Svjetonazorske razlike
U zemlji u kojoj su svakovrsne diskriminacije i nasilje prema ženama svakodnevna pojava i u kojoj se prava poput onog na pobačaj u praksi često ograničavaju, jasno je da akcija poput javne molitve da muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji izaziva zazor. No, u njoj formalno nema ništa sporno.
Ljudi imaju pravo na javno izražavanje vrijednosnih stavova – da, baš i oni s kojima se ne slažete i koje držite retrogradnima, štetnima i bizarnima. Dečki koji kleče i po rukama vrte krunicu možda krše ruke u nevjerici i ljutnji kad gledaju neke druge, šarenije povorke. Stvar vrijednosno, jasno, nije usporediva, jer se jedni zalažu za više jednakosti, drugi za manje – ali, o tome se zapravo i radi. O svjetonazorskim razlikama.
Eho totalitarizma
Dečki koji kleče nisu, stoga, usporedivi s, recimo, moliteljima pred bolnicama (nije bitno ni ako se radi o istim ljudima), jer potonji uznemiravaju trudnice, pogotovo one koje su se odlučile na prekid trudnoće. Njihove molitve i vizije društva jesu bizarne, ali ih – barem zasada – ne nameću silom. Nego, na demokratskom i mirnom okupljanju.
Stoga su ideje koje se tu i tamo čuju da ih se ograniči da mole “u svoja četiri zida” tek eho totalitarnog viđenja politike i društva. Koje je, pritom, ograničeno i u sagledavanju šire slike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Esencija politike
Vice Batarelo i njegovi, naime, svojim bizarnim performansom mogli bi napraviti više na demokratskoj edukaciji mladih od cijelog domaćeg obrazovnog sustava, silnih predizbornih kampanja ili akcija nevladinih druga. Jer, to je – to.
Javna molitva za renesansu uloge muškarca u obitelji i sve ostale divote za koje se zalažu čedno odjeveni dečki je upravo sama esencija politike u demokratskom društvu. A to je činjenica koja se tako često i nimalo slučajno zaboravlja u Hrvatskoj.
Zemlja koju je pojela korupcija
Demokratska politika, naime, nije (tek) natjecanje između nekoliko stranaka u tome tko će zaposliti više članova svoje obitelji i stranačkih supatnika na državnu plaću. Ona to nije čak ni u Hrvatskoj, zemlji koja je pojela korupcija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politika je – prije svega! – odabir između osnovnih svjetonazorskih vrijednosti, odabir bazičnog smjera u kojem će se kretati neko društvo; prema, krajnje pojednostavljeno, vrijednostima koje zagovaraju šutljivi dečki na koljenima ili bučne, našminkane i raspojasane gomile na raznim feštama jednakosti i slobode.
Generacije apatije
Mladima je tu jednostavnu razliku jako teško predočiti. Radi se o generacijama koje su često bombardirane ignorancijom obrazovnog sustava prema demokratskim vrijednostima i još češće medijskim narativom kako su, ionako, “svi isti”, koje prečesto svakog dana gledaju svoje obitelji zaglavljene, kao i cijela država, u škripcu vječite tranzicije.
Radi se generacijama apatije, uvjerenima da ionako ništa nije dovoljno bitno i da je izlazak na izbore tek vrhunac svih bespotrebnih birokratskih gluposti svijeta koji ionako ne funkcionira. Politika u demokratskim društvima je, međutim, uvijek – odabir.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa i ako je lako okrenuti glavu od tiskovne konferencije neke političke stranke, likovi koji usred grada mole Boga za suzdržavanje od seksa i čedno odijevanje teško mogu proći nezamijećeno. Upravo to – taj izbor koji oni predstavljaju – e, to je politika. I toga bi mogli postati svjesni i oni koji su uvjereni da je demokracija tek utrka sivih, dosadnih ljudi za kontrolom nad državnim parama.
Fanatična konzervativnost
A protiv fanatične konzervativnosti, koja ionako – uz manje bombastičnu ikonografiju od ove po trgovima – tiho pritišće ovo društvo već trideset i dvije godine, postoji samo jedan krajnji način političke borbe. Izlazak na izbore.
Uostalom, Vice Batarelo, čuveni ultra katolički aktivist i performer, je rubno ozbiljan tip. Ministar zdravstva Vili Beroš, koji hladno trudnicu sa zakonskim pravom na pobačaj šalje u Sloveniju je, međutim, krajnje, krajnje ozbiljan političar.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Batarelo i momčine koji kleče po trgovima iznimno su korisni za demokraciju u Hrvatskoj
Dečki koji mole za čedno odijevanje i važnost muževnosti su slika smjera o kojem se odlučuje na biralištima
Dečki koji kleče nisu usporedivi s, recimo, moliteljima pred bolnicama (nije bitno ni ako se radi o istim ljudima), jer potonji uznemiravaju trudnice, pogotovo one koje su se odlučile na prekid trudnoće. Njihove molitve i vizije društva jesu bizarne, ali ih – barem zasada – ne nameću silom. Nego, na demokratskom i mirnom okupljanju. Stoga su ideje koje se tu i tamo čuju da ih se ograniči da mole “u svoja četiri zida” tek eho totalitarnog viđenja politike i društva. Koje je, pritom, ograničeno i u sagledavanju šire slike
Vice Batarelo, čuveni ultra katolički aktivist i performer, je naravno, rubno ozbiljan tip. Čelnika udruge Vigilare, poznatog i poznate po cijelom nizu odsudno važnih akcija za hrvatsko društvo – poput borbe protiv kulture smrti Hallowena, zahtjevima za uhićivanje sudionika Zombie walka ili žestokih prosvjeda protiv teglice Linolade – uglavnom nije lako shvatiti pretjerano ozbiljno.
Posljednjih tjedana, međutim, performans u kojem Batarelo oduševljeno sudjeluje – klečanje na Trgu bana Jelačića (i na splitskom Peristilu) i molitva krunice prilično je uznemirila dobar dio javnosti. Jer, molitelji, isključivo muškarci, se zalažu za povratak ultra konzervativnih vrijednosti u društvo – od suzdržavanja od predbračnog seksa, preko zalaganja za čednost u odijevanju pa do, naravno, zabrane pobačaja.
Svjetonazorske razlike
U zemlji u kojoj su svakovrsne diskriminacije i nasilje prema ženama svakodnevna pojava i u kojoj se prava poput onog na pobačaj u praksi često ograničavaju, jasno je da akcija poput javne molitve da muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji izaziva zazor. No, u njoj formalno nema ništa sporno.
Ljudi imaju pravo na javno izražavanje vrijednosnih stavova – da, baš i oni s kojima se ne slažete i koje držite retrogradnima, štetnima i bizarnima. Dečki koji kleče i po rukama vrte krunicu možda krše ruke u nevjerici i ljutnji kad gledaju neke druge, šarenije povorke. Stvar vrijednosno, jasno, nije usporediva, jer se jedni zalažu za više jednakosti, drugi za manje – ali, o tome se zapravo i radi. O svjetonazorskim razlikama.
Eho totalitarizma
Dečki koji kleče nisu, stoga, usporedivi s, recimo, moliteljima pred bolnicama (nije bitno ni ako se radi o istim ljudima), jer potonji uznemiravaju trudnice, pogotovo one koje su se odlučile na prekid trudnoće. Njihove molitve i vizije društva jesu bizarne, ali ih – barem zasada – ne nameću silom. Nego, na demokratskom i mirnom okupljanju.
Stoga su ideje koje se tu i tamo čuju da ih se ograniči da mole “u svoja četiri zida” tek eho totalitarnog viđenja politike i društva. Koje je, pritom, ograničeno i u sagledavanju šire slike.
Esencija politike
Vice Batarelo i njegovi, naime, svojim bizarnim performansom mogli bi napraviti više na demokratskoj edukaciji mladih od cijelog domaćeg obrazovnog sustava, silnih predizbornih kampanja ili akcija nevladinih druga. Jer, to je – to.
Javna molitva za renesansu uloge muškarca u obitelji i sve ostale divote za koje se zalažu čedno odjeveni dečki je upravo sama esencija politike u demokratskom društvu. A to je činjenica koja se tako često i nimalo slučajno zaboravlja u Hrvatskoj.
Zemlja koju je pojela korupcija
Demokratska politika, naime, nije (tek) natjecanje između nekoliko stranaka u tome tko će zaposliti više članova svoje obitelji i stranačkih supatnika na državnu plaću. Ona to nije čak ni u Hrvatskoj, zemlji koja je pojela korupcija.
Politika je – prije svega! – odabir između osnovnih svjetonazorskih vrijednosti, odabir bazičnog smjera u kojem će se kretati neko društvo; prema, krajnje pojednostavljeno, vrijednostima koje zagovaraju šutljivi dečki na koljenima ili bučne, našminkane i raspojasane gomile na raznim feštama jednakosti i slobode.
Generacije apatije
Mladima je tu jednostavnu razliku jako teško predočiti. Radi se o generacijama koje su često bombardirane ignorancijom obrazovnog sustava prema demokratskim vrijednostima i još češće medijskim narativom kako su, ionako, “svi isti”, koje prečesto svakog dana gledaju svoje obitelji zaglavljene, kao i cijela država, u škripcu vječite tranzicije.
Radi se generacijama apatije, uvjerenima da ionako ništa nije dovoljno bitno i da je izlazak na izbore tek vrhunac svih bespotrebnih birokratskih gluposti svijeta koji ionako ne funkcionira. Politika u demokratskim društvima je, međutim, uvijek – odabir.
Pa i ako je lako okrenuti glavu od tiskovne konferencije neke političke stranke, likovi koji usred grada mole Boga za suzdržavanje od seksa i čedno odijevanje teško mogu proći nezamijećeno. Upravo to – taj izbor koji oni predstavljaju – e, to je politika. I toga bi mogli postati svjesni i oni koji su uvjereni da je demokracija tek utrka sivih, dosadnih ljudi za kontrolom nad državnim parama.
Fanatična konzervativnost
A protiv fanatične konzervativnosti, koja ionako – uz manje bombastičnu ikonografiju od ove po trgovima – tiho pritišće ovo društvo već trideset i dvije godine, postoji samo jedan krajnji način političke borbe. Izlazak na izbore.
Uostalom, Vice Batarelo, čuveni ultra katolički aktivist i performer, je rubno ozbiljan tip. Ministar zdravstva Vili Beroš, koji hladno trudnicu sa zakonskim pravom na pobačaj šalje u Sloveniju je, međutim, krajnje, krajnje ozbiljan političar.