Očekivanje da će nakon tri desetljeća otvorene prodaje sirovoga i nepatvorenoga nacionalizma i ne previše prikrivenoga klijentelizma HDZ u naredne tri godine ponuditi barem neke od javnih politika koje bi Hrvatsku odlijepile od europskoga dna ne čini se previše realnim. Provedba svake od tih politika značila bi i početak kraja ovakvoga HDZ-a i ovakve Hrvatske
HDZ je ovog tjedna po ustaljenom redoslijedu i brižno određenom protokolu obilježio 32. obljetnicu osnivanja stranke. Premijer Andrej Plenković tim je povodom rekao da je HDZ “okrenut budućnosti njegujući svoja temeljna načela“. Za premijera budućnost su „demografska revitalizacija, socijalna uključenost te zelena i digitalna transformacija“, a njih treba ostvariti uz poštivanje temeljnih načela: “domoljublja, državotvornosti, narodnjaštva, demokršćanstva i hrvatskoga identiteta.“
Kako se u tom čušpajzu nalaze i sastojci koji su odavno konzumirani ili su zbog pogrešne i prekomjerne uporabe obljutavili bilo bi dobro da premijer Plenković pronađe malo vremena i objasni svekolikom pučanstvu kakva će to biti domoljubna i državotvorna zelena i digitalna transformacija.
Istočni grijeh Tuđmanove ere
Prvi predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman protivio se pretvaranju HDZ-a u “nekakvu usko demokršćansku stranku“ tražeći da HDZ ostane “središnja općehrvatska, općenarodna stranka koja svoj program zasniva na načelima kršćanske civilizacije“. Takva Tuđmanova preširoko postavljena definicija HDZ-a nije samo derogirala i sam smisao parlamentarne demokracije, već je tome istomu HDZ-u omogućila da se ugradi u sve pore države i društva i tako u potpunosti popuni prazninu koju je svojim raspadom ostavio Savez komunista Hrvatske.
Zbog toga je prvo desetljeće moderne Hrvatske bilo samo nastavak partijske države u kojoj su parole o radničkoj klasi i socijalističkoj izgradnji zamijenjene onima o domoljublju i državotvornosti, a ona o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda parolom o jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske.
Sve te parole počesto su uzvikivali čak i isti akteri, što najbolje pokazuju i upravo objavljene crtice iz života ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, pokaznog primjerka takve transformacije koja je upravo zbog toga morala skončati u neprobavljivoj i pogubnoj mješavini klijentelizma, nacionalizma i sveprisutne korupcije. Taj istočni grijeh Tuđmanove ere bio bi sam po sebi dovoljan da Hrvatska završi u magarećoj klupi razreda istočnoeuropskih aspiranata za članstvo u euroatlantskim integracijama, ali zbog Tuđmanovog talenta za sve finese demokracije Hrvatska nije ni bila ni mogla biti u tome razredu.
Kolosalni fijasko kao strateški cilj?
Usporedba 11 istočnoeuropskih država, danas članica Europske unije, pokazuje da je Hrvatska 1995., znači po okončanju Domovinskoga rata, imala manji BDP po stanovniku samo od Slovenije i Češke. Kada je 2004. osam njih primljeno u članstvo, sve osim Rumunjske, Bugarske i Hrvatske, veći BDP po stanovniku imale su i Slovačka i Mađarska, iako je Hrvatska u vrijeme vlade Ivice Račana bila ostvarila najbrži gospodarski rast u sva tri desetljeća svoje neovisnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prema podacima Svjetske banke i OECD-a u 2019. samo su još Rumunjska i Bugarska bile iza nas te smo tako u proteklih četvrt stoljeća s vrha istočnoeuropske ljestvice razvijenosti pali na njeno začelje. Takav kolosalni fijasko nikada nije ponukao Andreja Plenkovića na minimum kritičnosti prema Franji Tuđmanu i njegovoj političkoj ostavštini. Umjesto priznanja da je hrvatski društveni, politički i ekonomski model od samoga svog početka pogrešno postavljen i kao takav jednostavno promašen i neodrživ Plenković ustrajno ponavlja frazu da je Hrvatska u protekla tri desetljeća ispunila sve svoje strateške ciljeve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako su Hrvatska i Slovačka imale 1995. približno jednak BDP po stanovniku, a 2019. slovački je bio veći za gotovo jednu trećinu, ako je od 1990. do 2019. u Slovačkoj povećan broj stanovnika za 1,03%, a u Hrvatskoj smanjen za 14,85 %, ako je 2017. (zadnji dostupni podaci) petina ukupnoga hrvatskog stanovništva živjela u riziku od siromaštva, a u Slovačkoj je taj udio bio gotovo upola manji, trebalo bi prvom prigodom upitati premijera jesu li i to strateški ciljevi koje je ostvarila Hrvatska.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Podaci Svjetske banke
Mantra o domoljublju i nakon 23 godine vlasti
HDZ je upravo proslavio svoj 32. rođendan, 23 godine bio je nositelj središnje vlasti, u velikom broju općina, gradova i županija nikada nije bio u oporbi, a još uvijek ustrajno ponavlja Tuđmanovu mantru o domoljublju, državotvornosti i hrvatskom identitetu kao da je Hrvatska i danas usred rata za svoju neovisnost. Pokušaj pretvaranja HDZ-a iz nacionalističkoga pokreta u konzervativnu stranku u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor neslavno je propao izborom Tomislava Karamarka za predsjednika HDZ-a. Andrej Plenković došao je na njegovo čelo kao antipod Karamarka, ali u ovih pet godina upravljanja strankom i državom nije imao ni želje ni hrabrosti čak ni započeti razgradnju političkoga i društvenoga modela nastaloga u vrijeme Franje Tuđmana.
U čemu je razlika između HDZ-a iz 2021. koji sebe definira kao “stožernu stranku hrvatskoga naroda“ čije su temeljne odrednice “domoljublje, državotvornost, narodnjaštvo, demokršćanstvo i hrvatski identitet“ i HDZ-a iz 1994. kada je on bio “općehrvatska, općenarodna stranka koja svoj program zasniva na načelima kršćanske civilizacije“? A taj i takav HDZ, usprkos svom svojemu domoljublju i državotvornosti, doveo je Hrvatsku na europsko dno na svim ljestvicama osim onih sportskih na koje po logici stvari nije mogao imati utjecaja, demografski je opustošio, obrazovno zapustio i društveno unazadio.
Zašto su premijerove najave nerealne?
Teško da igdje u svijetu postoji politička stranka koja nakon tri desetljeća nesmetanoga vladanja nudi “državotvornost“ kao jednu od temeljnih sastavnica svoje politike. Europski pučani, politička obitelj HDZ-a, u načelu nude “manje“ države i smanjenje državnoga uplitanja i njenoga ukupnog koštanja. Tuđmanove teze da “HDZ treba djelovati kao dosljedna općenarodna stranka svih društvenih stališa“ te da “treba provoditi politiku na iskustvu i načelima kršćanske civilizacije“, rečeno metaforički, ne mogu biti oplemenjene Plenkovićevom zelenom i digitalnom transformacijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Očekivanje da će nakon tri desetljeća otvorene prodaje sirovoga i nepatvorenoga nacionalizma i ne previše prikrivenoga klijentelizma HDZ u naredne tri godine ponuditi barem neke od javnih politika koje bi Hrvatsku odlijepile od europskoga dna ne čini se previše realnim. Provedba svake od tih politika značila bi i početak kraja ovakvoga HDZ-a i ovakve Hrvatske, a za tako nešto još uvijek nema dovoljno volje ni potpore u onim “društvenim stališima“ koji čine biračko i stranačko tijelo HDZ-a.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Bili smo treći po BDP-u u istočnoj Europi, danas smo na dnu. O kakvom to ostvarenju strateških ciljeva priča Plenković?
Kako je HDZ u posljednje 32 godine demografski opustošio, obrazovno zapustio i društveno unazadio Hrvatsku
Očekivanje da će nakon tri desetljeća otvorene prodaje sirovoga i nepatvorenoga nacionalizma i ne previše prikrivenoga klijentelizma HDZ u naredne tri godine ponuditi barem neke od javnih politika koje bi Hrvatsku odlijepile od europskoga dna ne čini se previše realnim. Provedba svake od tih politika značila bi i početak kraja ovakvoga HDZ-a i ovakve Hrvatske
HDZ je ovog tjedna po ustaljenom redoslijedu i brižno određenom protokolu obilježio 32. obljetnicu osnivanja stranke. Premijer Andrej Plenković tim je povodom rekao da je HDZ “okrenut budućnosti njegujući svoja temeljna načela“. Za premijera budućnost su „demografska revitalizacija, socijalna uključenost te zelena i digitalna transformacija“, a njih treba ostvariti uz poštivanje temeljnih načela: “domoljublja, državotvornosti, narodnjaštva, demokršćanstva i hrvatskoga identiteta.“
Kako se u tom čušpajzu nalaze i sastojci koji su odavno konzumirani ili su zbog pogrešne i prekomjerne uporabe obljutavili bilo bi dobro da premijer Plenković pronađe malo vremena i objasni svekolikom pučanstvu kakva će to biti domoljubna i državotvorna zelena i digitalna transformacija.
Istočni grijeh Tuđmanove ere
Prvi predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman protivio se pretvaranju HDZ-a u “nekakvu usko demokršćansku stranku“ tražeći da HDZ ostane “središnja općehrvatska, općenarodna stranka koja svoj program zasniva na načelima kršćanske civilizacije“. Takva Tuđmanova preširoko postavljena definicija HDZ-a nije samo derogirala i sam smisao parlamentarne demokracije, već je tome istomu HDZ-u omogućila da se ugradi u sve pore države i društva i tako u potpunosti popuni prazninu koju je svojim raspadom ostavio Savez komunista Hrvatske.
Zbog toga je prvo desetljeće moderne Hrvatske bilo samo nastavak partijske države u kojoj su parole o radničkoj klasi i socijalističkoj izgradnji zamijenjene onima o domoljublju i državotvornosti, a ona o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda parolom o jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske.
Sve te parole počesto su uzvikivali čak i isti akteri, što najbolje pokazuju i upravo objavljene crtice iz života ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, pokaznog primjerka takve transformacije koja je upravo zbog toga morala skončati u neprobavljivoj i pogubnoj mješavini klijentelizma, nacionalizma i sveprisutne korupcije. Taj istočni grijeh Tuđmanove ere bio bi sam po sebi dovoljan da Hrvatska završi u magarećoj klupi razreda istočnoeuropskih aspiranata za članstvo u euroatlantskim integracijama, ali zbog Tuđmanovog talenta za sve finese demokracije Hrvatska nije ni bila ni mogla biti u tome razredu.
Kolosalni fijasko kao strateški cilj?
Usporedba 11 istočnoeuropskih država, danas članica Europske unije, pokazuje da je Hrvatska 1995., znači po okončanju Domovinskoga rata, imala manji BDP po stanovniku samo od Slovenije i Češke. Kada je 2004. osam njih primljeno u članstvo, sve osim Rumunjske, Bugarske i Hrvatske, veći BDP po stanovniku imale su i Slovačka i Mađarska, iako je Hrvatska u vrijeme vlade Ivice Račana bila ostvarila najbrži gospodarski rast u sva tri desetljeća svoje neovisnosti.
Prema podacima Svjetske banke i OECD-a u 2019. samo su još Rumunjska i Bugarska bile iza nas te smo tako u proteklih četvrt stoljeća s vrha istočnoeuropske ljestvice razvijenosti pali na njeno začelje. Takav kolosalni fijasko nikada nije ponukao Andreja Plenkovića na minimum kritičnosti prema Franji Tuđmanu i njegovoj političkoj ostavštini. Umjesto priznanja da je hrvatski društveni, politički i ekonomski model od samoga svog početka pogrešno postavljen i kao takav jednostavno promašen i neodrživ Plenković ustrajno ponavlja frazu da je Hrvatska u protekla tri desetljeća ispunila sve svoje strateške ciljeve.
Ako su Hrvatska i Slovačka imale 1995. približno jednak BDP po stanovniku, a 2019. slovački je bio veći za gotovo jednu trećinu, ako je od 1990. do 2019. u Slovačkoj povećan broj stanovnika za 1,03%, a u Hrvatskoj smanjen za 14,85 %, ako je 2017. (zadnji dostupni podaci) petina ukupnoga hrvatskog stanovništva živjela u riziku od siromaštva, a u Slovačkoj je taj udio bio gotovo upola manji, trebalo bi prvom prigodom upitati premijera jesu li i to strateški ciljevi koje je ostvarila Hrvatska.
Mantra o domoljublju i nakon 23 godine vlasti
HDZ je upravo proslavio svoj 32. rođendan, 23 godine bio je nositelj središnje vlasti, u velikom broju općina, gradova i županija nikada nije bio u oporbi, a još uvijek ustrajno ponavlja Tuđmanovu mantru o domoljublju, državotvornosti i hrvatskom identitetu kao da je Hrvatska i danas usred rata za svoju neovisnost. Pokušaj pretvaranja HDZ-a iz nacionalističkoga pokreta u konzervativnu stranku u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor neslavno je propao izborom Tomislava Karamarka za predsjednika HDZ-a. Andrej Plenković došao je na njegovo čelo kao antipod Karamarka, ali u ovih pet godina upravljanja strankom i državom nije imao ni želje ni hrabrosti čak ni započeti razgradnju političkoga i društvenoga modela nastaloga u vrijeme Franje Tuđmana.
U čemu je razlika između HDZ-a iz 2021. koji sebe definira kao “stožernu stranku hrvatskoga naroda“ čije su temeljne odrednice “domoljublje, državotvornost, narodnjaštvo, demokršćanstvo i hrvatski identitet“ i HDZ-a iz 1994. kada je on bio “općehrvatska, općenarodna stranka koja svoj program zasniva na načelima kršćanske civilizacije“? A taj i takav HDZ, usprkos svom svojemu domoljublju i državotvornosti, doveo je Hrvatsku na europsko dno na svim ljestvicama osim onih sportskih na koje po logici stvari nije mogao imati utjecaja, demografski je opustošio, obrazovno zapustio i društveno unazadio.
Zašto su premijerove najave nerealne?
Teško da igdje u svijetu postoji politička stranka koja nakon tri desetljeća nesmetanoga vladanja nudi “državotvornost“ kao jednu od temeljnih sastavnica svoje politike. Europski pučani, politička obitelj HDZ-a, u načelu nude “manje“ države i smanjenje državnoga uplitanja i njenoga ukupnog koštanja. Tuđmanove teze da “HDZ treba djelovati kao dosljedna općenarodna stranka svih društvenih stališa“ te da “treba provoditi politiku na iskustvu i načelima kršćanske civilizacije“, rečeno metaforički, ne mogu biti oplemenjene Plenkovićevom zelenom i digitalnom transformacijom.
Očekivanje da će nakon tri desetljeća otvorene prodaje sirovoga i nepatvorenoga nacionalizma i ne previše prikrivenoga klijentelizma HDZ u naredne tri godine ponuditi barem neke od javnih politika koje bi Hrvatsku odlijepile od europskoga dna ne čini se previše realnim. Provedba svake od tih politika značila bi i početak kraja ovakvoga HDZ-a i ovakve Hrvatske, a za tako nešto još uvijek nema dovoljno volje ni potpore u onim “društvenim stališima“ koji čine biračko i stranačko tijelo HDZ-a.