Tim Smjernicama daju se upute kako provoditi javnu nabavu za vrijeme trajanja COVID-19 pandemije. Ta krizna situacija, prema mišljenju docenta Turudića, zasigurno zahtijeva hitnije i izvanrednije postupanje, te hitniju i izvanredniju nabavu određenih dobara, primjerice lijekova i zaštitnih maski, nego što će to tražiti obnova zgrada u Zagrebu i okolici.

“Dakle, Europska komisija kaže da se u hitnim situacijama mogu iskoristiti mogućnosti znatnog skraćivanja rokova kako bi se ubrzali otvoreni ili ograničeni postupci. Predviđeno je i da se, ako takva fleksibilnost nije dovoljna, može predvidjeti pregovarački postupak bez objave”, ukazuje docent s Pravnog fakulteta.

Obnova Zagreba i okolice dugogodišnji je projekt

“Europska komisija ni za ovakvo hitnije postupanje nikako ne upućuje na suspenziju provođenja postupaka javne nabave, te smatram kako je predložena suspenzija ZJN-a protivna ovakvim preporukama Europske komisije. Možda je shvatljivo da autori Nacrta nisu bili ranije upoznati Smjernicama Komisije, ali to je teško vjerovati i nakon skoro mjesec dana od njihove objave”, kaže.

Kaže kako je obnova Zagreba i okolice dugogodišnji projekt te da smatra kako ne postoji nijedan racionalan argument zašto bi ga provođenje postupaka javne nabave ugrozilo ili usporilo. #Ipak, ako se baš inzistira na ubrzanju nabave, navedene Smjernice daju alate koji su prihvatljivi. Tako se, npr. najkraći dopušteni rok za podnošenje ponuda u otvorenom postupku javne nabave može skratiti sa 35 na 15 dana”, sugerira profesor Turudić.

Kome je ovaj zakon uopće namijenjen?

Ranije smo o Zakonu o obnovi razgovarali si s članicom Udruženja hrvatskih arhitekata, Marianom Bucat iz “Arhitektonskog kolektiva”. Kritizirala je tadašnji, ali i sadašnji prijedlog zakona. Bucat kaže kako nije jasno na koga se ovaj zakon uopće odnosi i napominje kako je primjerice Dubrovnik, kao i Zagreb, na seizmički aktivnom području.

“Velika većina građana Republike Hrvatske živi ili ima nekretnine u opasnim uvjetima. Identična situacija koja se dogodila Zagrepčanima, doslovno sutra se može desiti npr. Dubrovčanima ili Splićanima. Jedan ovakav zakon mora biti spreman za bilo koga i trebalo ga je već odavno donijeti. Međutim, izgleda da je kod nas postalo uobičajeno postavljati pravila tek nakon što se nešto dogodi. Mi 30 godina nemamo zakon za slučaj potresa, a ne možemo biti u luđoj i opasnijoj situaciji nego jesmo”, primjećuje Mariana Bucat.

Zar nije logično napraviti zakon primjenjiv za sve?

Arhitektica sugerira da bi zakon trebao biti napravljen u skladu sa zakonodavnom praksom u Hrvatskoj, harmoniziran u svakom smislu s općim i specijalnim zakonima te da mora biti primjenjiv u slučaju ovakve vrste kataklizme bilo gdje.

“Zašto se radi zakon samo za Zagreb? Zar ne bi bilo zdravorazumski napraviti zakon primjenjiv za sve”, apostrofira arhitektica koja smatra da je to osnova svakog demokratskog sustava. Primjećuje i da su u prijedlogu Zakona nekretnine podijeljene na obiteljske kuće, višestambene zgrade, javne zgrade…

No, ona smatra kako je tu trebalo uključiti i podjelu na zgrade koje su bile rekonstruirane ili su građene legalno i solidno ili pak nisu. “Zašto bih ja, kao pošteni porezni obveznik, platila popravak fasade na Horvatinčićevoj zgradi kad znam da je projekt bio loš, a izvedba još gora jer je štedio na svemu. Ako zgrada nije građena solidno i legalno, onda mi tu više ne možemo pričati o sufinanciranju. Tako je trebala biti rađena klasifikacija”, primjećuje arhitektica analizirajući nacrt Zakona o obnovi.

Zašto da obnavljamo nesolidnu gradnju?

Arhitektica slikovito opisuje još neke, po njezinom mišljenju, nelogične dijelove prijedloga ovog zakonskog rješenja. “Najprije se mora dokazati stanje koje je bilo. Zatim treba utvrditi da je zgrada bila izgrađena po pravilima struke pa onda da porezni obveznici budu solidarni i pomognu sugrađanima u nevolji. Da ne bude zabune: na strani sam toga da se sve zgrade obnove novcem poreznih obveznika, naročito javne zgrade, ali sam veliki protivnik toga da se sufinanciraju npr. zgrade na Kajzerici – koja je neprikosnoveni centar nelegalnosti u metropoli.

Tamošnji graditelji su spekulirali zemljom, prodavali stanove po milijardu, zeznuli kupce, a pri tome su ih gradili od blata. Na Kajzerici je popravak zgrada problem nepoštenih graditelja. Malo kojoj zgradi iz socijalizma se nešto desilo”, komentira kroz konkretne primjere Mariana Bucat.

Zašto je obnavljanje javnih zgrada uopće u zakonu?

Prema njezinim riječima, potpuno je bespredmetno pričati o tome tko će obnoviti javne zgrade te da je to također promašen dio zakona. “Normalno da ćemo ih obnoviti javnim novcem – prvo one koje moramo, a to su škole i bolnice. Problem je kako odlučiti kojem privatnom vlasniku sufinancirati obnovu, a kojem ne. Jednostavno je dokazati koji stan u nekoj zgradi u Donjem gradu treba obnoviti.

Samo treba provjeriti da li u stanu postoji prijavljeno prebivalište jedne ili više osoba ili su u njemu ugovoreni najmoprimci. Čim je osoba najmoprimac, to znači da se ona može snaći na drugi način pa nema egzistencijalni problem. Ne može država rješavati probleme luksuza već samo egzistencijalne, tj. socijalne probleme. Ništa turizam i ništa stanovi koji su ilegalno iznajmljivani. Potonje se dokazuje u roku jedne sekunde, a takvih ima pretjerano puno”, zaključuje arhitektica.

Zašto će o obnovi Zagreba i okolice odlučivati političari?

I u Hrvatskom društvu sudskih vještaka i procjenitelja ukazuju nam, nakon što su pogledali prijedlog Zakona, da je financiranje obnove Zagreba manjkavo propisano. “Financiranje nije dovoljno razrađeno, navedeno je kako će se ono provesti sukladno mogućnostima, a nema jasne raspodjele koliko financira država, a koliko grad.

Smatramo da bi trebalo utvrditi do kojeg ju iznosa pokrivaju grad i država, primjerice kriterij do pet tisuća kuna i preko 50 tisuća kuna”, sugeriraju vještaci koji upozoravaju i da je Savjet za obnovu zgrada oštećenih u potresu, čije osnivanje predviđa zakon, glomazno i neefikasno tijelo.

“U njemu sjede sami političari. Nedostaju inženjeri koji će sudjelovati u organizaciji i provedbi projekata ispred investitora. Tko će stvarno voditi savjet? Puno bolje bi bilo, da se po uzoru na obnovu Dubrovnika, osnovao Zavod koji će koordinirati sve aktivnosti”, kažu nam sudski vještaci i procjenitelji.

Zašto inženjer mora imati 5 godina iskustva, a arhitekt ne?

Stručnjaci primjećuju i neobičnu odredbu prijedloga Zakona o obnovi prema kojoj će projekte obnova oštećenih zgrada moći obaviti samo “ovlašteni inženjer građevinarstva koji ima najmanje pet godina radnog iskustva u projektiranju konstrukcija i ovlašteni arhitekt te ovlašteni inženjer strojarstva i ovlašteni inženjer elektrotehnike ako za to postoji potreba”.

Dakle od inženjera građevine traži se pet godina iskustva u projektiranju konstrukcija, dok ostali nemaju taj uvjet. To, istovremeno, u Zakonu o gradnji nije propisano.

Zatšo se zapravo ovaj zakon odnosi samo na zgrade?

Vještaci i procjenitelji postavljaju pitanje i zašto se u zakonu ne spominje ostala oštećena infrastruktura; na primjer ulice ili igrališta.

Na kraju sugeriraju kako bi se pojedine ulice, blokovi ili kvartovi mogli podijeliti među projektantima, stručnim nadzorom i izvođačima što bi, drže, osiguralo njihovu stalnu nazočnost i kvalitetniji rad, ali i dalo stanovnicima povjerenje da se uvijek imaju kome obratiti ako imaju kakvih upita. Time bi se, smatraju, i državi i gradu olakšalo poslovanje bez stalnih zapitkivanja građana.