Eh, kad bi stvari barem bile tako jednostavne. “Hrvatska je normalno disala dok se on nije vratio iz Čilea i počeo zagađivati javni prostor”, požalio se danas predsjednik Vlade Andrej Plenković na predsjednika Republike Zorana Milanovića.
Da je tome doista tako, značilo bi da je problem očajno niske razine javne komunikacije, nedostatka međusobnog poštovanja, a kamoli suradnje političara, tek u jednom jedinom čovjeku. A što se čulo u tom javnom prostoru posljednjih dana prije nego što ga je, eto, svojom standardnom grintom o UDBI, ratu u Ukrajini i zloj europskoj birokraciji “zagadio” Milanović? Puno “lipih” stvari, pogotovu sa strane Plenkovića i njegovih stranačkih drugova.
Vjetrometina povijesti
Nakon što su, naime, premijer i vladajuća stranka dobili zvučan šamar u Saboru gdje su pokušali slomiti opoziciju na temi obuke ukrajinskih vojnika, javni prostor su preplavile bijesne uvrede poraženih. Pa smo tako čuli da je oporba pokušala vratiti Hrvatsku “tamo gdje smo bili devedesetih, na vjetrometinu povijesti”, da se radi o političkim i moralnim patuljcima, kukavicama, izdajnicima. Da u 54 oporbene klupe u Saboru sjede “današnji kvislinzi” i ljudi s “petokolonaškim sindromom”…
Optužbe o “putinofiliji” s jedne i “putinizmu” s druge strane teško je i nabrojati. U cijeli cirkus s uvredama i (verbalnim) šaketanjem uskočio je i najvažniji oporbeni političar, Peđa Grbin, nazvavši u razgovoru za današnji Nacional Plenkovića – jadnikom. Stvarno, Hrvatska je totalno normalno disala dok je Milanović bio u Čileu…
Milanovićev zamorni euroskepticizam
Činjenica da je hrvatska politička scena zagađena najnižim uvredama, bez obzira u kojoj vremenskoj zoni bio predsjednik Republike, jedna je stvar. Milanovićev zamorni, perolako populistički euroskepticizam, pak, sasvim je druga.
Kazati, recimo, da je praćenje i uhićenje grčke eurozastupnice Eve Kaili (ili, u predsjednikovoj vehementnoj interpretaciji “one Grkinje”) – čisti fašizam, nije samo slikovito pretjerivanje, nego je jednostavno potpuna glupost. Kaili je pratila i uhapsila belgijska policija, a je li doista primila mito kako bi branila interese strane države utvrdit će se u sudskom postupku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Siva zona i fašizam
Ako se i radi o sivoj zoni, o lobiranju koje se, možda, otelo kontroli (pa napunilo torbe i stanove hrpama keša, eto, dogodi se živim ljudima), valjalo bi razmisliti o nekom usporedivom primjeru kod nas. Recimo, da se otkrije kako, na primjer, Srbija plaća milijune nekom od saborskih zastupnika da zastupa interese te države u parlamentu. Što bi, uostalom, Milanović rekao da su katarski milijuni pronađeni kod nekog od saborskih zastupnika HDZ-a? Čisti fašizam? Teško…
No, ni Milanovićevo shvaćanje modernog hrvatskog suverenizma, koje je potpuno suprotno Plenkovićevom, dakle neskriveno je i a priori skeptično prema Zapadu, ni uvrede koje rutinski frcaju javnom scenom sa svih strana, nisu glavni problem sadašnjeg političkog trenutka zemlje.
Koga briga je li ti ugodno?
Premijera, naime, nitko ne pita je li njemu ugodno dok radi svoj posao. Malo je, uostalom, zaposlenih u bilo kojoj branši koji se suoče s takvim pitanjem. A dio premijerovog posla – i to bitan dio – je i suradnja s predsjednikom Republike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jasno je da mu Milanovićeve uvrede mogu smetati (a za svoje se pravi da ne postoje), jasno je da postoji i strateška i taktička razlika u političkim pogledima, ali Milanović nije tek prznica sa solidnim pristupom mikrofonima. On je, jednostavno, čovjek s najvećim izbornim legitimitetom u zemlji (i, jebi ga, i dalje najvećom anketnom potporom u javnosti).
Množenje s nulom
Prekid komunikacije, smišljanje paraustavnih prečica kako bi se izbjegao o najmanji djelić suradnje i slične spačke koje uredno provode premijer i njegovi ministri, stoga su toksičniji od bilo kakve uvrede i bilo kakvog euroskeptičnog i inog zamornog performansa Zorana Milanovića. Predsjednika Republike ne možeš tek “pomnožiti s nulom” zato što se ne slažeš s njegovom retorikom ili stavovima.
A ako je komuniciranje i ustavna suradnja ili barem pokušaj suradnje s predsjednikom za premijera premučan i pretežak problem, onda problema nema. Bar danas u Hrvatskoj nije problem naći drugi posao…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bi li javni prostor zbilja bio uljuđeniji da nema zamornog Milanovića? Sad smo vidjeli da ne bi
“Hrvatska je normalno disala dok se on nije vratio iz Čilea i počeo zagađivati javni prostor”, požalio se predsjednik Vlade Plenković
Činjenica da je hrvatska politička scena zagađena najnižim uvredama, bez obzira u kojoj vremenskoj zoni bio predsjednik Republike, jedna je stvar. Milanovićev zamorni, perolako populistički euroskepticizam, pak, sasvim je druga
Eh, kad bi stvari barem bile tako jednostavne. “Hrvatska je normalno disala dok se on nije vratio iz Čilea i počeo zagađivati javni prostor”, požalio se danas predsjednik Vlade Andrej Plenković na predsjednika Republike Zorana Milanovića.
Da je tome doista tako, značilo bi da je problem očajno niske razine javne komunikacije, nedostatka međusobnog poštovanja, a kamoli suradnje političara, tek u jednom jedinom čovjeku. A što se čulo u tom javnom prostoru posljednjih dana prije nego što ga je, eto, svojom standardnom grintom o UDBI, ratu u Ukrajini i zloj europskoj birokraciji “zagadio” Milanović? Puno “lipih” stvari, pogotovu sa strane Plenkovića i njegovih stranačkih drugova.
Vjetrometina povijesti
Nakon što su, naime, premijer i vladajuća stranka dobili zvučan šamar u Saboru gdje su pokušali slomiti opoziciju na temi obuke ukrajinskih vojnika, javni prostor su preplavile bijesne uvrede poraženih. Pa smo tako čuli da je oporba pokušala vratiti Hrvatsku “tamo gdje smo bili devedesetih, na vjetrometinu povijesti”, da se radi o političkim i moralnim patuljcima, kukavicama, izdajnicima. Da u 54 oporbene klupe u Saboru sjede “današnji kvislinzi” i ljudi s “petokolonaškim sindromom”…
Optužbe o “putinofiliji” s jedne i “putinizmu” s druge strane teško je i nabrojati. U cijeli cirkus s uvredama i (verbalnim) šaketanjem uskočio je i najvažniji oporbeni političar, Peđa Grbin, nazvavši u razgovoru za današnji Nacional Plenkovića – jadnikom. Stvarno, Hrvatska je totalno normalno disala dok je Milanović bio u Čileu…
Milanovićev zamorni euroskepticizam
Činjenica da je hrvatska politička scena zagađena najnižim uvredama, bez obzira u kojoj vremenskoj zoni bio predsjednik Republike, jedna je stvar. Milanovićev zamorni, perolako populistički euroskepticizam, pak, sasvim je druga.
Kazati, recimo, da je praćenje i uhićenje grčke eurozastupnice Eve Kaili (ili, u predsjednikovoj vehementnoj interpretaciji “one Grkinje”) – čisti fašizam, nije samo slikovito pretjerivanje, nego je jednostavno potpuna glupost. Kaili je pratila i uhapsila belgijska policija, a je li doista primila mito kako bi branila interese strane države utvrdit će se u sudskom postupku.
Siva zona i fašizam
Ako se i radi o sivoj zoni, o lobiranju koje se, možda, otelo kontroli (pa napunilo torbe i stanove hrpama keša, eto, dogodi se živim ljudima), valjalo bi razmisliti o nekom usporedivom primjeru kod nas. Recimo, da se otkrije kako, na primjer, Srbija plaća milijune nekom od saborskih zastupnika da zastupa interese te države u parlamentu. Što bi, uostalom, Milanović rekao da su katarski milijuni pronađeni kod nekog od saborskih zastupnika HDZ-a? Čisti fašizam? Teško…
No, ni Milanovićevo shvaćanje modernog hrvatskog suverenizma, koje je potpuno suprotno Plenkovićevom, dakle neskriveno je i a priori skeptično prema Zapadu, ni uvrede koje rutinski frcaju javnom scenom sa svih strana, nisu glavni problem sadašnjeg političkog trenutka zemlje.
Koga briga je li ti ugodno?
Premijera, naime, nitko ne pita je li njemu ugodno dok radi svoj posao. Malo je, uostalom, zaposlenih u bilo kojoj branši koji se suoče s takvim pitanjem. A dio premijerovog posla – i to bitan dio – je i suradnja s predsjednikom Republike.
Jasno je da mu Milanovićeve uvrede mogu smetati (a za svoje se pravi da ne postoje), jasno je da postoji i strateška i taktička razlika u političkim pogledima, ali Milanović nije tek prznica sa solidnim pristupom mikrofonima. On je, jednostavno, čovjek s najvećim izbornim legitimitetom u zemlji (i, jebi ga, i dalje najvećom anketnom potporom u javnosti).
Množenje s nulom
Prekid komunikacije, smišljanje paraustavnih prečica kako bi se izbjegao o najmanji djelić suradnje i slične spačke koje uredno provode premijer i njegovi ministri, stoga su toksičniji od bilo kakve uvrede i bilo kakvog euroskeptičnog i inog zamornog performansa Zorana Milanovića. Predsjednika Republike ne možeš tek “pomnožiti s nulom” zato što se ne slažeš s njegovom retorikom ili stavovima.
A ako je komuniciranje i ustavna suradnja ili barem pokušaj suradnje s predsjednikom za premijera premučan i pretežak problem, onda problema nema. Bar danas u Hrvatskoj nije problem naći drugi posao…