U četvrtak ujutro fotografirao sam dan ranije otkriven spomenik žrtvama Holokausta i ustaškoga režima pokraj zgrade Hrvatske pošte u Ulici kneza Branimira u Zagrebu. Nakon višemjesečnih pregovora uz spomenik je postavljena ploča s tekstom na hrvatskom, hebrejskom i engleskom jeziku na kojoj je tekst: “U spomen na žrtve Holokausta i ustaškoga režima”, “S ovog je mjesta u kolovozu 1942. u nacistički logor Auschwitz deportirano oko 800 zagrebačkih Židova.”
U trenutku kada sam se trudio snimiti taj natpis u kadar su mi uletjela dva, pretpostavljam, akademskom obrazovanju posvećena mladca. Jedan od njih odmah se ispričao zbog ometanja moga fotografskog umijeća, a drugi me upitao: “Kakvi su to znakovi na ploči?” pokazujući na tekst na hebrejskom pismu. Nakon moga blagonaklonog objašnjenja odgovorio je iskrenim čuđenjem: “Kakve MI to veze imamo sa Židovima?!”
Pretpostavio sam da se taj “MI” odnosio na nas Hrvate, pa sam odgovorio da je ovaj spomenik među ostalim upravo zbog toga razloga i postavljen, jer je netko i u naše ime eliminirao 30.000 Židova s teritorija NDH pa je očito da je ta “veza”, iako je danas on više ne vidi, nekada ipak postojala. “Ah TI Židovi, pa to su sve bili bankari, sve su to zaslužili”, zaključio je uz cinični osmijeh taj budući akademski građanin i slavodobitno otišao zajedno sa svojim šutljivim drugom.
HDZ je sveo najveći ratni sukob na dva i pol događaja
Ta nenadana povijesna lekcija u kojoj sam saznao da je u NDH živjelo 30.000 Židova-bankara, čija je eliminacija bila više-manje opravdana učinila mi je ovo, ne znam ni sam koje već po redu, travanjsko-svibanjsko hrvatsko licemjerno prenemaganje zbog zločina iz Drugoga svjetskog rata posve farsičnim. Andrej Plenković i HDZ uspjeli su svesti najveći svjetski ratni sukob na dva i pol događaja: proboj preživjelih logoraša iz Jasenovca 22. travnja 1945. i kapitulaciju ustaša i domobrana u dvorcu kraj Bleiburga 15. svibnja iste godine.
Onih pola događaja odnosi se, ponajviše zbog protokolarnoga tretmana toga datuma, na osnivanje Prvoga sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovica 22. lipnja 1941. godine. Sve što se događalo između dva travnja, onog 1941. i onog 1945. godine, HDZ-ova je politika uz svesrdnu pomoć ovdašnjega katoličkog klera jednostavno prebrisala, a kada je to ipak nemoguće učiniti onda je te događaje ponovno narisala i opisala.
U bajci o Anti Paveliću Židovi nisu smetali ustašama
Onih dana kada je NDH postala i “ostvarenje težnji hrvatskog naroda”, a prestala biti samo kvislinškom i zločinačkom tvorevinom i kada su ustaše derivirale u izmišljenu “Hrvatsku domovinsku vojsku” sve je moralo krenuti po zlu. Ante Pavelić postao je državni poglavar koji se morao snalaziti u ratnome vrtlogu pa je samo zbog toga bio saveznikom Hitlera i Mussolinija, gotovo svi su Srbi bili četnici i kao takvi protivnici nezavisne hrvatske države, a država se, kao što je opće poznato, mora braniti svim sredstvima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Židovi s područja NDH stradali su samo zbog Nijemaca jer ustašama oni zapravo uopće nisu smetali, dapače, mnogi su ih hrabro štitili i branili. U toj bajci o Anti i 40 ustaških rasova, tih je rasova bilo nekoliko puta manje ali ovako ljepše zvuči, jedino nema ni riječi o Romima. U travnju 1941. na području NDH živjelo je ne manje od 27.000 Roma, prema prvome poslijeratnom popisu stanovništva održanome 1948. godine u Hrvatskoj je evidentirano njih 405, a u BiH još 422.
Njihove nevolje počinju donošenjem rasnih zakona 30. travnja 1941. godine: Zakonske odredbe o državljanstvu, Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti i Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda. Najveći broj Roma ubijen je u jasenovačkom logoru, prema poimeničnom popisu Spomen područja Jasenovac njih 16.173. Prema novo skladanim uljepšanjima endehazije nije jasno jesu li ustaše ubijali Rome kao i Židove, po nalogu i na nagovor Nijemaca ili su to ipak činili samoinicijativno, zbog opasnosti koju su Romi predstavljali za arijsku čistoću i čast hrvatskoga naroda.
Pred kraj rata Romi ubijeni u Marici Gorici
Jedna od ustaških egzekucija Roma dogodila se pred sam kraj rata, u noći s 24. na 25. travnja 1945. u zaseoku Hrastina pokraj Marije Gorice, nedaleko od hrvatsko-slovenske granice, tada granice njemačkoga Reicha. Mjesec dana ranije u školu u Mariji Gorici smjestila se 6. satnija 1. novačke bojne 1. Ustaškoga obrambenog zdruga, puno poznatiji pod nadimkom “luburićevci”. Jedinicom koja je brojila oko 200 ustaša zapovijedao je poručnik Josip Kušan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Mariju Goricu 23. travnja 1945. stigla je romsko-sintska artistička skupina koja je preživjela rat predstavljajući se kao češka, posjedujući njemačke dokumente. Skupinu je činilo 12 obitelji s ukupno više od 50 članova, imali su 13 zaprežnih kola, vlastiti kino aparat, dinamo, rekvizite za cirkus i muzičke instrumente. Prvu predstavu održali su odmah po dolasku, drugu 24. travnja 1945. za publiku u kojoj su bili i njihovi budući krvnici.
Treća nije nikada održana jer ih je 6. satnija 1. novačke bojne 1. Ustaškog zdruga nakon održane predstave odvela na napušteno imanje Mihalja Jančića gdje ih je najmanje 43 ubijeno. Mrtva tijela i zgrade imanja nakon pokolja su zapaljene, a među ubijenima bilo je i šestero djece mlađe od pet godina (Winter Willi, Winter Linda, Winter Mendi, Schmidt Juliška, Friedrich Mariška i Hedel Adelheid), a pukim slučajem egzekuciju je preživjelo osam članova artističke skupine jer ih ustaše nisu pronašle.
Jedan ustaša priznao da je držao stražu
Nekoliko dana nakon dojave o pokolju, pljački i paležu njemačkih državljana u Mariju Goricu stigli su “gestapovaci“ te je zahvaljujući njima cijeli zločin, zadnja masovna egzekucija Roma i Sinta u Europi u Drugome svjetskom ratu, pedantno opisan i može se pronaći u njemačkim povijesnim arhivima. Dva tjedna kasnije egzekutori iz Marije Gorice bježali su sa povećim mnoštvom svojih drugova po ideologiji i oružju preko Slovenije prema Austriji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neki od njih predali su se partizanima pa je tako u naknadnom istražnom postupku ustaša Petar Pinjuh priznao da je samo držao stražu dok je njegova jedinica ubijala njemačke artiste i njihove obitelji. Bio je osuđen na tri godine prinudnoga rada i to, vrlo bizarno, na mjestu samoga zločina, imanju Mihalja Jančića.
Selektivno sjećanje na Bleiburšku tragediju
Za petnaestak dana u drugome činu hrvatskog travanjsko-svibanjskog licemjerja pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, a u organizaciji Počasnoga bleiburškog voda i Hrvatske biskupske konferencije bit će održana komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije i Hrvatskoga križnog puta. Nakon što je Austrija uskratila gostoprimstvo daljnjem održavanju toga skupa ocijenivši ga najvećim okupljanjem neonacista u poslijeratnoj Europi, u Hrvatskoj nitko nije ni pocrvenio od srama, a kamoli se zapitao je li ta austrijska kvalifikacija istinita.
Nije valjda sporno da je među žrtvama blajburške tragedije i poneki pripadnik 6. satnije 1. novačke bojne 1. Ustaškog zdruga koja je u noći s 24. na 25. travanj 1945. godine, dakle samo pet dana prije nego je Adolf Hitler svojevoljno napustio ovaj svijet, osam dana prije nego su ukinuti gore spomenuti rasni zakoni i deset dana prije nego je Ante Pavelić pobjegao iz Zagreba, pobila 43 njemačka Sinta, među njima i šestero djece mlađe od pet godina, i time počinila zadnji masovni zločin nad Sintima i Romima u Drugom svjetskom ratu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kada se organizatori i pokrovitelj komemoracije budu prisjećali bez suda pobijenih pripadnika 6. satnije 1. novačke bojne 1. Ustaškog zdruga, bilo bi dobro da se prisjete i 43 njemačka Sinta koje su ovi prvi likvidirali dva-tri tjedna prije nego su sami likvidirani. Upravo zbog toga selektivnog sjećanja Austrija je uskratila svoje gostoprimstvo komemoraciji, a u Republici Hrvatskoj ono je i dalje pak prava vrlina.
Austrija je zabranila bleiburški skup kao najveće okupljanje neonacista u Europi. U Hrvatskoj se nitko nije ni zacrvenio
Sve što se događalo između travnja 1941. i 1945. HDZ-ova je politika prebrisala uz pomoć katoličkog klera
Onih dana kada je NDH postala i "ostvarenje težnji hrvatskog naroda", a prestala biti samo kvislinškom i zločinačkom tvorevinom i kada su ustaše derivirale u izmišljenu "Hrvatsku domovinsku vojsku" sve je moralo krenuti po zlu. Ante Pavelić postao je državni poglavar koji se morao snalaziti u ratnome vrtlogu pa je samo zbog toga bio saveznikom Hitlera i Mussolinija, gotovo svi su Srbi bili četnici i kao takvi protivnici nezavisne hrvatske države, a država se, kao što je opće poznato, mora braniti svim sredstvima.
U četvrtak ujutro fotografirao sam dan ranije otkriven spomenik žrtvama Holokausta i ustaškoga režima pokraj zgrade Hrvatske pošte u Ulici kneza Branimira u Zagrebu. Nakon višemjesečnih pregovora uz spomenik je postavljena ploča s tekstom na hrvatskom, hebrejskom i engleskom jeziku na kojoj je tekst: “U spomen na žrtve Holokausta i ustaškoga režima”, “S ovog je mjesta u kolovozu 1942. u nacistički logor Auschwitz deportirano oko 800 zagrebačkih Židova.”
U trenutku kada sam se trudio snimiti taj natpis u kadar su mi uletjela dva, pretpostavljam, akademskom obrazovanju posvećena mladca. Jedan od njih odmah se ispričao zbog ometanja moga fotografskog umijeća, a drugi me upitao: “Kakvi su to znakovi na ploči?” pokazujući na tekst na hebrejskom pismu. Nakon moga blagonaklonog objašnjenja odgovorio je iskrenim čuđenjem: “Kakve MI to veze imamo sa Židovima?!”
Pretpostavio sam da se taj “MI” odnosio na nas Hrvate, pa sam odgovorio da je ovaj spomenik među ostalim upravo zbog toga razloga i postavljen, jer je netko i u naše ime eliminirao 30.000 Židova s teritorija NDH pa je očito da je ta “veza”, iako je danas on više ne vidi, nekada ipak postojala. “Ah TI Židovi, pa to su sve bili bankari, sve su to zaslužili”, zaključio je uz cinični osmijeh taj budući akademski građanin i slavodobitno otišao zajedno sa svojim šutljivim drugom.
HDZ je sveo najveći ratni sukob na dva i pol događaja
Ta nenadana povijesna lekcija u kojoj sam saznao da je u NDH živjelo 30.000 Židova-bankara, čija je eliminacija bila više-manje opravdana učinila mi je ovo, ne znam ni sam koje već po redu, travanjsko-svibanjsko hrvatsko licemjerno prenemaganje zbog zločina iz Drugoga svjetskog rata posve farsičnim. Andrej Plenković i HDZ uspjeli su svesti najveći svjetski ratni sukob na dva i pol događaja: proboj preživjelih logoraša iz Jasenovca 22. travnja 1945. i kapitulaciju ustaša i domobrana u dvorcu kraj Bleiburga 15. svibnja iste godine.
Onih pola događaja odnosi se, ponajviše zbog protokolarnoga tretmana toga datuma, na osnivanje Prvoga sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovica 22. lipnja 1941. godine. Sve što se događalo između dva travnja, onog 1941. i onog 1945. godine, HDZ-ova je politika uz svesrdnu pomoć ovdašnjega katoličkog klera jednostavno prebrisala, a kada je to ipak nemoguće učiniti onda je te događaje ponovno narisala i opisala.
U bajci o Anti Paveliću Židovi nisu smetali ustašama
Onih dana kada je NDH postala i “ostvarenje težnji hrvatskog naroda”, a prestala biti samo kvislinškom i zločinačkom tvorevinom i kada su ustaše derivirale u izmišljenu “Hrvatsku domovinsku vojsku” sve je moralo krenuti po zlu. Ante Pavelić postao je državni poglavar koji se morao snalaziti u ratnome vrtlogu pa je samo zbog toga bio saveznikom Hitlera i Mussolinija, gotovo svi su Srbi bili četnici i kao takvi protivnici nezavisne hrvatske države, a država se, kao što je opće poznato, mora braniti svim sredstvima.
Židovi s područja NDH stradali su samo zbog Nijemaca jer ustašama oni zapravo uopće nisu smetali, dapače, mnogi su ih hrabro štitili i branili. U toj bajci o Anti i 40 ustaških rasova, tih je rasova bilo nekoliko puta manje ali ovako ljepše zvuči, jedino nema ni riječi o Romima. U travnju 1941. na području NDH živjelo je ne manje od 27.000 Roma, prema prvome poslijeratnom popisu stanovništva održanome 1948. godine u Hrvatskoj je evidentirano njih 405, a u BiH još 422.
Njihove nevolje počinju donošenjem rasnih zakona 30. travnja 1941. godine: Zakonske odredbe o državljanstvu, Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti i Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda. Najveći broj Roma ubijen je u jasenovačkom logoru, prema poimeničnom popisu Spomen područja Jasenovac njih 16.173. Prema novo skladanim uljepšanjima endehazije nije jasno jesu li ustaše ubijali Rome kao i Židove, po nalogu i na nagovor Nijemaca ili su to ipak činili samoinicijativno, zbog opasnosti koju su Romi predstavljali za arijsku čistoću i čast hrvatskoga naroda.
Pred kraj rata Romi ubijeni u Marici Gorici
Jedna od ustaških egzekucija Roma dogodila se pred sam kraj rata, u noći s 24. na 25. travnja 1945. u zaseoku Hrastina pokraj Marije Gorice, nedaleko od hrvatsko-slovenske granice, tada granice njemačkoga Reicha. Mjesec dana ranije u školu u Mariji Gorici smjestila se 6. satnija 1. novačke bojne 1. Ustaškoga obrambenog zdruga, puno poznatiji pod nadimkom “luburićevci”. Jedinicom koja je brojila oko 200 ustaša zapovijedao je poručnik Josip Kušan.
U Mariju Goricu 23. travnja 1945. stigla je romsko-sintska artistička skupina koja je preživjela rat predstavljajući se kao češka, posjedujući njemačke dokumente. Skupinu je činilo 12 obitelji s ukupno više od 50 članova, imali su 13 zaprežnih kola, vlastiti kino aparat, dinamo, rekvizite za cirkus i muzičke instrumente. Prvu predstavu održali su odmah po dolasku, drugu 24. travnja 1945. za publiku u kojoj su bili i njihovi budući krvnici.
Treća nije nikada održana jer ih je 6. satnija 1. novačke bojne 1. Ustaškog zdruga nakon održane predstave odvela na napušteno imanje Mihalja Jančića gdje ih je najmanje 43 ubijeno. Mrtva tijela i zgrade imanja nakon pokolja su zapaljene, a među ubijenima bilo je i šestero djece mlađe od pet godina (Winter Willi, Winter Linda, Winter Mendi, Schmidt Juliška, Friedrich Mariška i Hedel Adelheid), a pukim slučajem egzekuciju je preživjelo osam članova artističke skupine jer ih ustaše nisu pronašle.
Jedan ustaša priznao da je držao stražu
Nekoliko dana nakon dojave o pokolju, pljački i paležu njemačkih državljana u Mariju Goricu stigli su “gestapovaci“ te je zahvaljujući njima cijeli zločin, zadnja masovna egzekucija Roma i Sinta u Europi u Drugome svjetskom ratu, pedantno opisan i može se pronaći u njemačkim povijesnim arhivima. Dva tjedna kasnije egzekutori iz Marije Gorice bježali su sa povećim mnoštvom svojih drugova po ideologiji i oružju preko Slovenije prema Austriji.
Neki od njih predali su se partizanima pa je tako u naknadnom istražnom postupku ustaša Petar Pinjuh priznao da je samo držao stražu dok je njegova jedinica ubijala njemačke artiste i njihove obitelji. Bio je osuđen na tri godine prinudnoga rada i to, vrlo bizarno, na mjestu samoga zločina, imanju Mihalja Jančića.
Selektivno sjećanje na Bleiburšku tragediju
Za petnaestak dana u drugome činu hrvatskog travanjsko-svibanjskog licemjerja pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, a u organizaciji Počasnoga bleiburškog voda i Hrvatske biskupske konferencije bit će održana komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije i Hrvatskoga križnog puta. Nakon što je Austrija uskratila gostoprimstvo daljnjem održavanju toga skupa ocijenivši ga najvećim okupljanjem neonacista u poslijeratnoj Europi, u Hrvatskoj nitko nije ni pocrvenio od srama, a kamoli se zapitao je li ta austrijska kvalifikacija istinita.
Nije valjda sporno da je među žrtvama blajburške tragedije i poneki pripadnik 6. satnije 1. novačke bojne 1. Ustaškog zdruga koja je u noći s 24. na 25. travanj 1945. godine, dakle samo pet dana prije nego je Adolf Hitler svojevoljno napustio ovaj svijet, osam dana prije nego su ukinuti gore spomenuti rasni zakoni i deset dana prije nego je Ante Pavelić pobjegao iz Zagreba, pobila 43 njemačka Sinta, među njima i šestero djece mlađe od pet godina, i time počinila zadnji masovni zločin nad Sintima i Romima u Drugom svjetskom ratu.
Kada se organizatori i pokrovitelj komemoracije budu prisjećali bez suda pobijenih pripadnika 6. satnije 1. novačke bojne 1. Ustaškog zdruga, bilo bi dobro da se prisjete i 43 njemačka Sinta koje su ovi prvi likvidirali dva-tri tjedna prije nego su sami likvidirani. Upravo zbog toga selektivnog sjećanja Austrija je uskratila svoje gostoprimstvo komemoraciji, a u Republici Hrvatskoj ono je i dalje pak prava vrlina.