Bili smo s izbjeglicama u Zagrebu na tečaju programiranja. Skoro svi koji ga završe, dobiju posao kroz godinu dana
Udurga Borders: none organizira niz tečajeva programiranja za izbjeglice; za njih i za IT industriju je to win-win situacija
“Ja sam Marko, držim tečaje programiranja u Javi za izbjeglice”, kaže nam veselo gospodin u prostorijama HUB365 – centra znanja, kreativnosti i inovacija, gdje čekamo polaznike tečaja koji uglavnom dolaze iz Porina, zagrebačkog centra za tražitelje azila.
Marko, a priča na engleskom?! “Porijeklom sam iz Švicarske, ime mi je, zapravo, Marco”, pojašnjava i mic po mic priča kreće do Marka Pola oko čijeg se porijekla ponešto spore Talijani i Hrvati. “Potječem iz Švicarske”, ponavlja Marco, “dakle – neutralan sam”.
U Hrvatskoj je, veli, već pet godina, a meni pada na pamet tablica iz Wikipedije s prosječnim plaćama u Europi. Švicarska je na vrhu. “Supruga mi je iz Hrvatske”, rješava enigmu Marco, a učas dolazi i nekolicina polaznika tečaja, predvođenih aktivisticama udruge “Borders: none”, koja je organizator cijelog događanja.
Borders: none
Polaznika ima sedam-osam, prošli put ih je bilo petnaestak. “Valjda su se neki malo prepali kad su čuli da će na ovaj sat doći i netko iz medija”, objašnjavaju nam Nataša Koprtla i Marijana Međugorac, aktivistice udruge “Borders: none”, jedne od novijih udruga koje se bave integracijom izbjeglica i migranata. Krenuli su s radom lani, a s tečajevima programiranja prošlog proljeća.
Već su imali tečajeve HTML-a, CSS-a i JavaScripta, a u budućnosti planiraju i tečaj iz web dizajna i zadovoljne su odazivom. Za financiranje se snalaze, između ostalog i aktualnom crowdfunding kampanjom. Na sate programiranja im dolaze izbjeglice i migranti iz praktički svih zemalja iz kojih ti ljudi i dolaze u Hrvatsku, Nataša nabraja Irak, Iran, Siriju, Afganistan, Nigeriju, Ukrajinu…
Code your way up
Priča o tečajevima programiranja i izbjeglicama (slične tečajeve organizira i Isusovačka služba za izbjeglice) zapravo je potpuno logična. Ljudi koji su pobjegli iz svoje zemlje i čekaju (ili su dobili) azil u Hrvatskoj prije svega žele doći do posla kako bi osigurali vlastitu egzistenciju. IT industriji, pak, kadrova opako nedostaje. “Code your way up”, veli plakat kojim se izbjeglice poziva na dolazak na tečajeve udruge “Borders: none”, uz podatak koji čovjeka koji ne radi u IT industriji može natjerati na razmišljanje: “Učenje programiranja je brz proces. Većina ljudi se zaposli u roku od godinu dana od dolaska na prvu lekciju iz programiranja”.
Ima i još jedan plus – hrvatski je, naime, jako težak jezik. Engleski, pak, manje više svi poznaju. A u IT struci je engleski, praktički, službeni jezik sporazumijevanja.
Mehran: Veri gud
Mehran ima 29 godina i za sebe (uz burno neodobravanje potpisanog koji ima… hm, koju godinu više) veli da nije više mlad. Ima opaku tremu u razgovoru, iako Vjekoslav tek priprema fotoaparat i čeka početak sata da krene sa snimanjem.
Mehran je iz Irana i, kaže, imao je velike probleme s Vladom. “Ne moraš u detalje o tome”, smiruje ga Nataša. Tamo je radio je u tvornici namještaja, nije imao nikakve veze s programiranjem. Sad mu, međutim, ide dobro. Štoviše, “veri gud”, kaže uvjereno kimajući glavom.
Priča o dolasku u Hrvatsku je tipična, prvo je otišao u Tursku, a zatim preko Srbije do Osijeka i onda u Porin, u Zagreb. Tu je četiri mjeseca i čeka rješenje zahtjeva o azilu. “Imam puno planova, ali stvarno ne znam što nosi budućnost. Znam da moram ići na sve tečajeve, na svaki sat, želim se naučiti svemu”, kaže Mehran.
Nibal: Ma, još sam početnica
Nibal je mnogo samouvjerenija. Sirijka zaraznog osmijeha u programiranju nije na gostujućem terenu. Studirala je programiranje tri godine, s dvije godine specijalizacije u matematici. Na primjedbu da je onda skoro pa profesionalka u ovoj branši, maše glavom: “Ma ne, početnica sam. Ipak je to bilo prije deset godina”. Od rata u svojoj zemlji pobjegla je 2013. godine. I to – avionom.
“Sletjela sam u Istanbul, legalno i u Turskoj dvije godine predavala matematiku u arapskoj školi”, kaže Nibal. Posao je bio jako dobar, škola privatna, ali muž (a imaju i curicu, koju sad vodi na zagrebačke tečajeve sa sobom) je bio – ilegalac. Pobjegao je preko dugačke granice Sirije i Turske, kao što to mnogi Sirijci rade i danas, ali nije mogao dobiti legalan status u toj zemlji. “Oboje smo već bili umorni od te situacije”, kaže Nibal.
Kad je krenuo veliki izbjeglički val 2015. godine, njih troje su odlučili pokušati doći do Europe. U Hrvatsku su ušli u siječnju 2016. i na granici ostavili svoje otiske prstiju. Cilj im je, međutim, bila Austrija.
“Ovdje možemo imati legalan život”
“Tamo smo bili dvije godine, čekajući odluku o azilu, no kako smo registrirani na ulasku u Hrvatsku, deportirani smo natrag”, kaže Nibal, svejedno ne skidajući smiješak s lica. Tu su već deset mjeseci, a ovaj put s papirima ne očekuje nikakve probleme – veli da 99 posto ljudi iz Sirije u Hrvatskoj dobiva azil.
Tečaj su joj preporučili prijatelji koji su znali da je programiranje ionako blisko njenoj struci. Suprug, pak, već radi, u jednoj zagrebačkoj autopraonici.
“Ovdje možemo imati legalan život. Možemo dobiti putovnice, dokumente, u Hrvatskoj ima mnogo prilika”, veli Nibal puna zaraznog optimizma, dok se iz susjedne prostorije već čuje Marcov glas, a njene kolege otvaraju laptope.