Nekad je nužno odabrati stranu

Austrijska teologinja za Telegram: još je lani bilo jasno da će zabraniti misu u Bleiburgu. Tamo ne trpe fašizam

Doktorica filozofije, povijesti umjetnosti i katoličke teologije, Anna Maria Gruenfelder, o potezima Crkve

Anna Maria Gruenfelder, austrijska doktorica filozofije, povijesti umjetnosti i katoličke teologije sa specijalizacijom iz crkvene povijesti, zasigurno je jedna od kompetentnijih sugovornica za analizu odluke koruške biskupije Gurk Klagenfurt o uskraćivanju dozvole za održavanje mise na Bleiburškom polju.

Anna Maria Gruenfelder diplomirala je 1974. na sveučilištu Leopold-Franzens u Innsbrucku te odmah potom dolazi u Zagreb. Zaposlila se u Unikomercu, a kasnije postaje savjetnica za tisak i informiranje u austrijskom veleposlanstvu u Zagrebu. Surađivala je s Dokumentacijskim arhivom austrijskog pokreta otpora u Beču, Institutom za istočne i jugoistočne europske studije u Regensburgu, Savezom židovskih općina Srbije i Centrom židovske kulturne baštine “Sinagoga Maribor”. Od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća u brojnim medijima analizira djelovanje Katoličke crkve, a objavila je i knjigu “Dubrovnik 1933. i duhovno ozračje austrijskih književnika”.

Nije bila dobrodošla zbog kritičkog razmišljanja

Pokušala je aktivno sudjelovati u radu Crkve, no nije bila dobrodošla jer je pripadala krugu intelektualaca – vjernika koji su kritički promišljali rad Kaptola. No, 1997., nakon, kako je sama kazala, “strahovitih pritisaka iz Crkve koji su ugrozili egzistenciju i normalan život ne samo mene nego i mojih najbližih”, odlučila se povući iz javnog života. Među ostalim, Kaptol joj je zamjerao jer je upozoravala da Crkva izjednačava pedofiliju i homoseksualizam kako bi zaštitila svećenike zlostavljače te je pisala o licemjerju nekih svećenika koji se ne pridržavaju celibata.

Na Kaptolu su objašnjavali da su takvu odluku donijeli jer se kao austrijska državljanka i djelatnica u austrijskoj ambasadi miješala u unutarnje poslove Hrvatske. Puno vremena posvetila je analizi oduzimanju židovske imovine, posebno pokretnina, a u knjizi “Sustigla ih Šoa – Strani židovski izbjeglice u Jugoslaviji (1933.-1945.)” obrađuje sudbinu Židova koji su kroz Kraljevinu Jugoslaviju bježali od nacizma. Gospođa Gruenfelder u posljednje doba najviše se veseli družiti sa svojom djecom i unukom te pisati za portal Autograf.

TELEGRAM: Je li vas iznenadila odluka Katoličke crkve u Koruškoj da zabrani održavanje mise na Bleiburgu?

GRUENFELDER: Ne, ta odluka nije me iznenadila. Već lani sam saznala da su se odgovorni u Biskupskom stolu u Klagenfurtu smatrali izigranima zato što je unatoč prethodnom dogovoru s Hrvatskom biskupskom konferencijom o tome da za mise neće biti političkih govora niti uniformi, značaka, zastava s NDH-ovskim odnosno ustaškim značajkama, svega toga ipak bilo. To se vidjelo u televizijskim prijenosima, i nije se moglo ne vidjeti. Govor političara, makar prije kraja mise, također nije bio u skladu s datim uvjetima.

TELEGRAM: Koji su po vama bili glavni motivi donošenja takve odluka?

GRUENFELDER: Tu ne treba tražiti neke skrivene poruke osim jedne: Austrija ne želi da se na njezin teritorij sjate neonacisti, neoustaše, desničari i radikalni desničari. Austrija ih također ima, ali ih nastoji disciplinirati i zadržati unutar granica koje daje s jedne strane temeljno pravo na slobodu misli, misliti se smije štogod želite i hoćete, samo to ne smijete uvijek iznositi u javnosti, a s druge strane imamo Zakon o zabrani javnog isticanja značajki i simbola totalitarnih režima.

Austrijska policija lani je upozoravala potencijalne sudionike komemoracije u Bleiburgu da će strogo kažnjavati – novčano, ali i zatvorskim kaznama – kršitelja toga zakona, jer ga se mora pridržavati svaki građanin ili građanka, ali i putnik namjernik. Jedna okolnost možda bolje objašnjava zašto službenici Biskupije u Klagenfurtu, za austrijske prilike, strogo i dosljedno postupaju, u pogledu zabrane mise, i što će, po svemu sudeći postupati i protiv onih koji će kršiti zabranu. Naime, biskupija Gurk (Krško)-Klagenfurt(Celovec) dospjela je u neugodnu situaciju, za koju se zna već godinama, a za čije zataškavanje sada okrivljuju, među ostalim službenicima, i sadašnjega administratora.

Možda ste primijetili da trenutno nema biskupa, nego samo administratora. Utaje poreza, financijske „neredovitosti“, neopravdane materijalne povlastice i druge sumnje lebde u zraku. Državno tužiteljstvo već je na djelu, i administrator se mora opravdavati zašto nije reagirao ili „zašto nije ništa zamijetio“. U svakom slučaju, dovedene su u sumnju njegove liderske sposobnosti, pa je moguće da sumnju namjerava raspršiti naročito rigidnim postupcima. No, to su za sada tek nagađanja, vidjet će se što će državno tužiteljstvo izvući na svjetlo.”

TELEGRAM: Nije li čudno da je takvu odluku donijela Katolička crkva u Koruškoj koja je poznata po svojoj konzervativnosti pa i po većinskom opredjeljivanju za desne i radikalno desne stranke?

GRUENFELDER: Kao Korušćanka moram naglasiti da Katolička crkve u mojoj pokrajini nije ni malo konzervativna. Biskupija je vrlo stara, datira iz 12.stoljeća, bila je podijeljena između Patrijarha Akvilejskog – moj kraj na granici s Italijom, Salzburgom i Bambergom. Ima bogate tradicije i značajno materijalno bogatstvo, ali i povijest koje se ne mora sramiti. Naime, u vrijeme nacionalsocijalizma koruško se svećenstvo velikim djelom bavilo zaštitom koruških Slovena, koje su nacisti „preseljavali“ sve do Poljske ili protjerali, a one malobrojne koji su ostali na svojim imanjima, šikanirali.

Mnogi od tih svećenika našli su se u Dachau, u takozvanom „Pfaffenbunker“, “popovskom bunkeru“, i nisu svi preživjeli. I sada se koruška Crkva zalaže za dobar suživot sa Slovencima. Politička klima bila je zadojena nacizmom još dugo nakon rata, baš u odnosu na slovensko stanovništvo i na granicu sa Slovenijom. Stari nacisti pothranjivali su iskonski strah od jugoslavenskog komunističkog imperijalizma. Sadašnji, socijaldemokratski predsjednik pokrajine, socijaldemokrat je novoga kova, stari socijalisti su bili zakamuflirani spavajući nacisti, koji su se samo iz straha od posljedica i sudskog istraživanja njihove prošlosti prerušili u crvene.

Radikalna desnica nije aktivna u javnosti. Da su ljudi učili iz povijesti i naučili svoju lekciju, vidjela sam, vlastitim očima, u jeku izbjegličke krize 2015. godine. Kako su se tada organizirale i manje općine, gradonačelnici brinuli, dobrovoljci se javljali iz redova krupnih seljaka koji su uzimali mlade imigrante da rade s njima, zapošljavali su ih i naučili ih korisnim i deficitarnim zanimanjima, učitelji su se bavili djecom…. Toliko sam bila ponosna, jer su se imigranti pokazali dobrim sugrađanima i sugrađankama.

TELEGRAM: Je li moguće da se tako važna odluka donese bez suglasnosti vrha Katoličke crkve Austrije te barem konzultacija s Vatikanom?

GRUENFELDER: Znam da je bilo kontakta između biskupije i vrha biskupske konferencije, kao i između Biskupske konferencije i Savezne konferencije te pokrajinske vlade, a ni nuncij ne izostaje iz savjetovanja.

TELEGRAM: Nije li ta odluka još jedan pokazatelj da se politika vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj razlikuje od stajališta pape Franje i Vatikana pa i većine katoličkih crkava u Europi?

GRUENFELDER: Držanje Katoličke crkve u Hrvatskoj teško je razumjeti: konkretno svi oni koji su celebrirali misu u Bleiburgu, morali su i nisu mogli ne vidjeti da se među okupljenim vjernicima nalaze crne uniforme, kape, značke… Vidjeli su se na svim televizijskim prijenosima, i u onom HRT-a. Pa govor pred kraj mise. Teško je vjerovati u to da sve to nitko nije primijetio i da se nitko od celebranata nije sjetio dogovora s biskupijom Gurk-Klagenfurt.

Uzrujani predstavnici očito računaju sa zaboravnošću ili neznanjem ljudi. U najmanju ruku vrh Katoličke crkve mogao se ograditi od očite zloporabe mise od strane tih izvjesnih „crnokošuljaša“ i drugih neprilično „kostimiranih“ sudionika. Imali su vremena i razmišljati na koji će način sprječavati zloporabu. No za to se mora biti na čistom da se u Bleiburgu nikako ne može „komemorirati patnja nevinih“.

To je sasvim iskrivljen pogled na povijest vezanu uz ono što se u Bleiburgu dogodilo: odluka o izručivanju. Zločin na izručenim ljudima dogodio se na jugoslavenskom tlu, a među izručenima nisu bili generalno svi nevini. Administrator u Klagenfurtu ima pravo sa svojom ocjenom da je od strane hrvatskih organizatora povijest iskrivljena te da je instrumentalizirana za selektivno prikazivanje događaja.

TELEGRAM: Komu je u interesu relativiziranje zločinačke priroda ustaškog režima i NDH?

GRUENFELDER: Uopće je teško shvatiti kako danas netko može simpatizirati nacizam, kao što je neshvatljivo, zašto se ovdje ljudi kostimiraju u ustaške uniforme i marširaju gradovima. Mladi u školi ili ne uče dovoljno o tom vremenu, ili uče na iskrivljenim informacijama. Nije čudno zašto im je to šik, tim više što se neki odrasli zgražavaju, što se mediji osvrću na njih. Pa je to zabranjeno voće, koje je zato i slađe.

Relativiziraju zločinačku prirodu ustaškog režima oni koji su na neki način u tome sudjelovali, ili koji se doduše nisu slagali, a nisu imali hrabrosti otvoreno se suprotstavljati i snositi čak i smrtonosne posljedice. Relativiziranje zločina ide im u prilog, jer se mogu smiriti i potiskivati grižnju savjesti. Isto to važi za naše naciste, nove i stare. A neki jednostavno ne vole progledati nego radije njegovati svoju „ružičastu“ sliku.

Vođa njemačkog AfD (Alexander) Gauland, dakle nacist starog i novog kova, neki dan izjavi, kako je ponosan na njemački Wehrmacht koji je diljem Europe izvršavao svoje poslanje časno i – pazi! – učinkovito! Pitali su ga misli li na to, kako je Wehrmacht Europu učinkovito sravnao sa zemljom i pretvorio u ruševinu? Nije odgovorio, a nije ni djelovao kao netko tko će se nad time zamisliti.

TELEGRAM: Kako objašnjavate da je sve više grafita i incidenata potaknutih mržnjom prema drugima i drugačijima?

GRUENFELDER: Grafiti su oduvijek izraz neslaganja s nečim, pa autori biraju sadržaje koji su u suprotnosti s važećim vrijednosnim sustavom. Generalno rečeno, postoji konsenzus o tome da su nacizam i ustaštvo nešto loše, koliko loše, o tom-po tom. U pristojnim krugovima nije uputno nacistički ili „ustaški outing”, i baš zato je provokativno. Nekoliko šokantnih zločina u najnovije vrijeme zadaju brige psihijatrima zbog patologije, a to je maltene metafizičko pitanje, zašto ima toliko zla?

No, nisu samo mladi ti koji pozdrav Za dom spremni ne smatraju problematičnim. Neukih ima, kao što pokazuje svakodnevno iskustvo, u svim slojevima društva. Možete kriviti školski sustav, roditeljski dom, javnu klimu, no neke osobe naprosto nisu ili voljne, ili spremne učiti i razmišljati, lijene su ili toliko ohole da misle kako sve znaju.

TELEGRAM: Kako ocjenjujete reakcije vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj?

GRUENFELDER: Čudim se, kako ni političari ni službenici Crkve nisu shvatili ili nisu željeli shvatiti, što je biskupija Gurk-Klagenfurt zabranila: liturgiju iskoristiti za političku poruku i za otvoreno isticanje simbola i značajki koji danas predstavljaju zločinačke režime. Objašnjenje kao se zabranjuje iskazivanje pijeteta je ili zlonamjerno ili potpuno iskrivljena interpretacija. Baš zato što se misa za pokojne na dosadašnjim komemoracijama slavila u ozračju ustaških interpretacija povijesti, donesena je zabrana misa u takvom okruženju.

TELEGRAM: Kakav konkretan potez očekujete od Katoličke crkve i hrvatske Vlade?

GRUENFELDER: Misa i molitva nisu vezane uz neko određeno mjesto. Milijuni ljudi ne znaju gdje su im grobovi najmilijih. Prema tome, za komemoracije ima dovoljan broj mjesta koja nisu toliko nabijena kontroverzama, pa zato i različitim resantimanima. Mislim da naprosto nije moguće na takvu mjestu sabrano komemorirati pokojne – uvijek će u pozadina biti nazočna mržnja prema onima koji su prouzročili takvu tragediju, zbog čega se ljudi još i dan danas međusobno mrze.”

TELEGRAM: U jednom razgovoru objašnjavali ste kako na ovim prostorima od vremena Austro ugarske monarhije i Kraljevine Jugoslavije nije bilo ksenofobije, dapače, da su ljudi bili vrlo susretljivi prema strancima i izbjeglicama?

GRUENFELDER: Hrvatska sa svojih jedva 4 milijuna stanovnika, ima 114 Pravednika među Narodima. To su oni, koji su imenom i prezimenom poznati kao spasitelji progonjenih Židova, oni koji se nisu dali zastrašivati i koji su riskirali živote za svoje ugrožene susjede, prijatelje, čak i za nepoznate. To je kao vrh ledene sante: postoji nepoznat broj pomagatelja i spasitelja, koji se nisu isticali ili koji su se žrtvovali, neznani junaci. Imam veliko poštovanje prema držanju tih ljudi, Hrvata koji su znali razlučiti dobro i zlo.

TELEGRAM: Komu je i zašto u interesu promicati mržnju, ksenofobiju, netrpeljivost?

GRUENFELDER: To ne znam ni za svoju domovinu, i ne mogu shvatiti takve porive. No, da opet istaknem: politikom se bave dobronamjerni i zlikovci, mudre osobe i glupani. Tko zna razmišljati svojom glavom, znat će i komu će davati svoju podršku. Mislim da je najvažnije mlade odgajati za samostalno razmišljanje i za hrabrost etičkog odlučivanja.

O tom složenom problemu moraju razmišljati i obrazovni, kao i sigurnosni i pravni sustav. Sad kad je duh već pušten iz boce, teško je. No ni jedna zemlja nije izašla na kraj s tim snagama, nego se trudi barem ukrotiti ih i jačati duhovno-intelektualne snage koje im se mogu suprotstaviti.