Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Politika & Kriminal

Zagreb godišnje troši 27 milijuna kuna na mjesne odbore i vijeća četvrti koji ne odlučuju ni o čemu. Zašto?

Od 2008. izdvajanja iz gradskog proračuna za potrebe mjesne samouprave narasla su s dva na 18 posto

U 17 vijeća gradskih četvrti i 218 vijeća mjesnih odbora na izborima 2017. izabrano je 1640 vijećnika. Iz Grada nam objašnjavaju da ukupni mjesečni troškovi naknada predsjednicima, potpredsjednicima i članovima vijeća – pod uvjetima da svako vijeće održi makar jednu sjednicu u mjesecu te da se na sjednice odazove svih 1640 članova – mogu iznositi maksimalno 2.295.765 kuna neto.

“Na godišnjoj razini ukupni troškovi mogu doseći najviše 27.549.180 kuna neto. Razumije se da su stvarno isplaćene naknade redovito nešto manje od najvećih mogućih” pojašnjava nam pročelnica Gradskog ureda za mjesnu samoupravu Renata Šimon. Inače od 2002. izdvajanja iz gradskog proračuna za potrebe mjesne samouprave narasla su s 2 na 18 posto.

Krajem ožujka 2017. zagrebačka Gradska skupština donijela je i Odluku o povećanju naknada predsjednicima, potpredsjednicima i članovima vijeća gradskih četvrti i vijeća mjesnih odbora. Njome su naknade vijećnicima porasle od 8 pa do čak 142 posto. Predsjednik vijeća gradske četvrti tako mjesečno dobiva 7750 kuna, potpredsjednici 4275, a vijećnici 2635 kuna. Predsjednik vijeća mjesnog odobora dobiva pak 3875 kuna, potpredsjednici 1937, a vijećnici 1162 kune. Svi iznosi su bruto. Na godišnjoj razini iznos koji odlazi na njihove naknade iz gradskog proračuna iznosi 27 milijuna kuna.

Naknade i preko 7 tisuća kuna

HNS-ov Zastupnik u zagrebačkoj gradskoj skupštini, Tomislav Stojak, već je nekoliko puta pondio amandmane za smanjenje naknada, ali niti jedan nije prošao. On inače pola svih svojih naknada u Skupštini uplaćuje u humanitarne svrhe. Misli kako su naknade za mjesne odbore i gradske četvrti previsoke i potpuno neprimjerene, pogotovo u kontekstu njihovih stvarnih ovlasti koje su, kaže, gotovo pa nikakve.

“Više puta sam predlagao smanjenje naknada, kako za nas zastupnike u Gradskoj skupštini, tako i za gradske četvrti i mjesne odbore, na žalost gradonačelnik je te naknade, nasuprot mojim prijedlozima, povećao toliko da od njih danas pojedinci mogu fino živjeti, a da ništa ne trebaju raditi, nego samo dizati ruke kako im se kaže! Čitav sustav mjesne samouprave u Zagrebu je krivo postavljen, bez stvarnih ovlasti i mogućnosti utjecaja na bilo što bitno, a ovako visoke naknade su “naknada” za poslušnost gradonačelniku!” zaključuje Stojak.

Doduše posljednjim izmjenama o visini naknada dodane su i kazne za neposlušne vijećnike. Tako predsjednik, potpredsjednik ili član vijeća koji u tijeku mjeseca nije prisustvovao niti jednoj sjednici može dobiti samo pola iznosa naknade. Ako pak tri uzastopna mjeseca nisu prisustvovali niti jednoj sjednici “neće im biti isplaćena naknada za treći i svaki daljnji mjesec u nizu u kojem nisu prisustvovali niti jednoj sjednici vijeća” propisuje Odluka. Gradu smo stoga poslali upit i koliko je puta vijećnicima uskraćena naknada od kada su izmjene zaživjele, ali odgovor nismo dobili do zaključenja teksta.

Sve je netransparentno

SDP-ova vijećnica u zagrebačkoj gradskoj četvrti Pešćenica – Žitnjak, Gordana Pejić Anić, za svoj rad trenutačno dobiva 1700 kuna mjesečno, ali misli kako bi pozicija vijećnika trebala biti volonterska te da bi se novac od naknada trebao usmjeriti u razvojne projekte. “Treba li ih drastično smanjiti ili potpuno ukinuti, za što se ja zalažem , ali možemo razgovarati. Također, jednom kad dosegnemo puno više demokratske standarde i samostalnost vijećnika u odlučivanju možemo ponovno razmisliti o uvođenju nekakve simbolične naknade za uloženi trud i vrijeme. Ali trenutno stanje lokalne samouprave daleko je od toga” kaže Gordana.

Krajem svibnja kolegama je predložila ukidanje naknada koje dobivaju za svoj rad. Od 18 vijećnika u tom Vijeću 16 ih je bilo protiv, uključujući i neke oporbene vijećnike. Takav scenarij Gordanu nije iznenadio. Ona smatra kako je većina vijećnika nezainteresirana te cinično dodaje kako nekima ne zna ni boju glasa jer nikada nisu ništa rekli na sjednicama, ali zato uredno dižu ruke. “Vijeća mjesnih odbora i gradskih četvrti ne bi smjela biti sredstva za kupovinu stranačkih poslušnika, a vijećnici moraju biti neovisni, a ne ovisiti o milosti stranačkih šefova” kaže.

Žali se i kako vijećnici zapravo ništa ne raspravljaju jer je sve netransparentno. “Smatram da je dužnost člana vijeća počasna, ali i odgovorna. Koliko god mali dio proračuna pripao gradskim četvrtima, ipak je to veliki novac i moja je dužnost biti dobro upućena u svaku stavku za koju glasam, bilo ZA ili PROTIV. Ovakva netransparentnost automatski dovodi do sumnji i propitkivanja odluka koje donosimo, ali i nas vijećnika osobno” kaže ova vijećnica. A o tome kako to skrivanje dokumenata (cjenici, ponude i obrazloženja za izvođenje radova) pomaže u pretvaranju komunalnih akcija u izvore financiranja, za primjerice obnovu stepeništa crkve u naselju koje nema vrtić ni školu, već smo pisali.

Fiktivne ovlasti

Vijećnici na terenu upozoravaju nas kako je sva moć centralizirana u skupštini i Gradskom poglavarstvu pri čemu gradske četvrti i mjesni odbori služe samo kao servis. “Nemamo niti ekonomsku niti političku moć niti bilo kakvu samostalnost u obavljanju lokalnih poslova te služimo uglavnom kao tijela preko kojih se rješavaju socijalni problemi stranačkih poslušnika” dodaje jedan vijećnik koji je želio ostati anoniman.

“Na ovaj način interesne skupine guraju svoje projekte, a primjerice radove uređenja ili obnove u četvrti ne može obavljati nitko drugi osim Zagrebačkog holdinga koji sve naplaćuje tri puta skuplje. Kakva je to decentralizacija ili slobodno tržište? Mi se možemo usprotiviti, ali to ništa ne znači jer nemamo ovlasti da sami upravljamo s iznosima koji su planirani. Zbog toga nema ni motivacije da se nešto promijeni” zaključuje vijećnik.

Stoga se postavlja i pitanje svrhovitosti postojanja čak 218 mjesnih odbora budući da su isti ustrojeni kao “drugi oblik mjesne samouprave” Naime, plan malih komunalnih akcija (kojima se uglavnom bave vijeća mjesnih odbora) za svoje područje ne donosi samostalno vijeće mjesnog odbora, nego daje prijedloge vijeću gradske četvrti. Prema tome, mjesni odbor ne samo da je ograničen u svojim pravima nego u praksi nisu jasno postavljeni i razgraničeni odnosi tih dviju ravnopravnih jedinica mjesne samouprave.

“Sakupljači jada”

Predsjednik vijeća mjesnog odbora Volovčica, Stipo Grgić, kaže kako su oni zapravo “sakupljači tuge i jada građana i ništa više”. Kaže kako planiranje malih komunalnih akcija nema smisla jer se pola toga ne ostvari, a nitko za to ne odgovara. Taj neiskorišteni novac, kaže, Bandićeva uprava onda prebacuje za druge projekte.

“Novci se vrate i onda se iduće godine kreće opet ispočetka i ponovno se u plan uvrštavaju iste stvari koje se ne realiziraju već godinama. Bilo bi bolje i logičnije kada bi se neiskorištena sredstva prebacivala u iduću godinu. Uz to mi na terenu najbolje znamo potrebe građana” tvrdi Grgić. Dodaje i kako je komunikacija između vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora praktički nepostojeća i funkcionira samo u teoriji. “Osjećamo se glupo i bespomoćno i nemamo se kome uopće žaliti. Vodimo izvješća koja nitko ne čita. Što će nam uprava koja je fiktivna?” pita se Grgić. Kaže kako je tragično da nemaju ni ovlasti kojima bi primjerice pomogli u nabavi sandučića za školu u četvrti.

“Tko god je od vijećnika častan čovjek osjeća se neugodno zbog cijele ove situacije” zaključuje Grgić koji misli i kako naknade nisu nužno loše jer dio vijećnika ipak motivira da se pojave na sjednicama. No tvrdi kako je problem puno dublji od priče o naknadama.

Ovakva uprava nema smisla

Profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu i stručnjak za javnu upravu, Ivan Koprić , pojašnjava nam kako je Grad Zagreb među rijetkim gradovima koji ima organizirano lokalnu samoupravu na tri razine iako je praktički sva vlast u rukama gradonačelnika s golemom upravom. “Grad zapošljava oko 3000 službenika samo u upravnim tijelima (gradska administracija), dok u gradskim ustanovama, Holdingu i drugim trgovačkim društvima te drugim pravnim osobama u vlasništvu Grada zapošljava još oko 20.000 ljudi” naglašava Koprić.

Kaže i kako je apsurdno da gradske četvrti (koje u Zagrebu u prosjeku obuhvaćaju preko 46.000 stanovnika) nemaju nikakvog utjecaja dok se primjerice u ostalom dijelu Hrvatske već jedinice s preko 35.000 stanovnika smatraju velikim gradom i imaju ovlasti slične županijama. U Zagrebu su četvrti dosta brojnije od te granice ali nemaju ni jednu kunu koju bi ostvarivale same nego se sva sredstva za trošenje na području četvrti dodjeljuju odlukama gradonačelnika i Gradske skupštine kaže nam Koprić.

“Na kraju je od 2009. Grad uveo i 218 mjesnih odbora usprkos tome što smo se kao struka tome javno suprotstavljali jasno predviđajući da to neće dovesti ni do kakvih poboljšanja u upravljanju gradom ili utjecaju građana na gradske politike nego samo do kapilarnog političkog utjecaja. To se i dogodilo, jer mjesni odbori imaju još beznačajniju ulogu od četvrti a ni one nemaju utjecaja” zaključuje.

“Isplata naknada je nakaradna”

Tvrdi i kako se struka zalagala za jasno određenje barem 10-15% gradskog proračuna o kojem dijelu bi odlučivala sva vijeća gradskih četvrti sama, a ne pod patronatom gradonačelnika i Ureda za mjesnu samoupravu, ali se to nije dogodilo. Sve dodatno pogoršava i to što se vijećnike bira na izborima

“Dakle, umjesto utjecaja građana imamo dodatnu stranačku politizaciju praktično do svakog sela u Hrvatskoj.” Uz to dodaje kako je stoga krajnje nakaradno da se vijećnicima u četvrtima i mjesnim odborima isplaćuju naknade koje i za gradski proračun ne predstavljaju beznačajnu stavku. U slučaju Zagreba to je već spomenutih 27 milijuna kuna godišnje.

“Time se zapravo želi kupiti šutnja i pristanak velikog broja ljudi na ono što odluči gradonačelnik. Takvo kupovanje političke podrške je problem sam za sebe i trebalo ga je već davno ukinuti, no Gradska skupština ni nitko drugi nema hrabrosti i političke odlučnosti prekinuti s tim” kaže nam profesor Koprić i zaključuje kako su naknade zapravo osmišljene da „zarobe vijećnike u konformističko pristajanje na sve odluke koje dođu iz ureda gradonačelnika”.