Švedska je na pragu vlade kakvu još nije imala: krajnje desna stranka Švedski demokrati ostvarila je najbolji izborni rezultat u svojoj povijesti i s 20,5 posto osvojenih glasova postala najjača politička opcija unutar desnog bloka koji je dobio priliku formirati novu vladu.
Izbori, održani u nedjelju, bili su toliko tijesni da su na ishod mogli utjecati i glasovi poslani poštom. Ali, u srijedu je dosadašnja premijerka i čelnica socijaldemokrata Magdalena Andersson priznala poraz. Njezina je stranka lijevog centra pojedinačno bila najjača, ali je desni blok osvojio tri zastupnika više.
Najava novog populističkog vala
Švedski demokrati – populistička, antimigrantska stranka koja svoje korijene vuče iz ekstremističke organizacije s kraja 1980-ih godina – dio su tog desnog konzervativnog političkog bloka od četiri stranke koji je u prilici sastaviti buduću švedsku vladu.
Sada se, naravno, svi pitaju hoće li Švedska, po prvi puta, dobiti vladu u kojoj bitan utjecaj ima krajnja desnica, zbog svojeg političkog backgrounda i stavova dosad izopćena iz mainstream politike. I je li Švedska tek najava novog populističko-desnog vala koji se ponovno valja Europom.
Europska iskustva s desničarima
Europa zadnjih godina ima iskustva s desničarskim vladama. Italijom je 2018./2019. upravljala koalicija u kojoj je jedan od ključnih partnera bila Liga Mattea Salvinija, političara poznatog po tvrdim antimigrantskim stavovima i potezima. U Austriji je krajnja desnica sudjelovala u neslavno propaloj prvoj vladi Sebastiana Kurza.
Kad god se dogodi egzistencijalna kriza, takve političke opcije (uglavnom) profitiraju: rast popularnosti zabilježile su nakon financijsko-dužničke krize krajem prvog desetljeća ovog stoljeća, pa ponovno sredinom prošlog desetljeća, kada je Europa bila suočena s velikim izbjegličkim valom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
EU pred egzistencijalnom krizom
Na početku pandemije covida, moglo se činiti da se raspoloženje europskih birača okreće kontra stranaka tvrde desnice koje su tih prvih mjeseci bilježile anketni pad podrške. Ali bilo je očekivano da će se trend preokrenuti: „Covid-19 nije terminalno opasan za ovaj dio političke scene. Štoviše, lako bi se moglo dogoditi da se na kraju pokaže kao – katalizator”, pisali smo u travnju 2020.
Kad su problemi s pandemijom pali u drugi plan, misli i brige birača okrenuli su se u drugom smjeru, pogotovo nakon ruske invazije na Ukrajinu. Energetska kriza, moguće redukcije struje, problemi s grijanjem, rast cijena, ugrožen životni standard, strah što donose naredni mjeseci… EU je pred novom egzistencijalnom krizom.
U krizama uvijek dobro prolaze instant-solucije. Ako migranti dolaze u Europu preko Sredozemlja, zatvorimo luke. Ako je nezaposlenost visoka, ne primajmo strance. Na takvoj kombinaciji zapaljive retorike, pojednostavljene slike svijeta i straha od drugih skupljaju se politički bodovi. Vrlo je izvjesno da kriza koja je pred vratima EU-a neće biti iznimka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nestabilne vlade, neslavni skandali
Tvrda politička desnica, međutim, ima inherentne limite. Podrška im se uglavnom kreće do 20 i nešto posto – to nije dovoljno da bi bili u prilici samostalno vladati, a rijetko kada i biti dominantna stranka unutar eventualne koalicije (situacija u Švedskoj je rijetka iznimka). Tako je bilo u Austriji na izborima 2017., u Italiji 2018., u Estoniji godinu dana kasnije.
Italija bi ovog rujna mogla biti zaseban slučaj i dobiti vladu u kojoj ključne uloge ima krajnja desnica. No, nijedna od tih stranaka pojedinačno – ni Braća Italije niti Liga – po anketama ne prelaze 25 posto potpore birača.
Sa svojom notorno nestabilnom političkom scenom, Italija bi mogla potvrditi i da vlade u kojima sudjeluju desničarski populisti nisu dugog vijeka. Vlada iz 2018., u kojoj je Liga bila jedan od partnera, trajala je nešto više od godinu dana. Ona u Austriji raspala se nakon godinu i pol u čuvenom Ibiza skandalu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako neizravno oblikuju politike
To što (uglavnom) ne mogu samostalno do vlasti, ne znači, međutim, da je njihov utjecaj minoran. Desničarske stranke, izravno ili neizravno, oblikuju politike u europskim zemljama.
Nekad se radi o posrednom utjecaju: u strahu od gubitka birača, mainstream desni centar preuzima djelomično retoriku tvrde desnice, primjerice oko migrantske politike. Tako je bilo u Njemačkoj i Austriji.
Nekad je utjecaj izravniji: rascjepkano političko okruženje, gdje tradicionalne stranke lijevog i desnog centra gube nekad prevladavajuću podršku birača, manjim opcijama daje veću političku moć, jer su njihovi glasovi nužni za formiranje većine. Ako su im, dakako, vrata uopće otvorena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Francuski ‘republikanski front’
U drugom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj, Emmanuel Macron osvojio je 58,5 posto glasova, pobijedivši desničarsku kandidatkinju Marine Le Pen. Po mnogima, bila je to potvrda da je u Francuskoj, unatoč nekim ranijim predviđanjima, tzv. republikanski front i dalje živ i učinkovit.
Ukratko, strategija se svodi na to da birači različitih političkih opcija nastupaju jedinstveno kako bi spriječili krajnju desnicu da osvoji vlast. Suočeni s mogućom pobjedom desničarske kandidatkinje, začepili su nos i zaokružili Macrona. Strategija nije jedinstveno francuska.
Politički potresi zbog radikala
U srpnju 2019. glavne političke grupacije u Europskom parlamentu blokirale su kandidate desničarske grupacije da preuzmu utjecajna mjesta u parlamentarnim odborima. Pisalo se tada o “sanitarnom kordonu” koji su uspostavili desni i lijevi centar, liberali i zeleni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Sanitarnim kordonom” mainstream političke opcije blokiraju krajnju desnicu da preuzme vlast. Probijanje kordona – kao što je bio slučaj u njemačkoj pokrajini Tiringiji, gdje je liberalni savezni premijer bio izabran i glasovima AfD-a – izaziva potrese na političkoj sceni. U ovom slučaju, pokrajinski premijer dao je ostavku.
Kakva je sudbina nove vlade?
Takva je vrsta nepisanog političkog dogovora postojala i u Švedskoj, gdje Švedski demokrati na svakim izborima od 2010., kada su prvi puta ušli u parlament, bilježe rast biračke potpore. No, u prosincu 2019. u “sanitarnom kordonu” pojavile su se prve pukotine, kada je lider Umjerenih Ulf Kristersson ustvrdio da je suradnja s njima moguća.
Kristersson će sada pokušati sastaviti vladu, sa strankama iz desnog bloka. Ključna odluka bit će pritom hoće li Švedski demokrati – koji su pojedinačno jači od Kristerssonove stranke – dobiti ministarska mjesta u novoj vladi ili će se ta vlada tek oslanjati na njihovu potporu u parlamentu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na tome bi se mogla prelomiti sudbina nove vlade u Švedskoj, čak i prije nego što uopće bude formirana. I odgovor na pitanje, s reperkusijama izvan Švedske: na što su mainstream stranke spremne da bi preuzele vlast.
Analiza. Upravo gledamo novi uzlet krajnje desnice u Europi. Mogu li ovaj put uspjeti
Krajnje desna stranka Švedski demokrati ostvarila je najbolji izborni rezultat u svojoj povijesti
U krizama uvijek dobro prolaze instant-solucije. Ako migranti dolaze u Europu preko Sredozemlja, zatvorimo luke. Ako je nezaposlenost visoka, ne primajmo strance. Na takvoj kombinaciji zapaljive retorike, pojednostavljene slike svijeta i straha od drugih skupljaju se politički bodovi. Vrlo je izvjesno da kriza koja je pred vratima EU-a neće biti iznimka
Švedska je na pragu vlade kakvu još nije imala: krajnje desna stranka Švedski demokrati ostvarila je najbolji izborni rezultat u svojoj povijesti i s 20,5 posto osvojenih glasova postala najjača politička opcija unutar desnog bloka koji je dobio priliku formirati novu vladu.
Izbori, održani u nedjelju, bili su toliko tijesni da su na ishod mogli utjecati i glasovi poslani poštom. Ali, u srijedu je dosadašnja premijerka i čelnica socijaldemokrata Magdalena Andersson priznala poraz. Njezina je stranka lijevog centra pojedinačno bila najjača, ali je desni blok osvojio tri zastupnika više.
Najava novog populističkog vala
Švedski demokrati – populistička, antimigrantska stranka koja svoje korijene vuče iz ekstremističke organizacije s kraja 1980-ih godina – dio su tog desnog konzervativnog političkog bloka od četiri stranke koji je u prilici sastaviti buduću švedsku vladu.
Sada se, naravno, svi pitaju hoće li Švedska, po prvi puta, dobiti vladu u kojoj bitan utjecaj ima krajnja desnica, zbog svojeg političkog backgrounda i stavova dosad izopćena iz mainstream politike. I je li Švedska tek najava novog populističko-desnog vala koji se ponovno valja Europom.
Europska iskustva s desničarima
Europa zadnjih godina ima iskustva s desničarskim vladama. Italijom je 2018./2019. upravljala koalicija u kojoj je jedan od ključnih partnera bila Liga Mattea Salvinija, političara poznatog po tvrdim antimigrantskim stavovima i potezima. U Austriji je krajnja desnica sudjelovala u neslavno propaloj prvoj vladi Sebastiana Kurza.
Kad god se dogodi egzistencijalna kriza, takve političke opcije (uglavnom) profitiraju: rast popularnosti zabilježile su nakon financijsko-dužničke krize krajem prvog desetljeća ovog stoljeća, pa ponovno sredinom prošlog desetljeća, kada je Europa bila suočena s velikim izbjegličkim valom.
EU pred egzistencijalnom krizom
Na početku pandemije covida, moglo se činiti da se raspoloženje europskih birača okreće kontra stranaka tvrde desnice koje su tih prvih mjeseci bilježile anketni pad podrške. Ali bilo je očekivano da će se trend preokrenuti: „Covid-19 nije terminalno opasan za ovaj dio političke scene. Štoviše, lako bi se moglo dogoditi da se na kraju pokaže kao – katalizator”, pisali smo u travnju 2020.
Kad su problemi s pandemijom pali u drugi plan, misli i brige birača okrenuli su se u drugom smjeru, pogotovo nakon ruske invazije na Ukrajinu. Energetska kriza, moguće redukcije struje, problemi s grijanjem, rast cijena, ugrožen životni standard, strah što donose naredni mjeseci… EU je pred novom egzistencijalnom krizom.
U krizama uvijek dobro prolaze instant-solucije. Ako migranti dolaze u Europu preko Sredozemlja, zatvorimo luke. Ako je nezaposlenost visoka, ne primajmo strance. Na takvoj kombinaciji zapaljive retorike, pojednostavljene slike svijeta i straha od drugih skupljaju se politički bodovi. Vrlo je izvjesno da kriza koja je pred vratima EU-a neće biti iznimka.
Nestabilne vlade, neslavni skandali
Tvrda politička desnica, međutim, ima inherentne limite. Podrška im se uglavnom kreće do 20 i nešto posto – to nije dovoljno da bi bili u prilici samostalno vladati, a rijetko kada i biti dominantna stranka unutar eventualne koalicije (situacija u Švedskoj je rijetka iznimka). Tako je bilo u Austriji na izborima 2017., u Italiji 2018., u Estoniji godinu dana kasnije.
Italija bi ovog rujna mogla biti zaseban slučaj i dobiti vladu u kojoj ključne uloge ima krajnja desnica. No, nijedna od tih stranaka pojedinačno – ni Braća Italije niti Liga – po anketama ne prelaze 25 posto potpore birača.
Sa svojom notorno nestabilnom političkom scenom, Italija bi mogla potvrditi i da vlade u kojima sudjeluju desničarski populisti nisu dugog vijeka. Vlada iz 2018., u kojoj je Liga bila jedan od partnera, trajala je nešto više od godinu dana. Ona u Austriji raspala se nakon godinu i pol u čuvenom Ibiza skandalu.
Kako neizravno oblikuju politike
To što (uglavnom) ne mogu samostalno do vlasti, ne znači, međutim, da je njihov utjecaj minoran. Desničarske stranke, izravno ili neizravno, oblikuju politike u europskim zemljama.
Nekad se radi o posrednom utjecaju: u strahu od gubitka birača, mainstream desni centar preuzima djelomično retoriku tvrde desnice, primjerice oko migrantske politike. Tako je bilo u Njemačkoj i Austriji.
Nekad je utjecaj izravniji: rascjepkano političko okruženje, gdje tradicionalne stranke lijevog i desnog centra gube nekad prevladavajuću podršku birača, manjim opcijama daje veću političku moć, jer su njihovi glasovi nužni za formiranje većine. Ako su im, dakako, vrata uopće otvorena.
Francuski ‘republikanski front’
U drugom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj, Emmanuel Macron osvojio je 58,5 posto glasova, pobijedivši desničarsku kandidatkinju Marine Le Pen. Po mnogima, bila je to potvrda da je u Francuskoj, unatoč nekim ranijim predviđanjima, tzv. republikanski front i dalje živ i učinkovit.
Ukratko, strategija se svodi na to da birači različitih političkih opcija nastupaju jedinstveno kako bi spriječili krajnju desnicu da osvoji vlast. Suočeni s mogućom pobjedom desničarske kandidatkinje, začepili su nos i zaokružili Macrona. Strategija nije jedinstveno francuska.
Politički potresi zbog radikala
U srpnju 2019. glavne političke grupacije u Europskom parlamentu blokirale su kandidate desničarske grupacije da preuzmu utjecajna mjesta u parlamentarnim odborima. Pisalo se tada o “sanitarnom kordonu” koji su uspostavili desni i lijevi centar, liberali i zeleni.
“Sanitarnim kordonom” mainstream političke opcije blokiraju krajnju desnicu da preuzme vlast. Probijanje kordona – kao što je bio slučaj u njemačkoj pokrajini Tiringiji, gdje je liberalni savezni premijer bio izabran i glasovima AfD-a – izaziva potrese na političkoj sceni. U ovom slučaju, pokrajinski premijer dao je ostavku.
Kakva je sudbina nove vlade?
Takva je vrsta nepisanog političkog dogovora postojala i u Švedskoj, gdje Švedski demokrati na svakim izborima od 2010., kada su prvi puta ušli u parlament, bilježe rast biračke potpore. No, u prosincu 2019. u “sanitarnom kordonu” pojavile su se prve pukotine, kada je lider Umjerenih Ulf Kristersson ustvrdio da je suradnja s njima moguća.
Kristersson će sada pokušati sastaviti vladu, sa strankama iz desnog bloka. Ključna odluka bit će pritom hoće li Švedski demokrati – koji su pojedinačno jači od Kristerssonove stranke – dobiti ministarska mjesta u novoj vladi ili će se ta vlada tek oslanjati na njihovu potporu u parlamentu.
Na tome bi se mogla prelomiti sudbina nove vlade u Švedskoj, čak i prije nego što uopće bude formirana. I odgovor na pitanje, s reperkusijama izvan Švedske: na što su mainstream stranke spremne da bi preuzele vlast.