Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Bio sam u splitskom HNK i mislim da treba naglasiti jednu stvar: taj pokušaj prosvjeda doživio je debakl

Dragan Markovina o divljanju na Frljićevoj predstavi

ZADNJA IZMJENA: tra 26, 2017
Foto: PIXSELL

Prva stvar koju treba naglasiti vezano uz sinoćnje divljanje pred splitskim HNK-om i u njemu, kojem sam osobno svjedočio, jest ta da je prosvjed doživio potpuni debakl. Ponajprije zato jer mu je osnovna namjera bila stvoriti atmosferu straha i spriječiti izvođenje Frljićeve predstave, a niti u jednoj od te dvije stvari nije uspio. Štoviše, način na koji je gotovo prepun teatar ismijao prosvjednike mogao bi za duže vrijeme smanjiti cenzorske nakane splitske klerikalne i nacionalističke desnice.

A nije da ih godinama ustrajno ne njeguje. Prošlo je točno šest godina od kada je nas dvjestotinjak odlučilo prošetati centrom Splita u borbi za prava istospolnih zajednica, kad smo bili izručeni bijesu gomile i atmosferi linča, koja je završila kamenovanjem, na korak od ozbiljnijih posljedica. Kako tada, tako i danas, scenarij se ponovio. S tom razlikom što je masa zapjenjenih prosvjednika jučer bila znatno manja od one na prvom splitskom Prideu.

Čitav je grad znao što desničari spremaju

Sve je krenulo priopćenjima marginalnih stranaka, pa podrškom crkve, a na koncu i jasnom podrškom ministarstva kulture, uz konstantno podizanje tenzija od strane lokalnih medija i mobiliziranje mase. Tako da je na kraju praktično čitav grad znao što se sprema. To je išlo do te mjere da mi je momak koji radi na blagajni teatra rekao da su mu desničari najavili masovno okupljanje i savjetovali da ne napušta zgradu. Najavljeno-učinjeno.

Prvo se pred obližnjom Gospom od zdravlja u poslijepodnevnim satima okupila molitvena skupina uz infrastrukturnu podršku crkve, u vidu razglasa i prostora, da bi u 19.00 sati počelo ono pravo. Grupa od stotinjak agresivaca u crnom, svih dobnih skupina, od starijih tinejdžera, do umirovljenika krenula je vrijeđati sve koji su dolazili na predstavu, natjeravši policiju da uz sam ulaz u kazalište postavi zaštite ograde i kordon specijalaca, ostavivši tek mali koridor za gledatelje.

Živopisan moment u kojem su me prepoznali

Do kojeg nije bilo jednostavno doći. Ukratko, da bi se uopće uspjelo pristupiti kazalištu, trebalo se progurati kroz tu masu modernih ustaša i otrpjeti salve njihovih uvreda. Što zna biti posebno zabavno ukoliko ste javna ličnost i samom pojavom predstavljate crvenu krpu za okupljene. Da rulji nešto ne bi slučajno promaklo, bio je zadužen jedan od vođa skupine koji je stajao na skalama ispred ulaza i prepoznavao pa etiketirao poznatije od gledatelja koji su prilazili.

Što bi naravno dodatno raspalilo prosvjednike. Kroz takav repertoar mržnje pa čak i naguravanja prošao je Predrag Lucić, označen kao sotona, koliko sam uspio uhvatiti u prolazu, budući da smo ulazili praktično istovremeno. Moment u kojem su me prepoznali bio je posebno živopisan. Prvo su me slali da se vratim u Bosnu, pa vikali da me čeka kaznena prijava pa mudro zaključili kako je dobro što sam pustio bradu, da bi se na kraju odali skandiranju: Četnik.

Zabavniji dio folklora događao se unutar kazališta

Sve u svemu, dosta inventivno kao i uvijek. Zabavniji dio fašističkog folklora događao se unutar kazališta, s obzirom da je tih 15-ak individua koje su kupile kartu i ušle u kazalište s namjerom da prekinu predstavu, iskazalo sve vlastite limite. Prvo su, već pri samom ulasku u zgradu, naglo promijenili držanje i hod. Izdvojeni iz mase u kojoj su se osjećali sigurno, na stranom teritoriju i u prostoru u kojeg, to je bilo očito, nisu nikad ušli prije toga izgledali su puno manje sigurni no vanka.

Potom su iskazali klasično nepoznavanje diverzantskih metoda, što i ne treba čuditi od ljudi koji su uvijek na strani sistema. Umjesto da su se raspršili u trojke po cijelom kazalištu i čekali da se predstava zahukta i krene, pa da je onda prekinu, oni su se grupirali u zadnja dva reda partera i na balkonu te odmah krenuli pjevati ‘Zovi, samo zovi’. Kakav tragičan nedostatak iskustva.

Ne samo da nisu dobili podršku, nego su i ismijani

Još tragičnije od toga izgledali su natpisi koje su držali u rukama, poput: ‘Sotono odlazi iz našeg grada’ ili ‘I u ratu i u miru, mi smo uvijek spremni’. Na što su spremni, vjerovatno ne znaju ni oni sami. Reakcija publike ih je pak dotukla. Ne samo što nisu dobili nikakvu podršku, nego su i otvoreno ismijani, aplauzima i dječjom pjesmicom ‘Kad bi svi ljudi na svijetu’. Dalje je bilo još zabavnije.

Kad ih je policija krenula izvoditi vani, neki od njih su sasvim ozbiljno pitali po čemu policija zna da su oni pravili nered, istovremeno držeći prosvjedne natpise u rukama. Tih pola sata očajničkih pokušaja da se predstava onemogući, okončano je usklikom posljednjeg Mohikanca, koji je zavapio ‘Za dom’, kad je predstava već počela. I to je bilo to.

Rijedak primjer autogola kojeg je pravaško-klerikalna desnica postigla. Agresivni, puni mržnje i želje da cenzuriraju umjetnost, ostali su izolirani, sami i uplašeni u teatru i ispred njega, bez ikakvog postignutog efekta. Umjesto da prodube strah, njihov ga je poraz smanjio. Euforija s kojom je publika dočekala izlazak glumaca na scenu, rekla je na koncu sve o nastojanju da se vratimo u srednji vijek.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
172 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program