Nekad je nužno odabrati stranu

Beroš bi radio reformu zdravstva, a ne može osigurati ni da bolnice plaćaju lijekove

Izlaze dijelovi reforme iz kojih je vidljivo da se uglavnom bavi povećanjem prihoda, a nema značajnijih intervencija u smjeru kontrole troškova

Ako bi se trošak bolovanja i nakon tog roka prebacio na poslodavce, vjerojatno bi došli u situaciju da bi stariji ili bolesni ljudi, kod kojih je rizik za korištenje bolovanja veći, postali teže zapošljivi. U slučaju pak, ako bi teret bolovanja s HZZO-a bio prebačen na neko ministarstvo, opet se ne radi o značajnoj promjeni, nego prelijevanju iz šupljeg u prazno

Zdravstveni sustav ponovno je u problemima, nakon što je dug za lijekove i medicinsku opremu narastao na više od 4,5 milijardi kuna. Istovremeno, ministar zdravstva Vili Beroš našao se na udaru kritika nakon što su u javnost izašli fragmenti njegove “reforme” zdravstva, za koju je – da je slučajno i dobro zamišljena – upitno može li je provesti, s obzirom na to da nije u stanju osigurati ni redovna plaćanja lijekova.

Plaćanja lijekova nisu novi problem, no nakon što je u travnju ove godine saniran dio dugova, te nakon što su dogovoreni rokovi plaćanja od 180 dana, činilo se da će se situacija do neke mjere stabilizirati, no problemi su ponovno eskalirali. Tako smo mogli čuti informaciju da opće bolnice račune plaćaju u roku od 210 dana i da HZZO s plaćanjem kasni više nego krajem prošle godine. Danas se rok produljio na 150 dana, dok je 2020. bio 90 dana.

A da proba uštedjeti plaćanjem na vrijeme?

Otprilike u isto vrijeme u javnost izlaze dijelovi reforme zdravstvenog sustava iz kojih je vidljivo da se uglavnom bavi povećanjem prihoda, dok s druge strane, nema značajnijih intervencija u smjeru kontrole troškova.

S obzirom na to da se radi o sustavu koji godišnje potroši oko 30 milijardi kuna, a kao što vidimo, često nije u stanju ni plaćati najosnovnije, poput lijekova i medicinske opreme, jasno je da bi fokus trebao biti upravo na identifikaciji “rupa” iz kojih curi novac. Tim uštedama mogla bi se podići kvaliteta zdravstvene usluge.

Jedna od tih “rupa” kroz koje curi novac su rokovi plaćanja lijekova i medicinske opreme, pa umjesto da se oni pokušaju svesti na nulu, ili u zakonski rok od 30 dana, što bi dovelo do jeftinije cijene lijekova, novac za zdravstvo troši se na zatezne kamate i sudske postupke, umjesto na liječenje. No, toga u reformi, barem onom dijelu koji je izašao u javnost – nema.

Reforme koje ne rješavaju baš ništa

Ali zato Ministarstvo namjerava ukinuti bolovanja na teret HZZO-a, što može imati više negativnih posljedica. Svi znamo da prvih 42 dana bolovanja i tako plaća poslodavac tako da u tom dijelu, za javno zdravstvo neće biti uštede.

Također, ako bi se trošak bolovanja i nakon tog roka prebacio na poslodavce, vjerojatno bi došli u situaciju da bi stariji ili bolesni ljudi, kod kojih je rizik za korištenje bolovanja veći, postali teže zapošljivi. U slučaju pak, ako bi teret bolovanja s HZZO-a bio prebačen na neko ministarstvo, opet se ne radi o značajnoj promjeni, nego prelijevanju iz šupljeg u prazno.

Osim toga, negativno je odjeknuo i prijedlog da se ukinu olakšice za mlade do 30 godine, da od prvog dana zaposlenja do pete godine zaposlenja budu oslobođeni plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje. Iako se situacija na tržištu rada u posljednje vrijeme popravila, Hrvatska je uz Grčku i Španjolsku bila – a i sada je – zemlja s najvećom stopom nezaposlenosti kod mladih. Ukidanje olakšica sasvim sigurno bi utjecalo na zapošljavanje onih koji tek ulaze na tržište rada, a u zdravstvenom sustavu ne bi riješilo baš ništa.