Bez obzira na sve, HAVC je na udaru zato što tvrda desnica, nakon HRT-a i Filozofskog, želi preuzeti i film
Radi se o iskrenom uvjerenju kako doista postoji neprijateljska kultura
Na početku rasprave o HAVC-u treba odmah raščistiti jednu stvar. Bez obzira na sva formalna objašnjenja i nalaze revizije, jedini razlog zbog se ta institucija našla na udaru desnice, i zbog kojeg je sada u fokusu javnosti, povezan je sa željom za uvođenjem ideoloških komisija u kulturu. Drugim riječima, Plenkovićeva Vlada završava one poslove koje Karamarkova nije stigla obaviti, ali ih je zacrtala i javno obznanila.
Trećim riječima, HDZ ponovno uspostavlja agitprop odjel u hrvatskom filmu. Četvrtim riječima, Hasanbegović je življi nego ikad. Tragika svega navedenog najbolje se ogleda u činjenici kako se u 2017. godini kao relevantne sugovornike na temu filmske produkcije u najgledanije emisije na javnoj televiziji pozivaju ratni veterani, uz punu podršku nezadovoljnika iz struke, koji misle da će s ovim promjenama doći njihovih pet minuta.
Ključna stvar koju mnogi ne uspijevaju osvijestiti
Malo je što naivnije od takvog vjerovanja. Kad dođe do potpunog preuzimanja HAVC-a, taj će centar biti pod izravnom nadležnošću ministra kulture i snimat će filmove po principu, red ratnih epopeja, red crkvenih tema, red kičastog nacionalizma. O svim se ovim temama naravno mogu snimiti fantastični filmovi, ali ne kad su izravno ideološki uvjetovani.
Ključna stvar koju mnogi ljudi iz kulture ne uspijevaju osvijestiti je ta da oni naprosto ne govore istim jezikom kao desni revolucionari. Stoga je pomalo dirljiva argumentacija kojom se u raspravama koriste. Davati podatke o uspješnosti hrvatskog filma posljednjih godina, o proboju na relevantne svjetske festivale ili o prihvaćenosti kod publike, ideološkim Hasanbegovićevim parnjacima ne znači ništa i jedina reakcija koju sve te stvari mogu pobuditi je podsmijeh.
Radi se o temeljnom i iskrenom uvjerenju radikalne desnice o tome kako doista postoji neprijateljska jugoslavenska kultura, koja je tim opasnija, što je uspješnija i kojoj kao takvoj treba oduzeti pravo javnosti. Stavimo li to u kontekst po kojem ta filozofija funkcionira, a to je kontekst istinske samodostatnosti i uvjerenja kako je Hrvatska mjera svih stvari, shvatit ćemo da argumenti o međunarodnoj uspješnosti takve umove samo dodatno učvršćuju u uvjerenju da s tom praksom treba raskinuti.
Izbor potpuno krive strategije otpora
Ukoliko pak odemo i korak dalje pa osvijestimo činjenicu kako se ozbiljni filmovi moraju snimati u međunarodnim, a često i u regionalnim koprodukcijama, eto još jednog razloga za obračun s takvom praksom. Model po kojem razaranje znanstvenih i kulturnih institucija fukcionira zadan je i jasno nacrtan u javnim istupima ljudi poput Hasanbegovića, Aralice i Raspudića.
Sve polazi od teze kako je ljevičarska manjina uspostavila hegemoniju u kulturnom, humanističko-društvenom i medijskom prostoru, zahvaljujući tome što je podlo preživjela nestanak Jugoslavije i sada tako dobro uvezana razara hrvatsku kulturu. Stoga je osnovni preduvjet da bi se izgradila slobodna nacionalna kultura taj da se prvo kompletno razori postojeći sustav, kako bi se na čistim ideološkim temeljima izgradio novi.
Tko ovu jednostavnu i javno najavljenu, a samim tim i lako provjerljivu činjenicu ne razumije, tome nije jasno što se događa, pa se u raspravi poziva na kriterije. Na snazi je bespoštedni ideološki rat kojeg je nacionalistička desnica povela protiv svakoga tko ne dijeli njezinu viziju društva i države i kojeg naravno samo ona vodi, dok na drugoj strani ima protivnike koji uopće nisu svjesni toga što ih je snašlo. Odatle iskreno čuđenje i izbor potpuno krive strategije otpora.
Vizija nacionalističko-kleriralne Hrvatske
Klasičan primjer za ovo o čemu govorim je upravo Hrvoje Hribar, koji je pristao posuti se pepelom u vezi filma o Dvoru na Uni, koji je izvučen kao sporan i koji je misleći da će igranjem na kartu domoljublja izbjeći smjenu. Zbog tog krivog uvjerenja je jedina posljedica tog istupa bio nepravedni otkaz kojeg je Saša Kosanović dobio na HRT-u. Preuzimanje HAVC-a je testirano na slučajevima preuzimanja HRT-a te potpore knjizi i neprofitnim medijima, a poslužit će kao model u daljnjim smjenama po nacionalnim teatrima.
Formula je jednostavna. Iznaći bilo koji način da se ideološki nepoćudne uprave uklone s vodećih pozicija. U znanstveno-obrazovnom svijetu prvo je srušena kurikularna reforma, pa je preuzeto zagrebačko sveučilište, a upravo se radi i na preuzimanju Filozofskog. Dublji razlozi zbog kojih je uopće čitav proces i omogućen te ima ozbiljnih izgleda za uspjeh kriju se u činjenici da na jednoj strani imate snažnu društvenu grupu i političku platformu okupljenu u HDZ-u, koja ima svoju viziju društva.
Ta vizija sadržajno odgovara nacionalističko-klerikalnoj Hrvatskoj. S druge pak strane ne postoji nikakva ozbiljna politika koja ima vlastitu i razrađenu viziju društva. Postoji tek reakcija na ovakve poteze, temeljno obilježena nerazumijevanjem onoga što se događa i nedostatkom šireg društvenog otpora. Zbog svega navedenog proces će nažalost ići dalje, a sve pod europejskom maskom vlasti.