“Svi političari lažu”, kazao je na solidnom engleskom stari profesor novinarstva iz Nizozemske, podižući prst prema nebu i škiljeći pod opatijskim suncem. Mogla je biti rana jesen, krajem devedesetih. Želio je prenijeti mladim novinarima u zemlji još mlađe demokracije jednostavnu, početnu istinu političkog novinarstva – političari će slagati ili izbjeći istinu kad im to ne odgovara. Ne uvijek i ne svi u istoj količini, ali – hoće. Tako se ta igra jednostavno igra, a povjerenje je valuta koja u ovom poslu dolazi samo impregnirana gigantskom dozom opreza.
Nekad, međutim, ipak bude previše. Nekad sve to muljanje, vrdanje i spinanje, profesionalno rastezanje istine kako bi se uklopila u prikladnu (i dobro plaćenu) PR agendu politike jednostavno prelazi i najliberalnije postavljene granice dobrog ukusa i prava na svoju interpretaciju stvarnosti.
Uzdah za trećom generacijom
Recimo, borbena oklopna vozila Bradley. Ministar obrane Mario Banožić je, evo, četiri mjeseca javno naricao nad tim da Hrvatska ne može dobiti treću generaciju, moderniju varijantu tog vozila. Da zbog toga valja pažljivo preispitati američku ponudu i vidjeti isplati li se Hrvatskoj uopće ulaziti u taj aranžman.
Za početak, Hrvatska nikad nije ni trebala dobiti treću generaciju tih vozila, nego drugu. Takva je bila američka ponuda iz 2017. godine, uz mogućnost da se dio tih vozila, nekad u budućnosti, nadogradi na treću generaciju.
Da od toga tako skoro neće biti ništa, zbog pandemije i poremećaja u opskrbi, Amerikanci su obavijestili Hrvatsku u listopadu 2020. godine. Svejedno je sve do rujna 2021. (jedanaest mjeseci kasnije) Banožić (i Plenković također) svečano govorio o tome kako samo što nismo uzeli te Bradleye od Amerikanaca.
Operation Desert Storm
A onda – nagla promjena kursa. Banožić od rujna prošle godine tronuto uvjerava javnost kako je Hrvatska očekivala treću generaciju i kako ne zna što će s vozilom koje se nudi biti za 20 godina. Pa da je u prvoj ponudi bila treća generacije (nije) “s opremom koja značajno poboljšava sposobnost”. Pa da sad na stolu imamo samo verziju M2A2 ODS, “koja je projektirana osamdesetih godina”. Pa je državni proračun za 2022. godinu ostao bez ijedne lipe za nabavku Bradleya…
Članak se nastavlja ispod oglasa
U vlasti bliskim medijima su se u to vrijeme vozila Bradley kakve su SAD nudile Hrvatskoj, dakle M2A2 ODS, proglašavani “starim željezom”, posebno se naglašavalo kako ovo ODS znači “Operation Desert Storm” – dakle rat koalicije predvođene SAD-om u Kuvajtu i Iraku iz, helouuu – 1991. godine…
Svečano i s ponosom
Pritisak oko sklapanja posla su, međutim, pojačale same SAD, postavivši krajnji rok za odluku Hrvatske na kraj siječnja, i predsjednik Republike Zoran Milanović koji je ukazivao na činjenicu da vojska smatra da im ponuđena vozila trebaju (i iskoristio cijelu priču za još jednu epizodu svog obračuna s ministrom obrane).
I eto, posao je sad sklopljen. Hrvatskoj je ponuda protiv koje je mjesecima rogoborio ministar obrane odjednom postala – prihvatljiva. Hrvatska će dobiti drugu generaciju Bradleya, one čuvene M2A2 ODS. A o tome sad već drugi dan zaredom svečano i s ponosom govore Banožić i Plenković.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bradley M2A3, sjeća li se netko?
Čekaj, a treća generacija? Bradley M2A3, sjeća li se netko? Kako odjednom više nije sporno što dobivamo vozilo kojem je, kako je govorio Banožić “projektirano osamdesetih godina”. Kako sad naglo, skoro jednako naglo kao što je postala sporna obavijest SAD-a iz listopada 2020. godine da zasad nema ništa od modernizacije na novu generaciju, to odjednom nije problem?
E, o tome, o trećoj generaciji, onoj s “opremom koja značajno poboljšava sposobnost” sad više nema ni slova. Kao da je nikad nije ni bilo. Ali, to ne znači da je sva ova frka bila zaludu, ma kakvi. Evo, Banožić i Plenković uvjeravaju već dva dana javnost kako su izborili svojim upornim i ozbiljnim radom povoljniji paket za Hrvatsku.
Što si, gazda, prikrivao?
Jer će SAD umjesto 45 milijuna dolara u ovaj posao uložiti 6,1 milijun dolara više. I jer ćemo umjesto 17 dobiti 22 vozila za rezervne dijelove. Tvrde oni i više od toga – te da će obnovljena biti sva vozila naručena za operativnu upotrebu i da će poslove na tome odraditi Đuro Đaković – no to je ionako cijelo vrijeme bio dio američke ponude.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Doslovno, jedina razlika je 6,1 milijun dolara i pet vozila za rezervne dijelove više. Iz onog što pričaju Banožić i Plenković ispada da je sve posljednjih mjeseci bio samo fol – kao kad na sajmu rabljenih auta kreneš naglas komentirati moguće minuse na vozilu koje te zanima i jaukati kako je cijena nemoguće visoka. Pa vidi ovdje je bila neka udubina, bit će da je od sudara, tu je boja nešto svjetlija, što si to, gazda prikrivao, pa malo visi stražnji dio, pa nekako čudno bruji motor, a i brisači škripe…
Tako se radi ozbiljan posao? Tako se pregovara s najjačom vojnom silom svijeta – farbajući ih kao na seoskom vašaru? I to sve za šest milijuna dolara i pet vozila s kojih će se skidati rezervni dijelovi?
Pravi motiv
Naravno da je ta priča neodrživa. Koji je bio pravi motiv vrdanja oko Bradleya ostat će vjerojatno nepoznato, ali gluma pred Amerikancima kako bi se iskamčila neznatno povoljnija ponuda to sasvim sigurno nije. Uostalom, samo danas je više od uštede na Bradleyima Vlada dodijelila za borbu protiv pandemije – mostarskoj bolnici (40 milijuna kuna).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, svi političari lažu. Ali, brate, ovi su stvarno pretjerali.
Banožić i Plenković pokušavaju nas uvjeriti da su za oklopna vozila odradili Amerikance kao na sajmu rabljenih automobila
Tako se radi ozbiljan posao? Tako se pregovara s najjačom vojnom silom svijeta - farbajući ih kao na seoskom vašaru?
Ministar obrane Mario Banožić je, evo, četiri mjeseca javno naricao nad tim da Hrvatska ne može dobiti treću generaciju, moderniju varijantu tog vozila. Da zbog toga valja pažljivo preispitati američku ponudu i vidjeti isplati li se Hrvatskoj uopće ulaziti u taj aranžman. Za početak, Hrvatska nikad nije ni trebala dobiti treću generaciju tih vozila
“Svi političari lažu”, kazao je na solidnom engleskom stari profesor novinarstva iz Nizozemske, podižući prst prema nebu i škiljeći pod opatijskim suncem. Mogla je biti rana jesen, krajem devedesetih. Želio je prenijeti mladim novinarima u zemlji još mlađe demokracije jednostavnu, početnu istinu političkog novinarstva – političari će slagati ili izbjeći istinu kad im to ne odgovara. Ne uvijek i ne svi u istoj količini, ali – hoće. Tako se ta igra jednostavno igra, a povjerenje je valuta koja u ovom poslu dolazi samo impregnirana gigantskom dozom opreza.
Nekad, međutim, ipak bude previše. Nekad sve to muljanje, vrdanje i spinanje, profesionalno rastezanje istine kako bi se uklopila u prikladnu (i dobro plaćenu) PR agendu politike jednostavno prelazi i najliberalnije postavljene granice dobrog ukusa i prava na svoju interpretaciju stvarnosti.
Uzdah za trećom generacijom
Recimo, borbena oklopna vozila Bradley. Ministar obrane Mario Banožić je, evo, četiri mjeseca javno naricao nad tim da Hrvatska ne može dobiti treću generaciju, moderniju varijantu tog vozila. Da zbog toga valja pažljivo preispitati američku ponudu i vidjeti isplati li se Hrvatskoj uopće ulaziti u taj aranžman.
Za početak, Hrvatska nikad nije ni trebala dobiti treću generaciju tih vozila, nego drugu. Takva je bila američka ponuda iz 2017. godine, uz mogućnost da se dio tih vozila, nekad u budućnosti, nadogradi na treću generaciju.
Da od toga tako skoro neće biti ništa, zbog pandemije i poremećaja u opskrbi, Amerikanci su obavijestili Hrvatsku u listopadu 2020. godine. Svejedno je sve do rujna 2021. (jedanaest mjeseci kasnije) Banožić (i Plenković također) svečano govorio o tome kako samo što nismo uzeli te Bradleye od Amerikanaca.
Operation Desert Storm
A onda – nagla promjena kursa. Banožić od rujna prošle godine tronuto uvjerava javnost kako je Hrvatska očekivala treću generaciju i kako ne zna što će s vozilom koje se nudi biti za 20 godina. Pa da je u prvoj ponudi bila treća generacije (nije) “s opremom koja značajno poboljšava sposobnost”. Pa da sad na stolu imamo samo verziju M2A2 ODS, “koja je projektirana osamdesetih godina”. Pa je državni proračun za 2022. godinu ostao bez ijedne lipe za nabavku Bradleya…
U vlasti bliskim medijima su se u to vrijeme vozila Bradley kakve su SAD nudile Hrvatskoj, dakle M2A2 ODS, proglašavani “starim željezom”, posebno se naglašavalo kako ovo ODS znači “Operation Desert Storm” – dakle rat koalicije predvođene SAD-om u Kuvajtu i Iraku iz, helouuu – 1991. godine…
Svečano i s ponosom
Pritisak oko sklapanja posla su, međutim, pojačale same SAD, postavivši krajnji rok za odluku Hrvatske na kraj siječnja, i predsjednik Republike Zoran Milanović koji je ukazivao na činjenicu da vojska smatra da im ponuđena vozila trebaju (i iskoristio cijelu priču za još jednu epizodu svog obračuna s ministrom obrane).
I eto, posao je sad sklopljen. Hrvatskoj je ponuda protiv koje je mjesecima rogoborio ministar obrane odjednom postala – prihvatljiva. Hrvatska će dobiti drugu generaciju Bradleya, one čuvene M2A2 ODS. A o tome sad već drugi dan zaredom svečano i s ponosom govore Banožić i Plenković.
Bradley M2A3, sjeća li se netko?
Čekaj, a treća generacija? Bradley M2A3, sjeća li se netko? Kako odjednom više nije sporno što dobivamo vozilo kojem je, kako je govorio Banožić “projektirano osamdesetih godina”. Kako sad naglo, skoro jednako naglo kao što je postala sporna obavijest SAD-a iz listopada 2020. godine da zasad nema ništa od modernizacije na novu generaciju, to odjednom nije problem?
E, o tome, o trećoj generaciji, onoj s “opremom koja značajno poboljšava sposobnost” sad više nema ni slova. Kao da je nikad nije ni bilo. Ali, to ne znači da je sva ova frka bila zaludu, ma kakvi. Evo, Banožić i Plenković uvjeravaju već dva dana javnost kako su izborili svojim upornim i ozbiljnim radom povoljniji paket za Hrvatsku.
Što si, gazda, prikrivao?
Jer će SAD umjesto 45 milijuna dolara u ovaj posao uložiti 6,1 milijun dolara više. I jer ćemo umjesto 17 dobiti 22 vozila za rezervne dijelove. Tvrde oni i više od toga – te da će obnovljena biti sva vozila naručena za operativnu upotrebu i da će poslove na tome odraditi Đuro Đaković – no to je ionako cijelo vrijeme bio dio američke ponude.
Doslovno, jedina razlika je 6,1 milijun dolara i pet vozila za rezervne dijelove više. Iz onog što pričaju Banožić i Plenković ispada da je sve posljednjih mjeseci bio samo fol – kao kad na sajmu rabljenih auta kreneš naglas komentirati moguće minuse na vozilu koje te zanima i jaukati kako je cijena nemoguće visoka. Pa vidi ovdje je bila neka udubina, bit će da je od sudara, tu je boja nešto svjetlija, što si to, gazda prikrivao, pa malo visi stražnji dio, pa nekako čudno bruji motor, a i brisači škripe…
Tako se radi ozbiljan posao? Tako se pregovara s najjačom vojnom silom svijeta – farbajući ih kao na seoskom vašaru? I to sve za šest milijuna dolara i pet vozila s kojih će se skidati rezervni dijelovi?
Pravi motiv
Naravno da je ta priča neodrživa. Koji je bio pravi motiv vrdanja oko Bradleya ostat će vjerojatno nepoznato, ali gluma pred Amerikancima kako bi se iskamčila neznatno povoljnija ponuda to sasvim sigurno nije. Uostalom, samo danas je više od uštede na Bradleyima Vlada dodijelila za borbu protiv pandemije – mostarskoj bolnici (40 milijuna kuna).
Ukratko, svi političari lažu. Ali, brate, ovi su stvarno pretjerali.