No, evo ga. Dok se reforma krčka u loncu s kupusom i svinjskim nogicama, ministar je ipak tu i brine o nama iako ga nije bilo u vijestima. Javlja se da je poslao kontrole u bolnice te da se pritom utvrdilo kako ”neki liječnici neopravdano izostaju s posla u radno vrijeme” kako bi se mogli posvetiti fušu kod privatnika. Tako je glavni komandant hrvatskog zdravstvenog sustava i ministar već tri godine, napokon saznao ono što znaju svaka tetka iz Bristivice i svaki poštar iz Zagreba.
Dio liječnika, i to svakim danom sve veći dio, ne stigne više raditi u bolnicama u kojima je zaposlen budući da se mora stići na gaže u privatnim ambulantama i klinikama. Zato se stalno kuka kako liječnika nema – mada ih ima sva više, a naroda sve manje – i zato se o nepreglednim listama čekanja preko HZZO-a razgovara kao da se proniče u zagonetke teorije kaosa.
Što znači ‘utvrđivanje odgovornosti’
I Beroš je, dakle, aleluja, konačno dobio potrebne informacije iz resora kojim upravlja i shvatio je da to što se radi možda nije u redu. S takvim je saznanjem za ”neke liječnike” najavio ”utvrđivanje odgovornosti” i ”sankcije u skladu s propisima”, a ravnatelje javnih bolnica pozvao je da se ”odgovorno posvete” organizaciji radnog vremena i ispunjavanju radnih obaveza svoga kadra.
Što ta razlivena prijetnja znači, to se ne da dokučiti ni pod djelovanjem psihostimulansa, ali vjerojatno dobro zvuči svakom jadniku čiji simptomi mogu upućivati na neku užasnu bolest, ali se ne može točno znati što mu je prije pretraga na koje je, ”do tada smo puni”, naručen u lipnju 2024.
Svakako, nešto oko neprijavljenog doktorskog rada u fušu trebali bi poduzeti bolnički ravnatelji kako im liječnici ne bi svaki čas nestajali s odjela s obzirom na to da ih na alternativnoj lokaciji čeka ugovoreni termin i euri koje će dobiti džep.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za šefove bolnica to je teška nauka
Ali pitanje nestajanja je očito teško pitanje za šefove bolnica, koji su Beroševi zaposlenici i većinom HDZ-ovci i postavlja ih ministar osobno. Jedino oni do sada nisu proniknuli u osnove organizacije bolničke jedinice, s kojima, dakako, s nonšalantnom lakoćom barataju, ne samo svi zdravstveni privatnici, nego i vlasnik malog dućana živežnih namirnica.
Za njih predstavlja tešku nauku pravilo da radno vrijeme traje određeni broj sati, za što se njihovim liječnicima iz javnih sredstava isplaćuje plaća, te da u to vrijeme ti liječnici ne bi smjeli raditi ni na kojem drugom mjestu, niti za privatnog poslodavca, čak ni ako je privatni poslodavac ravnateljeva žena.
Prema tome, ako si fizički na jednom radnom mjestu, ne možeš istovremeno biti na drugom. Tek kad odeš s jednog mjesta, možeš se pojaviti na drugome i obratno. Začudno je da to vrijedi i za specijaliste koji su tražili i dobili dopuštenje svog ravnatelja da se u slobodno vrijeme angažiraju u drugoj ustanovi, a kamoli za ove koji takvo dopuštenje nemaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Tako vam je to kod privatnika’
Evidentirati i kontrolirati sve to skupa ispada strašno komplicirano za ravnatelje koji na svoja mjesta dolaze po političkoj podobnosti pa ih živcira i sama pomisao da bi se morali trapiti oko takvih efemernosti kao što su prisutnost i odsutnost osoba na radnom mjestu, gdje ih čekaju i često ne dočekaju pune čekaonice pacijenata.
S druge strane, kod privatnika koji rade s vlastitim novcem, nema vrdanja u pogledu radnih sati, smjena i obaveza, niti tko od zaposlenika pomišlja da bi kidnuo prije reda. Nedavno sam bila na pregledu kod glasovitog primarijusa u mirovini koji sada radi u jednoj privatnoj poliklinici u Zagrebu.
On mi je otvorio vrata i pozvao me unutra, a zatim se ispričao što mora oprati sanitarije koje su dio ordinacije. Pa zar vi sami to radite, nemate neku sestru, upitala sam ga dok je s rukavicama na rukama dezinficirao lavabo, zahodsku školjku, kvake i ručke. ”Pa ja, nego tko”, tako vam je kod privatnika, rekao mi je s malko ironičnim smiješkom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad su javni resursi u pitanju, onda udri
Isto tako je svuda u privatnom sektoru. Kome bi uopće palo na pamet da usred radnog vremena odlazi s posla, a pogotovo da bi furao paralelnu karijeru kod drugog poslodavca. Ne ide se ni na bolovanje ako temperatura baš nije visoka, čekaš vikend da se zaliječiš. I da, čak ćeš i očistiti svoje radno mjesto ako je u neredu, a čistačica dolazi tek navečer, neće ti pasti kruna s glave.
A nijedan privatni poslodavac neće imati crne naočale na nosu nego će konstantno dobro paziti kako i koliko tko radi i koliko mu vrijedi. Ali kad su javni resursi u pitanju, onda udri. Pa koga onda točno proziva Beroš? Ljude koje je upravo on postavio da upravljaju bolnicama, a oni to ili ne znaju ili ih boli briga za angažman liječnika kao i za opremu, za budžet i za pacijente.
Jer doktori koji nestaju s posla sigurno to ne bi radili da znaju da će dobiti otkaz. Ovako mogu, a uneređeni javni zdravstveni sustav održava se samo na entuzijazmu onih drugih liječnika koji su posvećeni pacijentima, a ne bogu paralelne zarade, čiji se utjecaj stalno širi i buja. Pa onda je jasno zašto se u Hrvatskoj u dobrom zdravlju živi samo do 58 godina, a u Švedskoj do 73 godine. Kakvo zdravstvo, takvo i narodno zdravlje. A Beroš poziva, opominje i priča šuplje priče.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Beroš je naredio kontrole u bolnicama. Glavni komandant zdravstva napokon je saznao ono što znaju svi poštari u Zagrebu
Ministar proziva ljude koje je upravo on postavio da upravljaju bolnicama
Nešto oko neprijavljenog doktorskog rada u fušu trebali bi poduzeti bolnički ravnatelji kako im liječnici ne bi svaki čas nestajali s odjela s obzirom na to da ih na alternativnoj lokaciji čeka ugovoreni termin i euri koje će dobiti džep. Ali pitanje nestajanja je očito teško pitanje za šefove bolnica, koji su većinom HDZ-ovci i postavlja ih ministar osobno.
Banija i kontejneri koji su već pustili korijenje, uprizorenje Ursule von der Leyen u Zagrebu i skok na euro, poskupljenja, inflacija i izlazak punog kontingenta Državnog inspektorata na teren, sve to po malo i sve zajedno, maknulo je posljednjih tjedana kamere s Vilija Beroša i njegove stoput najavljene reforme zdravstva.
No, evo ga. Dok se reforma krčka u loncu s kupusom i svinjskim nogicama, ministar je ipak tu i brine o nama iako ga nije bilo u vijestima. Javlja se da je poslao kontrole u bolnice te da se pritom utvrdilo kako ”neki liječnici neopravdano izostaju s posla u radno vrijeme” kako bi se mogli posvetiti fušu kod privatnika. Tako je glavni komandant hrvatskog zdravstvenog sustava i ministar već tri godine, napokon saznao ono što znaju svaka tetka iz Bristivice i svaki poštar iz Zagreba.
Dio liječnika, i to svakim danom sve veći dio, ne stigne više raditi u bolnicama u kojima je zaposlen budući da se mora stići na gaže u privatnim ambulantama i klinikama. Zato se stalno kuka kako liječnika nema – mada ih ima sva više, a naroda sve manje – i zato se o nepreglednim listama čekanja preko HZZO-a razgovara kao da se proniče u zagonetke teorije kaosa.
Što znači ‘utvrđivanje odgovornosti’
I Beroš je, dakle, aleluja, konačno dobio potrebne informacije iz resora kojim upravlja i shvatio je da to što se radi možda nije u redu. S takvim je saznanjem za ”neke liječnike” najavio ”utvrđivanje odgovornosti” i ”sankcije u skladu s propisima”, a ravnatelje javnih bolnica pozvao je da se ”odgovorno posvete” organizaciji radnog vremena i ispunjavanju radnih obaveza svoga kadra.
Što ta razlivena prijetnja znači, to se ne da dokučiti ni pod djelovanjem psihostimulansa, ali vjerojatno dobro zvuči svakom jadniku čiji simptomi mogu upućivati na neku užasnu bolest, ali se ne može točno znati što mu je prije pretraga na koje je, ”do tada smo puni”, naručen u lipnju 2024.
Svakako, nešto oko neprijavljenog doktorskog rada u fušu trebali bi poduzeti bolnički ravnatelji kako im liječnici ne bi svaki čas nestajali s odjela s obzirom na to da ih na alternativnoj lokaciji čeka ugovoreni termin i euri koje će dobiti džep.
Za šefove bolnica to je teška nauka
Ali pitanje nestajanja je očito teško pitanje za šefove bolnica, koji su Beroševi zaposlenici i većinom HDZ-ovci i postavlja ih ministar osobno. Jedino oni do sada nisu proniknuli u osnove organizacije bolničke jedinice, s kojima, dakako, s nonšalantnom lakoćom barataju, ne samo svi zdravstveni privatnici, nego i vlasnik malog dućana živežnih namirnica.
Za njih predstavlja tešku nauku pravilo da radno vrijeme traje određeni broj sati, za što se njihovim liječnicima iz javnih sredstava isplaćuje plaća, te da u to vrijeme ti liječnici ne bi smjeli raditi ni na kojem drugom mjestu, niti za privatnog poslodavca, čak ni ako je privatni poslodavac ravnateljeva žena.
Prema tome, ako si fizički na jednom radnom mjestu, ne možeš istovremeno biti na drugom. Tek kad odeš s jednog mjesta, možeš se pojaviti na drugome i obratno. Začudno je da to vrijedi i za specijaliste koji su tražili i dobili dopuštenje svog ravnatelja da se u slobodno vrijeme angažiraju u drugoj ustanovi, a kamoli za ove koji takvo dopuštenje nemaju.
‘Tako vam je to kod privatnika’
Evidentirati i kontrolirati sve to skupa ispada strašno komplicirano za ravnatelje koji na svoja mjesta dolaze po političkoj podobnosti pa ih živcira i sama pomisao da bi se morali trapiti oko takvih efemernosti kao što su prisutnost i odsutnost osoba na radnom mjestu, gdje ih čekaju i često ne dočekaju pune čekaonice pacijenata.
S druge strane, kod privatnika koji rade s vlastitim novcem, nema vrdanja u pogledu radnih sati, smjena i obaveza, niti tko od zaposlenika pomišlja da bi kidnuo prije reda. Nedavno sam bila na pregledu kod glasovitog primarijusa u mirovini koji sada radi u jednoj privatnoj poliklinici u Zagrebu.
On mi je otvorio vrata i pozvao me unutra, a zatim se ispričao što mora oprati sanitarije koje su dio ordinacije. Pa zar vi sami to radite, nemate neku sestru, upitala sam ga dok je s rukavicama na rukama dezinficirao lavabo, zahodsku školjku, kvake i ručke. ”Pa ja, nego tko”, tako vam je kod privatnika, rekao mi je s malko ironičnim smiješkom.
Kad su javni resursi u pitanju, onda udri
Isto tako je svuda u privatnom sektoru. Kome bi uopće palo na pamet da usred radnog vremena odlazi s posla, a pogotovo da bi furao paralelnu karijeru kod drugog poslodavca. Ne ide se ni na bolovanje ako temperatura baš nije visoka, čekaš vikend da se zaliječiš. I da, čak ćeš i očistiti svoje radno mjesto ako je u neredu, a čistačica dolazi tek navečer, neće ti pasti kruna s glave.
A nijedan privatni poslodavac neće imati crne naočale na nosu nego će konstantno dobro paziti kako i koliko tko radi i koliko mu vrijedi. Ali kad su javni resursi u pitanju, onda udri. Pa koga onda točno proziva Beroš? Ljude koje je upravo on postavio da upravljaju bolnicama, a oni to ili ne znaju ili ih boli briga za angažman liječnika kao i za opremu, za budžet i za pacijente.
Jer doktori koji nestaju s posla sigurno to ne bi radili da znaju da će dobiti otkaz. Ovako mogu, a uneređeni javni zdravstveni sustav održava se samo na entuzijazmu onih drugih liječnika koji su posvećeni pacijentima, a ne bogu paralelne zarade, čiji se utjecaj stalno širi i buja. Pa onda je jasno zašto se u Hrvatskoj u dobrom zdravlju živi samo do 58 godina, a u Švedskoj do 73 godine. Kakvo zdravstvo, takvo i narodno zdravlje. A Beroš poziva, opominje i priča šuplje priče.