Vili je malo nervozan – nema, jednostavno, drugog objašnjenja za ponašanje ministra zdravstva posljednjih dana. Nakon pune tri godine mandata, više ne pali vađenje na teško breme naslijeđenih problema ili zlosretne okolnosti, pa se, u nedostatku rezultata, često zna izvaditi i najteže oružje – vanjski neprijatelj koji ionako po definiciji nikad ne spava.
Volja i želja za dijalogom
Prvi su ga ozlojedili prosvjedom kojim su tražili njegovu ostavku i neovisnu istragu o smrti novinara Vladimira Matijanića. “Moju ostavku možete tražiti, ali nemojte kao novinari koristiti smrt svog kolege za neke druge političke ciljeve”, kazao je, to jest – napisao u priopćenju ministar.
Osam dana kasnije, prosvjed su najavili djelatnici u zdravstvu, nezadovoljni stanjem u svojoj djelatnosti i neispunjenim obećanjima. Nekoliko minuta nakon tiskovne konferencije na kojoj je prosvjed najavljen, javio se ministar. S obzirom na već dogovoreni radni sastanak s udrugama koje pripremaju prosvjed (da, sastanci nakon kojih se ništa ne mijenja su jedan od razloga prosvjeda), Beroš je postao malo sumnjičav. “Ima li stvarne volje i želje za dijalogom u daljnjem zajedničkom traženju rješenja na izazove u zdravstvenom sustavu ili je riječ o nekim drugim motivima”, rekao je, to jest, napisao u priopćenju ministar.
Neprijateljske namjere i rovovi s vodom
Dvije stvari u ovim Beroševim vremenski bliskim reakcijama su izrazito simptomatične. Prvo, ministar se s ljudima koji prosvjeduju ili na tiskovnim konferencijama najavljuju prosvjede ne usudi razračunavati nikako drugačije nego u strogo kontroliranim uvjetima. Kad komuniciraš s javnošću putem priopćenja, onda su znatno smanjene mogućnosti za neku krivu ili nabrušenu rečenicu. Ili, ne daj Bože, nezgodno potpitanje.
Dakle, oko ministarstva i samog Beroša, nekad davno, pradavno sjajne zvijezde na političkom nebu (koja se brže ugasila nego što se upalila) su iskopani obrambeni rovovi i pažljivo napunjeni vodom. Svatko tko se nađe s druge strane, tako je logično, ima neprijateljske namjere. Novinari, evo, smrt svog kolege žele iskoristiti za svoje mračne političke ciljeve, dok djelatnici u zdravstvu, zapravo, ne žele bolje uvjete rada i bolje funkcioniranje sustava, već postupaju iz “nekih drugih motiva” – nedefiniranih, ali nesumnjivo mračnih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reforma na premijerovom stolu
Stvarnost je, barem za ministra Beroša, vjerojatno još i mračnija. Nakon tri godine su svi alibiji ispucani, a za to je itekako “zaslužan” i sam ministar. Uskoro će, primjerice, biti i pune dvije godine da je na saborskom Odboru za zdravstvo stanje u resoru nabujalih dugova žestoko kritizirao tadašnji ministar financija Zdravko Marić.
Berošev odgovor je bio antologijski. “Na stolu premijera je već neko vrijeme prijedlog mjera financijske stabilizacije zdravstvenog sustava, strukturnih reformi, unapređenja upravljanja sustavom. Centralizacija zdravstvenih ustanova, zbog lakšeg upravljanja, jedan je od elementa koji ćemo poduzeti, ako za to dobijem zeleno svjetlo na razini Vlade nakon završetka lokalnih izbora”, kazao je ministar. Bio je travanj 2021. godine.
Predizborno poskupljenje zdravstvenih usluga?
Danas je reforma, a slijedom toga i financijska stabilizacija zdravstvenog sustava, još uvijek u saborskoj proceduri. Zakoni koji su njen temelj nisu izglasani. I pitanje je hoće li biti – barem ovakvi kakvi su predloženi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedan od njenih ključnih dijelova je, naime, značajno poskupljenje zdravstvenih usluga za one koji nemaju dopunsko zdravstveno osiguranje. Hrvatska je tek nešto više od godinu dana udaljena od redovnih parlamentarnih izbora, što je vrlo nezahvalno vrijeme za bilo koju vlast da poskupi bilo koju uslugu.
Endemska katastrofa u pandemiji
No, čak i da se to dogodi, izvjesno je da do slaganja sljedeće Vlade neće biti njenih efekata koji bi Viliju Berošu podigli popularnost među biračima i budućem mandataru, bude li on iz HDZ-a, učinili samorazumljivim izbor novog ministra zdravstva. Reformom se trebalo baviti daleko, daleko ranije – što, doduše, nije ekskluzivan propust samo ovog resora, manje-više se knjiga reformi Plenkovićeve Vlade može tek cinično svesti na promjene datuma državnih blagdana i zasad još uvijek tek najavljenu zabranu rada nedjeljom.
Berošu će možda pasti na pamet da se brani kako se kaosom u sustavu, rastućim dugovima, manjkom medicinskog osoblja i sve tvrdokornijim listama čekanja nije stigao baviti na početku mandata zbog pandemije, ali možda je bolje da o njoj ne priča previše. Jer, Hrvatska je u pandemiji nastradala endemski katastrofalno, s postotkom umrlih koji je u samom svjetskom vrhu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga, u nedostatku rezultata i alibija, valja očekivati da će Beroš i dalje ustrajati na frontalnom i često neukusnom sukobu s onima koji preispituju stanje u sustavu i njegov rad. Jer, ako iz jednadžbe maknemo vanjske neprijatelje i “političke ciljeve” ili “druge motive” koje oni imaju, onda je jasan odgovor na ključno pitanje za tri godine Beroševog mandata: Ministre, što je ostalo?
Beroš je tragikomičan. Mandat mu je prava kataklizma, ali uvjeren je da ga svi kritiziraju iz političkih motiva
Dok u sustavu rastu kaos i dugovi, ministar se brani priopćenjima i lamentiranjem o mračnim motivima kritičara
Stvarnost je, barem za ministra Beroša, vjerojatno još i mračnija. Nakon tri godine su svi alibiji ispucani, a za to je itekako “zaslužan” i sam ministar
Vili je malo nervozan – nema, jednostavno, drugog objašnjenja za ponašanje ministra zdravstva posljednjih dana. Nakon pune tri godine mandata, više ne pali vađenje na teško breme naslijeđenih problema ili zlosretne okolnosti, pa se, u nedostatku rezultata, često zna izvaditi i najteže oružje – vanjski neprijatelj koji ionako po definiciji nikad ne spava.
Kako rezultati Vilija Beroša nakon tri godine mandata na mjestu ministra zdravstva osciliraju između nikakvih i kataklizmičnih, ne treba stoga ni čuditi što iz njegovih priopćenja za javnost sve češće izviru “drugi motivi” koji navodno stoje u pozadini prosvjeda zbog akcija njegovog ministarstva. Evo, u samo osam posljednjih dana, Beroš je javno posumnjao da mu o glavi rade novinari i djelatnici u zdravstvu.
Volja i želja za dijalogom
Prvi su ga ozlojedili prosvjedom kojim su tražili njegovu ostavku i neovisnu istragu o smrti novinara Vladimira Matijanića. “Moju ostavku možete tražiti, ali nemojte kao novinari koristiti smrt svog kolege za neke druge političke ciljeve”, kazao je, to jest – napisao u priopćenju ministar.
Osam dana kasnije, prosvjed su najavili djelatnici u zdravstvu, nezadovoljni stanjem u svojoj djelatnosti i neispunjenim obećanjima. Nekoliko minuta nakon tiskovne konferencije na kojoj je prosvjed najavljen, javio se ministar. S obzirom na već dogovoreni radni sastanak s udrugama koje pripremaju prosvjed (da, sastanci nakon kojih se ništa ne mijenja su jedan od razloga prosvjeda), Beroš je postao malo sumnjičav. “Ima li stvarne volje i želje za dijalogom u daljnjem zajedničkom traženju rješenja na izazove u zdravstvenom sustavu ili je riječ o nekim drugim motivima”, rekao je, to jest, napisao u priopćenju ministar.
Neprijateljske namjere i rovovi s vodom
Dvije stvari u ovim Beroševim vremenski bliskim reakcijama su izrazito simptomatične. Prvo, ministar se s ljudima koji prosvjeduju ili na tiskovnim konferencijama najavljuju prosvjede ne usudi razračunavati nikako drugačije nego u strogo kontroliranim uvjetima. Kad komuniciraš s javnošću putem priopćenja, onda su znatno smanjene mogućnosti za neku krivu ili nabrušenu rečenicu. Ili, ne daj Bože, nezgodno potpitanje.
Dakle, oko ministarstva i samog Beroša, nekad davno, pradavno sjajne zvijezde na političkom nebu (koja se brže ugasila nego što se upalila) su iskopani obrambeni rovovi i pažljivo napunjeni vodom. Svatko tko se nađe s druge strane, tako je logično, ima neprijateljske namjere. Novinari, evo, smrt svog kolege žele iskoristiti za svoje mračne političke ciljeve, dok djelatnici u zdravstvu, zapravo, ne žele bolje uvjete rada i bolje funkcioniranje sustava, već postupaju iz “nekih drugih motiva” – nedefiniranih, ali nesumnjivo mračnih.
Reforma na premijerovom stolu
Stvarnost je, barem za ministra Beroša, vjerojatno još i mračnija. Nakon tri godine su svi alibiji ispucani, a za to je itekako “zaslužan” i sam ministar. Uskoro će, primjerice, biti i pune dvije godine da je na saborskom Odboru za zdravstvo stanje u resoru nabujalih dugova žestoko kritizirao tadašnji ministar financija Zdravko Marić.
Berošev odgovor je bio antologijski. “Na stolu premijera je već neko vrijeme prijedlog mjera financijske stabilizacije zdravstvenog sustava, strukturnih reformi, unapređenja upravljanja sustavom. Centralizacija zdravstvenih ustanova, zbog lakšeg upravljanja, jedan je od elementa koji ćemo poduzeti, ako za to dobijem zeleno svjetlo na razini Vlade nakon završetka lokalnih izbora”, kazao je ministar. Bio je travanj 2021. godine.
Predizborno poskupljenje zdravstvenih usluga?
Danas je reforma, a slijedom toga i financijska stabilizacija zdravstvenog sustava, još uvijek u saborskoj proceduri. Zakoni koji su njen temelj nisu izglasani. I pitanje je hoće li biti – barem ovakvi kakvi su predloženi.
Jedan od njenih ključnih dijelova je, naime, značajno poskupljenje zdravstvenih usluga za one koji nemaju dopunsko zdravstveno osiguranje. Hrvatska je tek nešto više od godinu dana udaljena od redovnih parlamentarnih izbora, što je vrlo nezahvalno vrijeme za bilo koju vlast da poskupi bilo koju uslugu.
Endemska katastrofa u pandemiji
No, čak i da se to dogodi, izvjesno je da do slaganja sljedeće Vlade neće biti njenih efekata koji bi Viliju Berošu podigli popularnost među biračima i budućem mandataru, bude li on iz HDZ-a, učinili samorazumljivim izbor novog ministra zdravstva. Reformom se trebalo baviti daleko, daleko ranije – što, doduše, nije ekskluzivan propust samo ovog resora, manje-više se knjiga reformi Plenkovićeve Vlade može tek cinično svesti na promjene datuma državnih blagdana i zasad još uvijek tek najavljenu zabranu rada nedjeljom.
Berošu će možda pasti na pamet da se brani kako se kaosom u sustavu, rastućim dugovima, manjkom medicinskog osoblja i sve tvrdokornijim listama čekanja nije stigao baviti na početku mandata zbog pandemije, ali možda je bolje da o njoj ne priča previše. Jer, Hrvatska je u pandemiji nastradala endemski katastrofalno, s postotkom umrlih koji je u samom svjetskom vrhu.
Stoga, u nedostatku rezultata i alibija, valja očekivati da će Beroš i dalje ustrajati na frontalnom i često neukusnom sukobu s onima koji preispituju stanje u sustavu i njegov rad. Jer, ako iz jednadžbe maknemo vanjske neprijatelje i “političke ciljeve” ili “druge motive” koje oni imaju, onda je jasan odgovor na ključno pitanje za tri godine Beroševog mandata: Ministre, što je ostalo?