Austrija i Hrvatska dugo imaju komplicirani odnos; bivši dužnosnici prisjećaju se nekih nepoznatih epizoda s početka 90-ih

Potvrdio da se Austrija posebno angažirala na strani Hrvatske

Pronašli smo Ivu Broza u Zagrebu gdje provodi umirovljeničke dane boreći se s teškom bolešću. Prenijeli smo mu što su nam ispričali austrijski političari i Franjo Gregurić te smo ga zamolili da nam objasni je li Austrija zaista igrala toliko važnu ulogu pri prijemu Hrvatske u UN. Kad smo se ubrzo našli, Ivo Broz nam je kazao kako je, nakon što smo mu rekli o čemu bismo htjeli razgovarati, nazvao Gervika Brandtnera, koji je 1992. bio savjetnik za sigurnost austrijskog predsjednika Kurta Waldheima te ga je pitao može li o tomu govoriti. Bradtner mu je tada, kako je objasnio Broz “dao autorizaciju”.

Nakon što je potvrdio da su se Kurt Waldheim i Alois Mock posebno angažirali na strani Hrvatske, Broz je ispričao vrlo precizno i detaljno kako ga je u veljači 1992. nazvao Gervik Brandtner. “Pozvao me da odmah dođem u njegov ured. Došao sam vrlo brzo jer su nam kancelarije bile blizu, a on me je već na vratima upozorio kako raspolažu informacijama da se prijem Hrvatske u UN zakomplicirao te da možda neće biti, kako je bilo predviđeno, primljena s Bosnom i Hercegovinom te Slovenijom. Na pitanje zbog čega, odgovorio mi je da pričekam jer će uskoro iz Ministarstva vanjskih poslova stići dokument u kojemu je sve razjašnjeno. Kazao mi je također kako je ministar vanjskih poslova Mock o svemu obavijestio hrvatskog veleposlanika u Austriji Ivana Brnelića koji je već satima zbog toga u Ministarstvu.”

Ivo Broz potom je ispričao kako je Brandtnera upoznao 1964. dok je bio u pratnji šefa bečke policije koji je u Karlovcu posjetio vatrogasnu olimpijadu. Tom prilikom u Zagrebu su obišli izložbu vatrogasne opreme na Velesajmu, a kako je Broz u to vrijeme bio zamjenik generalnog direktora Borčila, bio je u njihovoj pratnji. Poslije toga nastavili su kontaktirati, a kad je Broz došao u Beč, zatekao je Bradtnera u Uredu predsjednika Waldheima. Ivo Broz upitao je što on može učiniti kad je hrvatska strana već obaviještena, a Brandtner mu je odgovorio: “ Znam da si ti dobar s predsjednikom vlade Gregorićem, molim te odmah ga nazovi i upoznaj sa situacijom te mu sugeriraj da se odmah sastane s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Diplomatskim putem ta će vijest putovati neko vrijeme, uostalom Brnelić je još uvijek u ministarstvu vanjskih poslova, a vremena nema, moramo odmah djelovati.”

Odnos Hrvatske prema BiH bio je veliki problem

Za međunarodnu zajednicu odnos Hrvatske prema BiH predstavljao je tada golemi problem, kao i nedovoljno jasan odnos spram antifašizma i ustaštva, pa je dio država tražio da se prijem Hrvatske u UN privremeno odgodi. Stoga je Brandtner, uz suglasnost predsjednika Waldheima, zatražio da se o svemu tomu što prije obavijesti predsjednik Tuđman kojemu je bilo i te kako stalo da Hrvatska što prije postane članica UN-a. Shvativši ozbiljnost situacije Ivo Broz odmah je nazvao Franju Gregurića.

“Kad sam mu ispričao što sam saznao u Uredu predsjednika Waldheima, Gregorić je zašutio, a tišina je, učinilo mi se, trajala cijelu vječnost. Bilo je očito da su ga loše vijesti iz Beča potpuno zatekle. Nakon duge pauze počeli smo dogovarati što učiniti. Zaključili smo kako je eventualno odugovlačenje prijema nepravda jer je na čelu Hrvatske bio predsjednik Tuđman koji je bio partizanski general i aktivni sudionik antifašističkog pokreta. Tada je Gregurić rekao kako će predložiti predsjedniku Tuđmanu da u svoj govor u povodu prijema u UN, ubaci dio u kojem će reći da se on, koji je predsjednik Hrvatske, osobno borio protiv fašista. Gregurić je zaključio naš razgovor riječima: “Tražit ću odmah prijam kod Tuđmana, a ti hitno pronađi veleposlanika Brnelića, nek sjedne u automobil i dođe direktno na Pantovčak kod predsjednika.”

Partizanski general i aktivni borac protiv ustaša

Tuđman je kasno navečer primio Gregurića koji ga je obavijestio o novo nastaloj situaciji. Kazao mu je kako se situacija može bitno promijeniti ako u svoj govor pred UN-om ubaci da je bio partizanski general i aktivni borac protiv ustaša i fašista. “Rekao sam predsjedniku pa vi ste general, borili ste se zagorskoj brigadi Braće Radić, vi ste jedini europski predsjednik koji se aktivno borio protiv fašista, uvrstite to u govor i tako ćete otkloniti sve sumnje oko odnosa Hrvatske spram fašizma. Znate, predsjednik Tuđman nikada nije bježao od toga da je bio partizan, ali je bio pod strahovitim pritiskom desnih radikala predvođenih tadašnjim ministrom obrane Gojkom Šuškom te predsjednikovim savjetnikom Ivićem Pašalićem.

Predsjednik je ponavljao kako su mu potrebni svi, od Šuška i Pašalića do Ivana Milasa, Mladena Naletilića Tute, Vinka Martinovića Štele, koji mogu pomoći da pobijedimo u ratu. Nažalost, za njih su svi koji nisu pripadali njihovoj frakciji, bili neprijatelji. I ja sam bio njihov neprijatelj, jer sam Tuđmana pokušao uvjeriti kako ljudi nisu protiv Hrvatske ako kritiziraju neke loše stvari i postupke. Mogao sam predložiti predsjedniku da takvu formulaciju ubaci u svoj govor jer se nisam bojao Šuška i Pašalića. Oni mi nisu mogli ništa jer smo za moje vlade izborili međunarodno priznanje te došli na korak do prijema u UN.”

‘Zamolili smo Austrijance da nam pomognu povući prvotnu verziju’

Razgovor između Gregurića i Tuđmana trajao je dugo u noć, pa je na kraju predsjednik ubacio jednu rečenicu. No postojao je problem, jer je govor već bio poslan u New York.
“Zbog toga smo zamolili Austrijance da nam pomognu povući prvotnu verziju. Ministarstvo vanjskih poslova Austrije tada je UN-u predalo ispravljeni govor predsjednika Tuđmana objašnjavajući kako prva verzija nije bila dorađena, da je hrvatska diplomacija vrlo mlada te da nije upoznata sa svim finesama i procedurama. Nakon toga Hrvatska je bez ikakvih primjedbi primljena u UN s BiH i Slovenijom. Prije toga, ministar vanjskih poslova Alois Mock nagovorio je nizozemskog ministra vanjskih poslova Hansa van den Broeka da njegova zemlja bude mentor Hrvatskoj pri ulasku u UN, jer Njemačka i Austrija, kao nekadašnje fašističke države, to nisu mogle biti.

Nakon pozitivnih reakcija na promijenjeni govor predsjednika Tuđmana, više nije bilo prepreka za prijem jer je Hrvatska već ranije preuzela obvezu sprečavanja svake pojave fašizma i nacizma, vjerske i spolne segregacije. Prihvatila je također Povelju Ujedinjenih naroda, završne dokumente Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, a također i načela na kojima je djelovala Mirovna konferencija u Bruxellesu zadužena za pronalaženja rješenja jugoslavenske krize i odnosa između država koji su nastajale na tlu bivše Jugoslavije.”

Tuđmanov govor pred Generalnom skupštinom UN-a

Predsjednik Tuđman u svom govoru pred Generalnom skupštinom UN-a 22. svibnja, u povodu prijama Hrvatske u UN, istaknuo je kako je “Hrvatski narod jedan od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente kojima se ponosi i biljege o svojoj nacionalnoj i državnoj samostalnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji od 7. stoljeća nove ere pa nadalje u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije, u svom duhovnom biću. Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udio u duhovnoj i materijalnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Nije slučajno što je njen mali dio prisutan i ovdje.

Ulaz kojim prolazimo u dvoranu Glavne skupštine UN napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača. U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali tijekom mnogih stoljeća svojim umjetničkim djelima najveći hrvatski kipari kao što je Antun Augustinčić, čija se konjička figura “Spomenik mira“ nalazi u parku iza ove iste palače UN.”

Umanjivanje značaja Tuđmanove izjave

Sa spomenikom pred UN-om predsjednik Tuđman više se nikada nije hvalio jer je kipar Antun Augustinčić bio partizan i blizak prijatelj Josipa Broza Tita. Potom je predsjednik Tuđman naglasio kako je “Hrvatski narod i sam u Drugom svjetskom ratu dao znatan prinos borbi protiv naci-fašizma koji je ugrozio demokratski poredak Europe i svijeta.” I tada je uslijedila rečenica koju je predsjednik Tuđman naknadno dopisao. “S ponosom mogu pripomenuti da sam i sam kao mlad čovjek sudjelovao u tom ratu protiv fašizma”.

Bizarno je da je ta rečenica u službenom dokumentu u kojemu se nalazi Tuđmanovi govori objavljena u zagradi. Očito se tako pokušava umanjiti značaj te izjave, a vjerojatno i stvoriti dojam da ona nije integralni dio teksta koji je predsjednik Tuđman pročitao pred Generalnom skupštinom UN-a. Nije također teško prepoznati kako je predsjednik Tuđman inzistirao da je bio pripadnik antifašističkog pokreta “kao mlad čovjek” pa mu je to onda valjda lakše oprostiti.

U govoru Tuđman se pohvalio kako Hrvatska ima zasluge za utemeljenje Pokreta nesvrstanih čiji je jedan od inicijatora bio Josip Broz Tito. Ni tu rečenicu predsjednik Tuđman više nikada nije ponovio: “Hrvatska je, u sastavu bivše državne zajednice, dala i znatan prilog rješavanju problema osamostaljivanja zemalja trećeg svijeta i njihova gospodarskog razvitka. A to je služilo i jačanju uloge Ujedinjenih naroda u hladnoratovskom razdoblju.”

Licemjerna politika današnjeg HDZ-a

S obzirom na to da se danas često govori o nedosljednom odnosu HDZ-a, predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića spram ustaštva i NDH, ponašanje predsjednika Tuđmana pokazuje da to nije nikakva novost. Zbog toga mnogi dosadašnju politiku HDZ-a i većine njegovih vodećih ljudi nazivaju licemjernom, dok oni nešto blaži govore o politici dvostrukih standarda: jednoj kad se komunicira sa svjetskom javnosti koja nema razumijevanja za pokušaje revidiranja prošlosti te drugoj koja vrijedi kod kuće. U oba slučaja riječ je o politici koja ozbiljno dovodi u pitanje vjerodostojnost Hrvatske u borbi za demokraciju i antifašističke vrijednosti na kojoj je zasnovana moderna Europa.

Na kraju je Ivo Broz ispričao kako je važnu ulogu u odnosima s Austrijom imao i tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac koji je bio u odličnim odnosima sa šefom bečke policije pa je i on održavao važne kontakte s austrijskim dužnosnicima. “Kad je pilot Rudolf Perišin prebjegao u jugoslavenskom ratnom zrakoplovu Mig-21 u Austriju, Boljkovac je uspio nagovoriti Beč da avion ne vraćaju u Beogradu. I u toj, za Hrvatsku važnoj operaciji, sudjelovao je Gervin Brandtner pa je taj avion sačuvan i nedavno vraćen Hrvatskoj. Kad je veleposlanik Brnelić napuštao zgradu jugoslavenskog veleposlanstva i odnosio sa sobom stvari, Brandtner nam je dao kao osiguranje dva automobila punih policajaca. Znate taj čovjek je toliko puno napravio za Hrvatsku, ali nikada, to mi je osobno priznao, nije dobio niti jednu riječ zahvale. Nažalost, naša posla”.

Dosad nikad ispričana politička epizoda

No tu nije bio kraj iznenađenjima. Ivo Broz ispričao nam je još jednu do sada potpuno nepoznatu političku epizodu, a njenu nam je autentičnost potvrdio Franjo Gregurić, glavni akter te priče. “Nakon što je propao pokušaj Stipe Mesića i Josipa Manolića koji su 1994. bili predsjednici Zastupničkog i Županijskog doma, da zaustave daljnju radikalizaciju HDZ-a te promijene politiku Hrvatske prema BiH, javila mi se Marijana Grandić, ugledna gradišćanska Hrvatica. Ona je bila četiri godine predsjednica Hrvatskog akademskog kluba, najzaslužnija je za uvođenje hrvatskog službenog jezika.

Četiri godine bila je kao pripadnica pokreta Zelenih poslanica u Nacionalnom vijeću, a dvanaest godina članica komisije za ljudska prava u Ministarstvu unutarnjih poslova. Bila je stručnjakinja u twinning-projektima za ljudska prava u Turskoj, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, konzultantica Ecosoc-a, Vijeća UN-a za gospodarstvo i socijalna pitanje. Radila je i kao znanstvena koordinatorica postdiplomskoga studija „Human Rights“ Bečkoga sveučilišta. Dobitnica je renomirane Nagrade Bruno Kreisky za borbu za ljudska prava.

Upitala me mogu li organizirati da Franjo Gregurić, koji je tada bio savjetnik predsjednika Tuđmana, dođe u Beč. S njim se, naime, željelo sastati nekoliko istaknutih političara EU. Kako sam se uvjerio da su u pitanju ozbiljni ljudi, prenio sam Greguriću poziv u Beč, a on ga je odmah prihvatio. Sastanak je održan u zgradi austrijskog parlamenta, vodio ga je predsjednik parlamenta, a uz Gregurića i mene, bila su nazočna tri predstavnika najvažnijih članica EU. Jedan od njih, otkrio sam kasnije, bio je direktor u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova.

Vlada intelektualaca, a ne ratobornih penzionera

Sastanak je otvorio Austrijanac koji je kazao kako Europska unija nije zadovoljna Tuđmanovom politikom prema BiH. “Zbog toga smatramo da HDZ i Tuđman moraju otići, ali ne bismo željeli oružane sukobe nego bi to valjalo provesti demokratskim putem kroz Sabor. A to se može postići samo ako vi napustite HDZ jer bi u tom slučaju, imamo pouzdane informacije, još najmanje osam zastupnika slijedilo vaš primjer. Nakon toga pala bi vlada, bili bi raspisani izbori, a naša je želja da novi predsjednik postane Vlado Gotovac. Njega vidimo kao hrvatskog Vaclava Havela koji je u Češkoj sastavio vladu intelektualaca, a ne ratobornih penzionera. Procjenjujemo da je sada pogodan trenutak za promjene jer su Tuđmana napustili Stipe Mesić i Josip Manolić, dva njegova najbliža suradnika pa je on ozbiljno oslabljen i uzdrman.”

Neko vrijeme bio je muk, a onda je, po svjedočenju Ive Broza, riječ uzeo Franjo Gregurić. “Znate ja sam seljačko dijete, moj otac je bio seljak i mi smo naučili poštovati oca. Za mene je Tuđman bio drugi otac jer me je postavio prvo za potpredsjednika Vlade, potom za predsjednika te za direktora INE, najvažnije tvrtke u Hrvatskoj. U Sabor sam ušao na njegov prijedlog na listi HDZ-a. Zbog toga ne mogu biti protiv Tuđmana, pogotovo stoga što je on stvorio hrvatsku državu.”

Gregurić je detaljno prepričao razgovor

Franjo Gregurić potvrdio je Brozovu interpretaciju razgovora te ju je još malo proširio. “Kad su napustili Tuđmana, Manolić i Mesić pregovarali su s nekim saborskim zastupnicima HDZ-a da im se pridruže. U to vrijeme bio sam u bolnici, pa je Tuđman, koji se bojao da za njima ne ode previše ljudi, poslao k meni Ivana Jarnjaka. Znao sam zašto je došao pa sam mu odmah kazao kako ću ostati vjeran Tuđmanu, neću ga rušiti, premda se ne slažem s politikom HDZ-a.

To sam stajalište ponovio i u razgovoru Beču. Pitali su me, među ostalim, kakve su moje političke ambicije, a ja sam odgovorio da sam privrednik koji je privremeno ušao u politiku na poziv Tuđmana, ali da se s politikom ne želim baviti. Kad su me pak upitali tko bi mogao naslijediti Tuđmana, kazao sam da on nema nasljednika. Tuđman ima ono što drugi nemaju, ima karizmu utemeljitelja Hrvatske, antifašističkog borca, povjesničara koji je znao organizirati otpor srpskoj agresiji. Složio sam se, dakako, kako bi bilo bolje da se Jugoslavija raspala u miru kao Čehoslovačka ili Sovjetski Savez, ali je to bilo nemoguće. Zaključio sam kako bi rušenje Tuđmana donijelo puno više štete nego koristi”.

‘Nije točno da je Tuđman stvorio hrvatsku državu’

Tada se za riječ javio Nijemac. “Doktore Gregurić nemojte koristiti argument da je Tuđman stvorio hrvatsku državu jer to nije točno. Molim vas lijepo, kad su Tuđmana izbacili iz komunističke partije 1967., je li možda tada stvorio hrvatsku državu. I vi sami znate da nije. Je li Tuđman bio 1971. na strani Tita ili s vođama Hrvatskog proljeća. Bio je na strani pobunjenika, a je li stvorio hrvatsku državu? Nije. Nakon Titove smrti i pobune na Kosovu 1981. svijet je bio uvjeren da će Hrvatska iskoristiti tu gužvu te osnovati vlastitu državu. Je li tada Tuđman osnovao hrvatsku državu, nije!

Hrvatska država stvorena je tek kad su stvoreni međunarodni uvjeti za to, kao uostalom i druge bivše socijalističke države. A to se dogodilo zahvaljujući pobuni u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj i padu Berlinskog zida. I to u trenutku kad je komandant Varšavskog pakta nazvao Mihaila Gorbačova tadašnjeg predsjednika Sovjetskog saveza. Upitao je Gorbačova: “Ovdje su demonstracija hoćemo se suprotstaviti ili se povući…” Gorbačov mu je odgovorio: “Što se ruske vojske tiče ona će ostati u vojarnama, a to savjetujte i zapovjedniku armije DDR-a.” Tada su, dragi doktore Gregurić, stvoreni uvjeti za stvaranje hrvatske države.”

Sastanak koji je završio u neugodnoj tišini

Broz kaže kako je nakon toga sastanak brzo završio u neugodnoj tišini, pa su Gregurić i ono izjurili van. “Nismo imali volje ručati, pa smo na brzinu pojeli pohane piceke u Winervaldu. Gregurić nije krio iznenađenje tijekom sastanka pa i zabrinutost onim što je čuo,” zaključio je Broz. Gregurić je potvrdio da je prihvatio poziv iz Beča jer ga je uputila Marijana Grandić, vrlo važna i ugledna osoba među gradišćanskim Hrvatima, ali i na austrijskoj političkoj sceni. Ponuda koju je tamo čuo potpuno ga je zatekla, ali Gregurić kaže kako se niti jednog trenutka nije dvoumio jer nije namjeravao okrenuti Tuđmanu leđa. Bivši premijer prilično se iznenadio kad smo ga pitali je li o tom razgovoru obavijestio Tuđmana:

“Pa tko bi mu se usudio tako nešto reći, nije mi to bilo ni na kraj pameti. Predsjednik Tuđman jako je cijenio ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka koji je bio više nego korektan spram Hrvatske. Mock je nekoliko puta upozorio Tuđmana na neke postupke radikalnih nacionalista i desničara koji su bacali ružnu sliku na Hrvatsku, što mu predsjednik nije zamjerio, ali da sam mu rekao za sastanak u Beču sasvim sigurno to ne bi, najblaže rečeno, dobro primio.”

Premda je nosio slavno prezime Ivo Broz tvrdi da mu ono nije puno pomoglo u životu. U sedmom razredu gimnazije dobio je stipendiju za studij u Bostonu, no ona mu je u posljednji trenutak otkazana, premda je već bio pozvan da dođe po vizu. Broz je u Rijeci, gdje je neko vrijeme živio kod tetke, stekao zvanje preciznog mehaničara, zaposlio se u tadašnjoj brodarskoj kompaniji Jugolinija te se oženio. Kako mu je supruga liječnica dobila posao u Zagrebu tako se i on vratio s njom. U Zagrebu je potom u rekordnom roku diplomirao na Pravnom fakultetu. Gotovo 16 godina bio je zaposlen na zagrebačkom Velesajmu, dogurao je do mjesta zamjenika predsjednika Uprave, a potom je preselio u Inu gdje je relativno brzo, stjecajem okolnosti, postao direktor Ina commerca. Nakon toga imenovan je direktorom predstavništva INA-e u Beču.