Nekad je nužno odabrati stranu

Analiza: Zašto se premijer igra s veledrogerijama umjesto da smijeni nesposobnog ministra i plati dugove

Način financiranja ukupne zdravstvene potrošnje ključno je ideološko pitanje trećega desetljeća 21. stoljeća

Prije nekoliko godina na jednom sam panelu postavio to pitanje osobi koja je i danas u samom vrhu monetarne vlasti. Dobio sam banalan odgovor prema kojemu Vlada, čitaj premijer Plenković, ne želi povećati dug opće države zaduživanjem na financijskim tržištima iz isključivo političkih razloga.

U kolopletu čudnovatih izjava premijera Andreja Plenkovića zapaženo mjesto zauzimaju one koje su potaknute kroničnom nelikvidnošću hrvatskog javnog zdravstva. Svakih nekoliko mjeseci veledrogerije treniraju strogoću obustavom isporuka lijekova bolnicama, drama u kojoj pojedine bolnice ostaju bez lijekova obično traje nekoliko tjedana, a nakon nekoliko sastanaka ministra financija Zdravka Marića s direktorima veledrogerija doznačuje se barem milijarda proračunskih kuna HZZO-u i nakon toga sve se opet vraća u standardnu kolotečinu.

Na vrhuncu zapleta svi glavni i epizodni akteri, osim premijera Plenkovića, govore o potrebi hitne reforme neodrživoga javnog zdravstva, ali nakon što veledrogerije nastave isporučivati lijekove bolnicama reforme prestaju biti tema, sve do nove suspenzije isporuka. Ministar zdravstva Vili Beroš sigurno nije osoba od koje treba očekivati bilo što osim deklamiranja rečenica potpuno ispražnjenih od bilo kakvoga ozbiljnog sadržaja, ali zbog dojma uvijek ukrašenih novohrvatskim konstruktima.

Premijer Plenković svjestan je mogućnosti, voljnosti i svih kapaciteta svoga omiljenoga i posve beskorisnoga ministra, zna da će i dalje javno zdravstvo svakoga dana trošiti daleko više od novca kojim raspolaže, zna da je za manjak novca u javnom zdravstvu prvenstveno kriva njegova Vlada jer ne ispunjava čak ni svoje zakonske obaveze prema HZZO-u, ali isto tako zna da njegov voljeni ministar neće učiniti baš ništa da se to stanje promijeni sve do kraja svoga mandata i mandata Vlade čiji je član.

Čudnovate izjave umjesto traženja novog ministra

Umjesto da pronađe novoga kompetentnog ministra koji će barem pokušati javno zdravstvo učiniti održivim, premijer pronalazi krivce za trenutačno jadno stanje cijelog sustava u veledrogerijama. Tako smo saznali da su te tvrtke angažirale PR agencije koje “orkestriraju medijske pritiske“ i da to uvijek rade „pred neke izbore“. Premijer je tu svoju čudnovatu izjavu dopunio nestvarno bizarnim dodatkom prema kojem “veledrogerije sve to mogu izdržati jer imaju velike zarade“ i da “ne vidi da su gladne.“

Ako veledrogerije, kako kaže premijer, imaju tako “velike zarade“ zbog kojih mogu izdržati da država ne plaća račune ni godinu dana nakon isporuke lijekova onda je upravo to ključni problem Vlade i nadležnoga ministarstva, ako su marže veledrogerija prilagođene permanentnom i dugotrajnom kašnjenju u plaćanjima njihovoga daleko najvećeg kupca onda bi taj kupac trebao učiniti sve što je potrebno da plaćanje svede u zakonske i ugovorene okvire te tako smanji i vlastite troškove. Uredno plaćanje računa dobavljača javnoga zdravstva nije nikakva reforma zdravstva već samo njen temeljni preduvjet.

Izbjegavanje rješenja zbog političkih razloga

Zašto Vlada nije iskoristila mogućnosti povoljnoga zaduživanja na financijskim tržištima i platila sve dospjele obaveze javnoga zdravstva, pitanje je na koje već godinama nema odgovora. Prije nekoliko godina na jednom sam panelu postavio to pitanje osobi koja je i danas u samom vrhu monetarne vlasti. Dobio sam banalan odgovor prema kojemu Vlada, čitaj premijer Plenković, ne želi povećati dug opće države zaduživanjem na financijskim tržištima iz isključivo političkih razloga.

Europski sustav nacionalnih računa (ESA 2010) definira dug opće države, a prema njegovoj klasifikaciji čine ga financijski instrumenti: dužnički vrijednosni papiri te krediti i zajmovi. Zahvaljujući takvoj klasifikaciji u ukupni javni dug države i deficit proračuna jednostavno se ne ubraja 5 ili više milijardi kuna dospjelih obaveza javnoga zdravstva dobavljačima te Republika Hrvatska može u skladu s najboljom balkanskom tradicijom lagati sebi, a onda i svima drugima o rastu pada ili padu rasta svoga duga i proračunskoga deficita.

Ukupni dug opće države prema ESA 2010. klasifikaciji iznosio je na zadnji dan prošle godine 329,7 milijardi kuna što znači da bi plaćanjem svih dospjelih obaveza u javnom zdravstvu on bio povećan za manje od 2 %.

Nije valjda da se rashodi ne mogu smanjiti za tričavih 4 posto

Ako Vladu možda muči povećanje proračunskoga deficita izdavanjem obveznica za plaćanje dospjelih dugova u zdravstvu u tekućoj godini evo idealne prilike i razloga za smanjenje troškova na cijelome nizu drugih proračunskih pozicija. Nije valjda da premijer, koji kako sam kaže može što hoće, ne može smanjiti sve ostale proračunske rashode za tričavih 4 %, izbjeći povećanje proračunskoga deficita i platiti sve dugove prenamjenom rashodovne strane proračuna?

Koji god scenarij Vlada izabrala, izdavanje obveznica ili preraspodjelu troškova, ona ga mora provesti što prije. Svako daljnje odlaganje plaćanja svih dospjelih obaveza znači i prolongiranje racionalizacije javnoga zdravstva, a bez nje je sustav jednostavno neodrživ. Racionalizacija javnoga zdravstva neće i ne može dovesti do smanjenja ukupne potrošnje na zdravstvene usluge, ta potrošnja snažno će rasti u narednim godinama i desetljećima kako u apsolutnome tako i u relativnome iznosu zbog starenja stanovništva i povećanja cijena liječenja, ali ona može i mora učiniti zdravstveni sustav održivim na dugi rok.

Ne mogu postojati bolnice koje 90 % “prihoda“ koriste za isplatu plaća, ne mogu osnivači i upravljači bolnica biti županije, a sanaciju bolnica u redovnim vremenskim razmacima provoditi Ministarstvo financija i Banski dvori. Zapravo mogu, ali samo u partijskoj državi u kojoj je sve podređeno interesima i volji te iste partije uključivši i sustav javnoga zdravstva.

Potrošnja na temelju obveznog osiguranja

Usporedba ukupne potrošnje na zdravstvene usluge u pojedinim europskim državama pokazuje da je taj iznos u Hrvatskoj premali u apsolutnome iznosu po stanovniku, a zadovoljavajući u relativnome (u odnosu na BDP). Prema podacima OECD-a hrvatska potrošnja na zdravstvene usluge financirana obaveznim osiguranjem i državnim proračunom iznosila je 1669 dolara po stanovniku. Samo je šest članica Europske unije imalo manju potrošnju od Hrvatske, dok je u Sloveniji ona iznosila 2069 dolara, a u Češkoj čak 2856 dolara.

Kada bi Hrvatska željela dostići češku potrošnju trebala bi zdravstvu staviti na raspolaganje dodatnih 30 milijardi kuna odnosno povećati proračun HZZO-a i sredstva državnog proračuna namijenjena financiranju zdravstvenih usluga za nevjerojatnih 70 %. Tada bi Hrvatska umjesto sadašnjih 5,6 % BDP-a trošila na zdravstvenu potrošnju financiranu obaveznim osiguranjem i državnim proračunom 9,5 % što bi je stavilo u rang s Njemačkom, Francuskom i Švedskom.

Na dnu ljestvice po potrošnji iz dobrovoljnog osiguranja

Hrvatska je po potrošnji na zdravstvene usluge financirane dobrovoljnim osiguranjem odnosno osobnim sredstvima na samom dnu europske ljestvice. Taj iznos u 2019., ako je vjerovati procjeni OECD-a, bio je samo 538 dolara po stanovniku što je bilo gotovo tri puta manje nego u Bugarskoj, našem najboljem drugu na svim europskim ljestvicama općeg prosperiteta i bogatstva. Problem omasovljenja dobrovoljnoga osiguranja nije lako rješiv, većina onih koji danas trebaju zdravstvene usluge su u mirovini, a to u Hrvatskoj znači i u riziku od siromaštva.

Oni koji bi pak sukladno svojim prihodima mogli plaćati police dobrovoljnoga zdravstvenog osiguranja i tako njegovu cijenu učiniti u prosjeku nižom, u golemoj većini ne koriste zdravstvene usluge te im se taj trošak čini suvišnim i nepotrebnim.

Slovenski ili češki model financiranja

U susjednoj Sloveniji u 2019. ukupna potrošnja na zdravstvene usluge bila je 3418 dolara, od tog iznosa 2069 dolara ili 60,5 % odnosilo se na obavezno osiguranje i državni proračun, a 1349 dolara ili 39,5 % na dobrovoljno osiguranje i osobna sredstva. U Hrvatskoj ukupna potrošnja na zdravstvene usluge bila je 2207 dolara po stanovniku od čega se 24,4 % odnosilo na dobrovoljna osiguranja i osobnu potrošnju što je za dva postotna boda manji udio nego u Češkoj, koja je s 3828 dolara po stanovniku ukupne zdravstvene potrošnje nedostižni lider među zemljama istočne Europe.

Prije početka samoga planiranja ozbiljne zdravstvene reforme potrebno je donijeti odluku želimo li primijeniti “slovenski“ ili “češki“ model financiranja zdravstvene potrošnje. Sve ostale istočnoeuropske države koje su članice Europske unije, osim Slovačke i Rumunjske, imaju udio ukupne zdravstvene potrošnje financiran dobrovoljnim osiguranjem i osobnim sredstvima veći i od slovenskog, a u Latviji i Bugarskoj taj dio je čak i veći od sredstava obaveznoga osiguranja i državnoga proračuna.

Način financiranja ukupne zdravstvene potrošnje ključno je ideološko pitanje trećega desetljeća 21. stoljeća. To što dio hrvatskih građana, a i dio saborskih zastupnika, dužnosnika i javnih odličnika i dalje vjeruju u ideologiju “krvi i zemlje“ i sukladno njoj vode svoje ideološke ratove, to pitanje čini samo složenijim.