Nekad je nužno odabrati stranu

Bez obzira na lom u Zagrebu, Možemo i SDP su osuđeni jedni na druge. Ako to ne prihvate, HDZ će ih pomesti

Nepovjerenje između SDP-a i Možemo nije nastalo s Viktorom Gotovcem, niti predizbornom košaricom iz 2020. godine

Možemo i SDP, naime, u suštini, nisu konkurencija (kao što to, u suštini i dugoročno nisu ni HDZ ili Domovinski pokret). Kombinacija SDP-a i sadašnje zeleno-lijeve koalicije ima daleko veći birački potencijal od eventualne dominacije jedne opcije koja bi onu drugu ostavila u prahu i pepelu

Nije trebalo biti posebno pronicljiv da se, u slici vrlo visoke rezolucije, predvidi što će se događati kad na vlast u Zagrebu dođu Možemo i SDP. Pogotovo nakon što je, iznenada, ekipa oko Tomislava Tomaševića odbila zajednički nastup na listama za Gradsku skupštinu.

Dramatično narušeno povjerenje je bilo, još negdje u predbožićno vrijeme 2020. godine, siguran zalog budućim svađama. Tada, valja napomenuti, šira javnost još nije imala ni najblažeg pojma da je Viktor Gotovac uopće član SDP-a. Očekivane svađe, pak, bile su garant tome da će ih se koristiti kao politički poklič HDZ-a o tome kako je, eto, ovu kombinaciju ljevice i lijevog centra bolje držati što dalje od vlasti na nacionalnoj razini.

Nova dimenzija nepovjerenja

Danas, nakon što se stvar odvila i odvija po scenariju jasno vidljivom iz 2020. godine, valja naglasiti kako iskre između Tomaševićeve ekipe i SDP-a svakako nisu krenule frcati tek nakon predizborne odbijenice “zeleno-lijevih”. Tad je možda jednostavno šteta u međusobnim odnosima prešla u novu, višu dimenziju. Niti je neočekivano da su dvije stranke s istog političkog pola često u žustrom sukobu; radi se, uostalom, o bitci za birače sličnih svjetonazora.

Na to sve valja nadodati nekoliko sastojaka savršenog lonca pod pritiskom koji – i dalje – samo raste. Prvo, hermetičnost i nepovjerljivost na koju su se žalili mnogi koji su u svom političkom radu surađivali sa zeleno-lijevom koalicijom oko Možemo. Drugo, SDP je, pogotovo u Zagrebu, uspon Tomaševića i ekipe često i dugo doživljavao (i doživljava!) kao prolaznu anomaliju, kao nešto što se, eto, izrodilo iz njihovih pogrešaka i brzo će nestati na prostranom groblju novih hrvatskih stranaka i političkih inicijativa.

Sistemski bug

Na kraju, u samom glavnom gradu je stvar ponekad izgledala bizarno. S jedne strane su se SDP-ovci u javnim istupima znali ponašati kao najljuća oporba, što je potpuno besmisleno (i jednako nekorektno) kad si dio vlasti, a s druge strane je bila zapanjujuća ogluha na argumentirane kritike Gotovčeve ekipe oko stvari koje su bile nedovoljno pripremljene, teško provedive i, u krajnjoj liniji, suprotne zakonu (ukidanje mjere roditelj-odgojitelj).

No, Zagreb je ipak manji problem. Stvari su od početka krivo postavljene u generalnom odnosu SDP-a i zeleno-lijeve koalicija okupljene oko Možemo. Postoji, naime jedan sistemski propust, bug koji izjeda ozbiljnu nacionalnu političku perspektivu i jedne i druge stranke.

Previše desno i pretjerano lijevo

Možemo i SDP, naime, u suštini, nisu konkurencija (kao što to, u suštini i dugoročno nisu ni HDZ ili Domovinski pokret). Unatoč potpuno suprotnom uvjerenju, oni jedni drugima, kad se podvuče crta, ne uzimaju birače. Štoviše, činjenica da postoje dvije solidno jake stranke na ljevici i lijevom centru – pojačava njihove zajedničke rezultate.

Da bude apsurdnije, računica nije nimalo komplicirana. Zeleno-lijeva koalicija okupljena oko Možemo je pokrila i onaj dio lijevog biračkog tijela koje dosad ni u snu nije htjela glasati za njihov ukus previše desni SDP, to jest, kako su ih u jednom performansu nazvali Tomašević i ekipa “Stranku dosljednih promašaja”. Radije bi ostali kući ili glasali za marginalne opcije. S druge strane, nema šanse da će Možemo, pogotovo izvan Zagreba, privući dio birača lijevog centra koji inače glasa za SDP – za njih su Sandra Benčić, Tomašević, Ivana Kekin i ostali jednostavno – pretjerano lijevo.

Političko prokletstvo ili dobitni listić?

Kombinacija SDP-a i sadašnje zeleno-lijeve koalicije, stoga ima daleko veći birački potencijal od eventualne dominacije jedne opcije koja bi onu drugu ostavila u prahu i pepelu. Bez takvog potencijala, bez obzira pokušalo ga se zagrabiti zajednički ili odvojenim nastupom na parlamentarnim izborima, niti jedna od ovih stranka ne može doći ni blizu vlasti – osim u eventualnim “žeton-kombinacijama” koje bi i jednima i drugima značile brzu političku smrt.

Unatoč, dakle, očekivanim, a donekle i razumljivim napetostima, u vrijeme dok je Plenkovićev HDZ oko sebe podigao žilet-žicu i zaratio sa svim relevantnim strankama koje bi im mogle trebati za sastavljanje buduće vlasti, izbor za SDP i Možemo je, generalno gledano, samo jedan. Ili će u naredne dvije godine sazrijeti i osvijestiti činjenicu da jedni drugima nisu političko prokletstvo, nego dobitni listić ili će u izbornoj noći njihovi čelnici gledati u pod i pričati o tome kako, kao odgovorni političari, podnose ostavke.