Bili smo s brodograditeljima na Markovom trgu
Telegramovi reporteri na prosvjedu Trećeg maja i Uljanika u Zagrebu
S Trga bana Jelačića kreće gomila od skoro tisuću ljudi. Neki od njih u radnim uniformama, mnogi u prigodnim sindikalnim majicama, zviždaljke, bubnjevi, gnjev, ponos i nada u očima. Ima tu mladih radnika, srednjovječnih ljudi s nemalim borama na licu, ima i pažljivo sređenih dama s transparentima o tome da ne daju svoje škverove.
Dok se kreću trgom i sve zvoni od njihovog skandiranja, neki od njih se smješkaju i ogledaju oko sebe. Masa zadovoljno postaje svjesna svog postojanja i snage.
A onda kreću lagano prema Radićevoj, na put prema Markovom trgu, onaj isti put koji su posljednjih desetljeća prošli mnogi radnici sličnih, sunčanih dana, s istom nadom u očima.
Njihove firme mahom su već odavno zaboravljene.
Nadali su se većoj podršci Zagrepčana
Krenulo je zapravo nekoliko minuta nakon 11 sati. Na Trgu je bilo dvjestotinjak radnika Trećeg maja i Uljanika, kad je tramvajskom prugom, pod rotirnim svjetlima i zviždukom okupljenih, prošišalo nekoliko policijskih marica. Nakon njih počele su iz pravca Ilice dolaziti još stotine radnika iz Pule i Rijeke. Na Trg su nahrupili poput nogometnih navijača, praćeni bubnjevima, zviždanjem, zavijanjem sirene za uzbunu i zaglušujućim skandiranjem “Ne damo Treći maj!”, “Ne damo Uljanik!” i – “Uprava, odlazi!”.
Japanski turisti na trgu su bili zbunjeni možda nekoliko desetinki sekunde, a onda su uperili svoje mobitele prema bučnoj gomili…
Kad je oko tisuću prosvjednika dvadesetak minuta kasnije došlo na Trg svetog Marka, moglo se samo trpko konstatirati kako su izazvali veći interes kod stranih turista, nego kod Zagrepčana. Iako su se mnogi nadali većoj podršci i masovnijem prosvjedu, na skupu se osim radnika brodogradilišta koji su došli autobusima okupilo tek nekoliko desetaka zagrebačkih sindikalista, građana i aktivista Radničke fronte. Ovi potonji su, između ostalog, imali i transparent “Radnička solidarnost pobjeđuje kapitalizam”.
Hm…
Pernar nije baš dobro prošao
Naišli smo i na jednog umirovljenog branitelja, koji je došao dati podršku radnicima bez plaće uz jednostavno objašnjenje: “Sutra i ja mogu ovako ostati bez mirovine”.
Došli su nakon nekog vremena političari iz Živog zida, Ivan Pernar, Ivan Vilibor Sinčić, Branimir Bunjac i ostali. Iako je tu i tamo pao koji selfie, njihova pojava nije ni izbliza izazvala oduševljenje. Štoviše, Pernara je, koji se u međuvremenu presvukao u majicu s porukom “HDZ lopovi, lopine”, vrlo žestoko verbalno napao jedan trećemajac. “Što si tu došao? Mi smo ti koji smo gladni! Idi tamo k svojima”, vikao je radnik na popularnog političara pokazujući prema zgradi Sabora. Sa samog ruba fizičkog kontakta stvar su izvukle kolege uzbuđenog sindikalista, koje su Pernara uljudno, ali čvrsto uputili da ode malo dalje.
Sam skup, koji se sveo na čekanje kraja sastanka sindikalnih predstavnika s Vladom bio je uglavnom miran. Vrijeme se kratilo uz povremeno skandiranje “Lopovi”; “Ne damo škverove” i slično, a glavni hit bila je sirena za uzbunu čiji se zvuk skoro cijelo vrijeme razlijegao Markovim trgom. Mnogi od prosvjednika i pogotovo prosvjednica su se poželjeli okušati u navijanju sirene, što je nagonilo jednog kolegu da procijeni kako se mogao zaraditi i nemali novac za potrebe sindikata da se netko sjetio naplaćivati pet kuna po jednom navijanju sirene.
No, ljudima nije bilo do šale. Dok su čekali ishod sastanaka, mnogi su, ne baš zadovoljni odazivom Zagrepčana na prosvjed komentirali kako je možda bilo bolje da se s prosvjedima nastavilo na domaćem terenu, u Rijeci i Puli. No, dalo se čuti i mišljenja kako naposlijetku ne bi dobili ni ovo što jesu (obećanje za osiguravanje dviju plaća do kraja tjedna kako bi se dočekalo prihvaćanje programa restrukturiranja u Bruxellesu) da nisu došli “Plenkoviću pred vrata”.
Na rubu sukoba
Ozbiljno je zaiskrilo samo jednom. Nekoliko prosvjednika je kao dio svog performansa nosilo crni transparent s natpisom “Govna govnima” i subjektom ove poruke u dječjim pelenama. Kad su s tim transparentom i pelenama došli pred ulaz u Sabor, okružila ih je policija i počela legitimirati. Na ogradu postavljenu između prostora za prosvjed i ostatka trga tad je nahrupilo nekoliko desetaka bijesnih radnika i prema policiji su poletjele mnoge žestoke riječi.
Same snage reda su u jednom trenutku bile u dilemi što da rade, jedan od specijalaca je poručio kolegama koji su okružili trojicu “performera” da ih vode prema maricama, što u situaciji kad su nekoliko metara iza njih desetci (a još malo iza i stotine) radnika bez plaće, crvenih u licu od sunca i bijesa, baš ni ne bi bio najpametniji potez. Doimalo se kao da treba najmanji povod pa da najbučniji prosvjednici preskoče ogradu i sukobe se s policijom, no, srećom, netko iskusniji je donio odluku da se trojica prosvjednika puste natrag među svoje kolege.
“Pogledaj mi kožu na rukama, zamisli kad ti iz nje neprestano na 70 stupnjeva izbija znoj”, objašnjavao nam je razloge dolaska na prosvjed jedan od njih netom nakon incidenta, još pod jakim djelovanjem adrenalina. Kako je to kad nakon takvog rada ne dobiješ plaću, nije trebao objašnjavati, dosta je bilo osvrnuti se i zagledati u lica okupljenih.
Magnezij i optimizam
Bilo je, međutim i dosta optimista. Zavarivač iz Uljanika nam je, držeći u ruci bocu vode s magnezijem, potpuno uvjereno govorio da će sve biti u redu. “Pa mora biti, zbog ovih ljudi”, objašnjava i odmah zatim dodaje da mora biti optimist. Zašto? “Pa inače samom sebi stvaram dodatni stres, a od toga ionako nikakve koristi”.
Najzanimljiviji transparent imao je Trećemajac Igor Zenko, koji u riječkom brodogradilištu radi kao zavarivač već 12 godina. “Radim za kurac, štrajkam za dva – smrt državi i kapitalizmu”.
Kaže da već osam mjeseci, zapravo, ne proizvodi ništa. Sve stoji. Mislio je da ni nakon kašnjenja plaće neće biti prosvjeda u njegovom brodogradilištu. “Ali, kad se dotakne dno onda, eto, krene”, kaže. Unatoč transparentu, ne vjeruje da će kapitalizam u dogledno vrijeme prestati funkcionirati. “Ali, da bi se nešto promijenilo, oni se moraju”, kaže osvrćući se prema zgradi Sabora i Vlade, “početi bojati naroda”.
Jedan od iskusnih sindikalista koje se dalo sresti je, pak, ponašanje prosvjednika ocijenio – finim. Dođe li do problema u njegovoj firmi, veli, uz znakoviti osmijeh – “mi nećemo biti fini”.
Razlaz uz umjereno zadovoljstvo
Kraj je prosvjeda, radnici su dobili obećanje o dvije plaće i restrukturiranju. Umjereno zadovoljni se razilaze, odlazi i lik u crvenoj majici sa stiliziranom slikom mladog Clinta Eastwooda (s pištoljčinom u ruci, normalno) i natpisom “Don’t piss on my back and tell me it’s raining” (Nemoj mi pišati po leđima i uvjeravati me da pada kiša).
Među prosvjednicima vrluda starija gospođa s dvije ogromne vreće za smeće pune plastičnih flaša. Radnici koji umjesto plaća još uvijek imaju samo obećanja naginju do kraja svoje flaše s vodom i sokovima i žure za njom.
“Gospođo, izvolite još jednu…”.