Nekad je nužno odabrati stranu

Analiza: Skori izbori u Mađarskoj i Francuskoj mogli bi promijeniti Europu. I vrlo su neizvjesni

Ovi izbori bit će ogled liberalnog i neliberalnog, proeuropskog i euroskeptičnog plana za Europsku uniju

Bila je to posljednja postaja njegove petogodišnje turneje. Tijekom prvog mandata, koji se upravo bliži kraju, francuski predsjednik Emmanuel Macron posjetio je sve članice Europske unije. Zadnja stanica, sredinom prosinca, bila je Budimpešta i susret s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Orban je „politički protivnik, ali europski partner“, definirao je prije polaska francuski predsjednik kompliciran odnos dvojice političara.

Susret u Budimpešti protekao je u koncilijantnoj atmosferi – sušta suprotnost u odnosu na dane kada je Macron počinjao svoj mandat nastojeći se brendirati kao glavni politički suparnik suverenističkog bloka u EU predvođenog političarima poput Orbana ili Mattea Salvinija.

Neizvjesne izborne utrke

Pet godina kasnije u Budimpešti se tražio kompromis oko zajedničkih interesa unutar Europske unije – jača europska obrana, strateška autonomija EU-a, nuklearna energija. Ukratko, ono što ih čini „europskim partnerima“.

Ali ono što ih čini „političkim protivnicima“ i dalje je tu, jednako izraženo kao i prije pet godina: liberal koji je izbore dobio na izrazito proeuropskoj platformi i konzervativac, promicatelj tzv. iliberalne demokracije, koji popularnost gradi na kontriranju omraženom Bruxellesu. Igrom slučaja, te dvije suprotstavljene vizije borit će se za prevlast u 2022. godini.

U proljeće sljedeće godine i francuski i mađarski građani izlaze na birališta. U Francuskoj se u travnju održavaju predsjednički, a potom u lipnju i parlamentarni izbori. Parlamentarni izbori u Mađarskoj trebali bi se održati u travnju ili svibnju. I Macron i Orban još uvijek su favoriti. No, izborne utrke postaju sve neizvjesnije.

(Pre)umjerena Marine Le Pen

Francuski predsjednički izbori u proljeće 2017. bili su istovremeno iznenađujući i predvidljivi. Po prvi puta u drugom krugu nije bilo kandidata tradicionalnih stranaka lijevog i desnog centra. I prvi puta od 2002. u drugi krug ušla je kandidatkinja krajnje desnice. Zato je sraz Macona i Marine Le Pen bio predvidljiv(iji): Francuzi su se uvjerljivo opredijelili za umjerenu, proeuropsku politiku aktualnog francuskog predsjednika.

Sve donedavno činilo da će se upravo takav scenarij, po Macrona izgledno povoljan, ponoviti i na izborima 2022. Marine Le Pen je, uz to, dobila konkurenciju na svom dijelu spektra, što joj nužno slabi šanse – kontroverznu novu zvijezdu francuske krajnje desnice Erica Zemmoura, dok je čelnica Nacionalnog okupljanja istodobno izložena kritikama da je svoju stranku povukla previše prema – mainstreamu.

Lak izbor za drugi krug

I Le Pen i Zemmour pohrlili su ove jeseni u Budimpeštu gdje mađarski premijer često ugošćuje političare koji dijele njegova razmišljanja o tradicionalnim europskim vrijednostima, migracijama, Bruxellesu… Susret s Orbanom prilika je da se javnosti kod kuće pokaže da u EU imaju saveznike na visokim pozicijama i da na europskoj političkoj sceni nisu marginalni, ako ih prima premijer jedne zemlje članice.

Ulazak jednog od to dvoje kandidata u drugi krug bio bi za francuskog predsjednika donekle dobra vijest. Bez obzira na pad popularnosti i relativno malu prednost koje su mu davale ankete za prvi krug izbora: između liberalnog predsjednika i krajnje desnice, Francuzi bi, izvjesno je, opet birali centar.

Konkurencija s desna

Izborna jednadžba je, međutim, upravo postala složenija. Macron je dobio konkurenciju na desnom centru, konzervativku Valerie Pecresse koja je prije nepunih mjesec dana pobijedila na republikanskim predizborima. Desni centar sada ima uvjerljivu kandidatkinju koja cilja na dio Macronovih birača.

Valerie Pecresse nije nova u francuskoj politici, bila je ministrica u dva mandata u vrijeme Sarkozyja. Sebe opisuje kao „trećinom Thatcher, dvije trećine Merkel“, zagovara ekonomski liberalizam i tvrđu politiku prema imigraciji. Ulaskom u izbornu utrku poremetila je dosadašnje odnose snaga: u anketama je skočila na 17 posto, ostavivši iza sebe krajnje desne aspirante na Elizejsku palaču. Drugi krug protiv Pecresse za Macrona bi svakako bio lošija vijest.

Jednostavna računica oporbe

U vrijeme dok se budu raspletali predsjednički izbori u Francuskoj, na birališta će izaći i Mađari. Viktor Orban na vlasti je gotovo 12 godina, s čvrstom kontrolom nad bitnim državnim i društvenim polugama moći. Zadnje izbore prije četiri godine njegova je stranka dobila više nego uvjerljivo, što je Orbanu osiguralo dvotrećinsku većinu u parlamentu i učvršćivanje vlasti sa slabom političkom opozicijom. Pojedinačno, oporbene stranke imaju slabe do nikakve šanse konkurirati Fideszu.

Matematika je stoga bila jednostavna – ako opozicija želi priliku maknuti Orbana s vlasti, protiv moćnog mađarskog premijera i njegove stranke mora nastupiti jedinstveno. Politika je, međutim, nešto složenija.

Lekcija lokalnih izbora

U listopadu 2019., godinu i pol nakon premoćne Orbanove pobjede na parlamentarnim izborima, Mađarska je održala lokalne izbore. U nizu gradova, uključujući Budimpeštu, oporbeni kandidati uspjeli su srušiti s vlasti saveznike i lojaliste mađarskog premijera koji su dotad godinama vladali svojim sredinama. „Uništili smo mit da je Fidesz nepobjediv i to ima ogroman značaj za cijelu zemlju“, izjavio je za Guardian tada upravo izabrani gradonačelnik Budimpešte Gergely Karacsony.

Lokalni i nacionalni izbori nisu isto, ali lekcija je bila jasna i oporba ju je sasvim precizno razumijela. Na izbore 2022. oporbene stranke idu ujedinjene – od socijalista preko liberala do desnog centra – s jednim zajedničkim ciljem, prekinuti vladavinu Viktora Orbana.

Može li Orban izgubiti?

Protiv Orbana idu sa zajedničkim kandidatom, Peterom Marki-Zayem, jednim od oporbenih političara koji su 2019. iznenađujuće pobijedili Orbanove kandidate. Orbanov eventualni poraz na parlamentarnim izborima imao bi i šire, europske reperkusije – Poljskoj bi, na primjer, izmaknuo lojalnog saveznika u njezinim sukobima s Bruxellesom oko vladavine prava.

No, široki opozicijski savez ima tešku zadaću. Prvo, nije uopće sigurno da će pobijediti. Pojedine ankete daju im prednost od nekoliko postotnih bodova (a u nekima zaostaju), ali nedovoljno da bi se utrka mogla proglasiti izvjesnom, a kamoli završenom. Orban je pritom na vlasti pa na raspolaganju ima više alata kojima može pridobiti naklonost birača.

Orbanovo nasljeđe

Drugo, u slučaju pobjede, ujedinjena opozicija – koju, kako smo spomenuli, na okupu drži prvenstveno želja za Orbanovom smjenom – morat će naći način da se njihov ideološki raznolik blok naprosto ne raspadne. Prije ili netom nakon formiranja vlade (u slučaju izborne pobjede, naravno). Što bi, sasvim sigurno, politički veteran poput Orbana dočekao spreman.

Treće, ako im sve ovo i pođe za rukom, pitanje je do koje će mjere biti u stanju provesti promjene, jer neke je poteze aktualna vlast zacementirala dvotrećinskom većinom. Većinom koju opozicija, bez obzira na neuobičajeno širok raspon njihovog političkog savezništva, neće osvojiti. Što, pak, znači da bi nasljeđe Orbanove vladavine moglo potrajati duže od njegove faktične vlasti. Ali Orban ovoga puta ipak pred sobom ima izazov u čiji ishod ne može biti siguran.