Pad zalutalog drona na glavni grada Hrvatske razotkrio je slabosti procedura NATO integriranog sustava protuzračne obrane. Greška u proceduri je uočena, postupak dograđen. Sustav NATINADS nastavlja obavljati svoje funkcije, ovaj put popravljen za naučenu lekciju. Međutim, pad drona nanio je daleko veću štetu Hrvatskoj od same rupe u dvorištu Studentskog doma Stjepan Radić. Nesretna bespilotna letjelica ne samo da je ponovno razotkrila raskol između čeličnih ljudi zaduženih za obranu, nego se ta razlika još dodatno produbila do zabrinjavajućih razmjera.
Takvo ponašanje vodi prema kaosu, ali onom nekontroliranom. Nitko nema pojma kad će vrhovni zapovjednik relativizirati Putina i njegove postupke, držati lekciju NATO-u, odbiti primiti ministra obrane Ujedinjenog Kraljevstva, ribati nos nekom iz susjedstva, licitirati kakav bi to PZO sustav nama trebao ili pred kamerama regulirati način izvršenja leta naših i francuskih pilota.
Na drugoj pak strani, ima bombe-nema bombe? Jednom je fragmentirajuća avio bomba, drugi put je pak kumulativna avio bomba od 120 kilograma koja, usput rečeno, i ne postoji. Barem nitko od zrakoplovaca nije čuo za nju. “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju”, nije primjenjivo u slučaju avionske bombe. Vojska počiva na subordinaciji, jedinstvenoj i neprekidnoj liniji zapovijedanja. Vrhovni zapovjednik kaže neće letjeti, ministar kaže hoće letjeti. Da nije tragično bilo bi smiješno.
Nisu ovo prvi sukobi te vrste
Obrambena politika jedne zemlje je zajednička, nadstranačka i nikako osobna. Ona ne zavisi od demokratski izabranog ili, po populističkoj volji, imenovanog dužnosnika. Strategijski dokumenti države usuglašavaju se, donose i mijenjaju u parlamentu. Izvršna vlast samo provodi obrambenu politiku u skladu sa strategijskim dokumentima i zadanim ciljevima. Vojska je specifičan izvršan dio obrambenog sustava zemlje.
Upravo zbog toga, u demokratskim društvenim uređenjima, vojnici se ne bave aktivno politikom. Također, političari su dužni, izravno ili neizravno, ne uvlačiti vojnike u svoje političke ili osobne sukobe. Nažalost, u kratkoj povijesti demokratske Hrvatske, nije ovo prvi puta da se sukobljavaju političari čija je dužnost provođenje obrambene politike. Nakon stupanja na vlast koalicije predvođene SDP-om, 27. siječnja 2000. godine, u Vladi Ivice Račana Ministarstvo obrane pripalo je HSLS-u. Ministrom je postao Jozo Radoš.
Nepunih mjesec dana kasnije, potpuno neočekivano za HSLS, Stjepan Mesić postaje novi predsjednik Republike Hrvatske, ujedno i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. NATO, a prije svih Sjedinjene Američke Države, u novoj vladi vide potencijalnog partnera. Tako već 25. svibnja 2000. godine Hrvatska pristupa programu Partnerstva za mir (PfP). PfP je bio predvorje za NATO.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Antunović Minea i reforme
Nažalost, nedugo nakon Mesićeve inauguracije počinju sijevati iskre na relaciji MORH-Pantovčak. Kao i ovih dana, činilo se da su uzroci sukoba više osobne nego suštinske naravi. Nužne reforme obrambenog sustava nisu se mogle provoditi. Ivica Račan bio je političar koji je izbjegavao nepotrebne sukobe kad je god mogao. Vodila ga je politička mudrost i pragmatičnost, a ne osobni ego. Kod rekonstrukcije vlade, na čelo Ministarstva obrane 30. srpnja 2002. godine dovodi Željku Antunović. Svi smo malo s čuđenjem gledali na taj njegov izbor. Žena pa ministrica obrane?
Moj prijatelj, legendarni žurnalist, Denis Kuljiš, malo podrugljivo napisao je da će za obranu brinuti Željka Antunović Minea. Na sreću, vrlo brzo smo jedan drugom priznali da smo bili u krivu. Prvo što je napravila kad je stupila na dužnost bio je prestanak prepucavanja, što javnog što tajnog, s Pantovčakom. Sljedeći korak bilo je pokretanje reformi oružanog sustava. Bilo je i bolnih rješenja, bilo je i “kolateralne” štete, ali se sustav počeo reformirati. Reforme su provedene u okviru kapaciteta kojim je Hrvatska tada raspolagala.
Žena od koje sam brzo učio
Međutim, krenulo je ka zacrtanim ciljevima, članstvu u NATO-u i kolektivnom sustavu obrane. Kao što dolikuje ministarskoj poziciji, Željka Antunović bavila se politikom i donosila je političke odluke. Nije se bavila naoružanjem. Te političke odluke, njena pomoćnica za obrambenu politiku Jelena Grčić Polić pretvarala je u “defence policy”. U slobodnom prijevodu, to su pravci i okviri djelovanja ka zadanom cilju. Javnosti gotovo nepoznata, diplomirana pravnica s dva magisterija i jednim doktoratom na prestižnim američkim univerzitetima, gospođa Grčić Polić došla je u MORH iz Ministarstva vanjskih poslova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sa svojim prethodnim iskustvom lobistice na Capitol Hillu, a kasnije diplomatkinje u Ministarstvu vanjskih poslova, donijela je potpuno novi duh u MORH. Suprotno zastarjeloj paradigmi ONO i DSZ zapakiranoj u višestranački omot, počelo se razgovarati i razmišljati u okvirima kolektivne sigurnosti. Vrlo jednostavno, sustav kolektivne sigurnosti bazira se na obrani zajedničkih vrijednosti, a ne poretku i politici partije na vlasti. Logično, naš prvi susret bio je na ivici sukoba! Na moju sreću, brzo sam učio od nje.
Ključni ugovori za HRZ
Kako danas, tako i tada, političari su javno licitirali što nam treba, a što ne od naoružanja. Bivši predsjednik države Stjepan Mesić, još u predizbornoj kampanji, govorio je da nama nisu potrebni lovci, nego će NATO raditi posao za nas. Nitko mu nije rekao da NATO nema lovačke zrakoplove. To rade države. Ministar obrane Jozo Radoš bio je zagovornik protuavionskih sustava, a izrazito protiv lovačke avijacije. Na njegovim stolu mjesecima je čekao na potpis prvi ugovor o remontu MiG-21 koji se trebao obaviti u Rumunjskoj.
Tadašnji zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, general-bojnik Josip Štimac, na sve je moguće načine pokušavao uvjeriti političku elitu da bez tog ugovora gubimo ratno zrakoplovstvo. Neizvršenjem remonta, lovačka avijacija HRZ prestala bi postojati. Hrvatska bi nepovratno izgubila obrambenu sposobnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Amerikanci su napravili obrambenu studiju gdje su također predložili ukidanje lovačkog zrakoplovstva. Savjetnici iz NATO-a, koji su radili na akcijskom planu pristupanja NATO-u, također su sugerirali napuštanje lovaca i forsirali PZO. Onda se dogodio 11. rujna 2001. Nakon napada na Svjetski trgovinski centar, Amerikanci a i NATO savjetnici, preko noći su prestali zagovarati ukidanje lovačkog zrakoplovstva. No ostali su domaći oponenti. Najglasniji i najotvoreniji bio je načelnik glavnog stožera, general-pukovnik Josip Lucić.
Jelenina pitanja
Otvoreno se zalagao za ukidanje lovačkog zrakoplovstva, oslanjajući se na zaključke američke studije od koje su i sami autori odustali. Sjećam se kao danas, moja tadašnja šefica, Jelena Grčić Polić zamolila me da joj objasnim zbog čega su nam potrebni lovački zrakoplovi u miru. Stvar je vrlo jednostavna, rekoh. Svaka samostalna država formalno je suverena na kopnu, moru i u zraku. Međutim, država je stvarno suverena u onoj mjeri u kojoj može provoditi svoje odluke na kopnu, moru i u zraku.
Na kopnu i moru to radi policija dok u zraku to obavlja ratno zrakoplovstvo lovačkim zrakoplovima. Zbog toga se te zadaće zovu “Air policing”. Da li neka država želi ili ne želi održati stvarnu suverenost i u trećoj dimenziji, to je čisto politička odluka. A zbog čega to nije moguće obavljati PZO sustavom, nastavila je pitanje pomoćnica ministrice za obrambenu politiku Jelena Grčić Polić. Stvar je opet vrlo jednostavna, rekoh ja. U miru, PZO sustavi mogu djelovati samo ako je zračni prostor zatvoren za civilni zračni promet. Razlog je vrlo jednostavan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Često se dogodi da avion zaluta, izgubi radio vezu, pogrešno popuni plan leta… Ne može se pucati na objekt u zraku ako nisi ustanovio vrstu, tip, porijeklo i prosudio namjeru objekta. Tu vizualnu identifikaciju obavljaju lovački avioni. Na to nas obvezuje i čikaška konvencija o osnutku Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva. Pucati bez prethodne identifikacije, bio bi kriminalni akt. Dakle u miru, PZO sustavi, mogu samo pucati na poligonima i to u zonama u kojima se ne odvijaju druge zrakoplovne aktivnosti.
Bit će poziranja ispred Rafalea
Nakon toga, u sektoru obrambene politike, nije bilo rasprava treba li nam ili ne lovačko zrakoplovstvo. A sad je ostao praktičan dio, produženje životnog vijeka naše flote MiG-21. Ministrica Antunović, pozvala je tadašnjeg zapovjednika general-bojnika Josipa Štimca. Prema njegovim riječima, samo ga je pitala: “Generale, treba li ovo našem zrakoplovstvu?”. Njegov odgovor bio je pozitivan. Bez dodatnih velikih riječi i ceremonija, potpisala je ugovor. Ova je priča važna kako zbog mojih kolega, budućih Rafalea, tako i zbog javnosti.
Kad stignu Rafalei, mnogi će pozirati ispred moćnih francuskih letećih strojeva. Bilo bi dobro sjetiti se da su dvije žene zaslužne što smo sačuvali naše lovačko zrakoplovstvo u prijelomnom trenutku. Dron koji je nenajavljen sletio u Hrvatsku najbolji je dokaz da ruska agresija na Ukrajinu nije nešto što se dešava tamo daleko. Očito je da vrlo brzo može “doletjeti” do nas. Sigurnosne prijetnje su ozbiljne, iskušenja nova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sadašnji sigurnosni izazovi, a i oni koji će doći nakon okončanja rata u Ukrajini, zahtijevaju ozbiljan pristup i zajedničko djelovanje svih struktura društva. Hrvatski muževi, odgovorni za obrambenu politiku, moraju shvatiti da ovo nije vrijeme za prepirke i prepucavanja. Mudrost, staloženost i kompetentnost je ono što nam treba. Ako to nisu u stanju shvatiti, vratite nam Željku i Jelenu da srede sustav obrane. A kad ova pizdarija prođe, neka se mužjaci nastave nadmetati – kako reče kolega Selak – čiji je veći.
Bivši pilot piše za Telegram: Kako su dvije žene u prijelomnom trenutku spasile naše ratno zrakoplovstvo
Hrvatski muževi, odgovorni za obrambenu politiku, moraju shvatiti da ovo nije vrijeme za prepirke i prepucavanja
Na drugoj pak strani, ima bombe-nema bombe? Jednom je fragmentirajuća avio bomba, drugi put je pak kumulativna avio bomba od 120 kilograma koja, usput rečeno, i ne postoji. Barem nitko od zrakoplovaca nije čuo za nju
Pad zalutalog drona na glavni grada Hrvatske razotkrio je slabosti procedura NATO integriranog sustava protuzračne obrane. Greška u proceduri je uočena, postupak dograđen. Sustav NATINADS nastavlja obavljati svoje funkcije, ovaj put popravljen za naučenu lekciju. Međutim, pad drona nanio je daleko veću štetu Hrvatskoj od same rupe u dvorištu Studentskog doma Stjepan Radić. Nesretna bespilotna letjelica ne samo da je ponovno razotkrila raskol između čeličnih ljudi zaduženih za obranu, nego se ta razlika još dodatno produbila do zabrinjavajućih razmjera.
Takvo ponašanje vodi prema kaosu, ali onom nekontroliranom. Nitko nema pojma kad će vrhovni zapovjednik relativizirati Putina i njegove postupke, držati lekciju NATO-u, odbiti primiti ministra obrane Ujedinjenog Kraljevstva, ribati nos nekom iz susjedstva, licitirati kakav bi to PZO sustav nama trebao ili pred kamerama regulirati način izvršenja leta naših i francuskih pilota.
Na drugoj pak strani, ima bombe-nema bombe? Jednom je fragmentirajuća avio bomba, drugi put je pak kumulativna avio bomba od 120 kilograma koja, usput rečeno, i ne postoji. Barem nitko od zrakoplovaca nije čuo za nju. “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju”, nije primjenjivo u slučaju avionske bombe. Vojska počiva na subordinaciji, jedinstvenoj i neprekidnoj liniji zapovijedanja. Vrhovni zapovjednik kaže neće letjeti, ministar kaže hoće letjeti. Da nije tragično bilo bi smiješno.
Nisu ovo prvi sukobi te vrste
Obrambena politika jedne zemlje je zajednička, nadstranačka i nikako osobna. Ona ne zavisi od demokratski izabranog ili, po populističkoj volji, imenovanog dužnosnika. Strategijski dokumenti države usuglašavaju se, donose i mijenjaju u parlamentu. Izvršna vlast samo provodi obrambenu politiku u skladu sa strategijskim dokumentima i zadanim ciljevima. Vojska je specifičan izvršan dio obrambenog sustava zemlje.
Upravo zbog toga, u demokratskim društvenim uređenjima, vojnici se ne bave aktivno politikom. Također, političari su dužni, izravno ili neizravno, ne uvlačiti vojnike u svoje političke ili osobne sukobe. Nažalost, u kratkoj povijesti demokratske Hrvatske, nije ovo prvi puta da se sukobljavaju političari čija je dužnost provođenje obrambene politike. Nakon stupanja na vlast koalicije predvođene SDP-om, 27. siječnja 2000. godine, u Vladi Ivice Račana Ministarstvo obrane pripalo je HSLS-u. Ministrom je postao Jozo Radoš.
Nepunih mjesec dana kasnije, potpuno neočekivano za HSLS, Stjepan Mesić postaje novi predsjednik Republike Hrvatske, ujedno i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. NATO, a prije svih Sjedinjene Američke Države, u novoj vladi vide potencijalnog partnera. Tako već 25. svibnja 2000. godine Hrvatska pristupa programu Partnerstva za mir (PfP). PfP je bio predvorje za NATO.
Antunović Minea i reforme
Nažalost, nedugo nakon Mesićeve inauguracije počinju sijevati iskre na relaciji MORH-Pantovčak. Kao i ovih dana, činilo se da su uzroci sukoba više osobne nego suštinske naravi. Nužne reforme obrambenog sustava nisu se mogle provoditi. Ivica Račan bio je političar koji je izbjegavao nepotrebne sukobe kad je god mogao. Vodila ga je politička mudrost i pragmatičnost, a ne osobni ego. Kod rekonstrukcije vlade, na čelo Ministarstva obrane 30. srpnja 2002. godine dovodi Željku Antunović. Svi smo malo s čuđenjem gledali na taj njegov izbor. Žena pa ministrica obrane?
Moj prijatelj, legendarni žurnalist, Denis Kuljiš, malo podrugljivo napisao je da će za obranu brinuti Željka Antunović Minea. Na sreću, vrlo brzo smo jedan drugom priznali da smo bili u krivu. Prvo što je napravila kad je stupila na dužnost bio je prestanak prepucavanja, što javnog što tajnog, s Pantovčakom. Sljedeći korak bilo je pokretanje reformi oružanog sustava. Bilo je i bolnih rješenja, bilo je i “kolateralne” štete, ali se sustav počeo reformirati. Reforme su provedene u okviru kapaciteta kojim je Hrvatska tada raspolagala.
Žena od koje sam brzo učio
Međutim, krenulo je ka zacrtanim ciljevima, članstvu u NATO-u i kolektivnom sustavu obrane. Kao što dolikuje ministarskoj poziciji, Željka Antunović bavila se politikom i donosila je političke odluke. Nije se bavila naoružanjem. Te političke odluke, njena pomoćnica za obrambenu politiku Jelena Grčić Polić pretvarala je u “defence policy”. U slobodnom prijevodu, to su pravci i okviri djelovanja ka zadanom cilju. Javnosti gotovo nepoznata, diplomirana pravnica s dva magisterija i jednim doktoratom na prestižnim američkim univerzitetima, gospođa Grčić Polić došla je u MORH iz Ministarstva vanjskih poslova.
Sa svojim prethodnim iskustvom lobistice na Capitol Hillu, a kasnije diplomatkinje u Ministarstvu vanjskih poslova, donijela je potpuno novi duh u MORH. Suprotno zastarjeloj paradigmi ONO i DSZ zapakiranoj u višestranački omot, počelo se razgovarati i razmišljati u okvirima kolektivne sigurnosti. Vrlo jednostavno, sustav kolektivne sigurnosti bazira se na obrani zajedničkih vrijednosti, a ne poretku i politici partije na vlasti. Logično, naš prvi susret bio je na ivici sukoba! Na moju sreću, brzo sam učio od nje.
Ključni ugovori za HRZ
Kako danas, tako i tada, političari su javno licitirali što nam treba, a što ne od naoružanja. Bivši predsjednik države Stjepan Mesić, još u predizbornoj kampanji, govorio je da nama nisu potrebni lovci, nego će NATO raditi posao za nas. Nitko mu nije rekao da NATO nema lovačke zrakoplove. To rade države. Ministar obrane Jozo Radoš bio je zagovornik protuavionskih sustava, a izrazito protiv lovačke avijacije. Na njegovim stolu mjesecima je čekao na potpis prvi ugovor o remontu MiG-21 koji se trebao obaviti u Rumunjskoj.
Tadašnji zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, general-bojnik Josip Štimac, na sve je moguće načine pokušavao uvjeriti političku elitu da bez tog ugovora gubimo ratno zrakoplovstvo. Neizvršenjem remonta, lovačka avijacija HRZ prestala bi postojati. Hrvatska bi nepovratno izgubila obrambenu sposobnost.
Amerikanci su napravili obrambenu studiju gdje su također predložili ukidanje lovačkog zrakoplovstva. Savjetnici iz NATO-a, koji su radili na akcijskom planu pristupanja NATO-u, također su sugerirali napuštanje lovaca i forsirali PZO. Onda se dogodio 11. rujna 2001. Nakon napada na Svjetski trgovinski centar, Amerikanci a i NATO savjetnici, preko noći su prestali zagovarati ukidanje lovačkog zrakoplovstva. No ostali su domaći oponenti. Najglasniji i najotvoreniji bio je načelnik glavnog stožera, general-pukovnik Josip Lucić.
Jelenina pitanja
Otvoreno se zalagao za ukidanje lovačkog zrakoplovstva, oslanjajući se na zaključke američke studije od koje su i sami autori odustali. Sjećam se kao danas, moja tadašnja šefica, Jelena Grčić Polić zamolila me da joj objasnim zbog čega su nam potrebni lovački zrakoplovi u miru. Stvar je vrlo jednostavna, rekoh. Svaka samostalna država formalno je suverena na kopnu, moru i u zraku. Međutim, država je stvarno suverena u onoj mjeri u kojoj može provoditi svoje odluke na kopnu, moru i u zraku.
Na kopnu i moru to radi policija dok u zraku to obavlja ratno zrakoplovstvo lovačkim zrakoplovima. Zbog toga se te zadaće zovu “Air policing”. Da li neka država želi ili ne želi održati stvarnu suverenost i u trećoj dimenziji, to je čisto politička odluka. A zbog čega to nije moguće obavljati PZO sustavom, nastavila je pitanje pomoćnica ministrice za obrambenu politiku Jelena Grčić Polić. Stvar je opet vrlo jednostavna, rekoh ja. U miru, PZO sustavi mogu djelovati samo ako je zračni prostor zatvoren za civilni zračni promet. Razlog je vrlo jednostavan.
Često se dogodi da avion zaluta, izgubi radio vezu, pogrešno popuni plan leta… Ne može se pucati na objekt u zraku ako nisi ustanovio vrstu, tip, porijeklo i prosudio namjeru objekta. Tu vizualnu identifikaciju obavljaju lovački avioni. Na to nas obvezuje i čikaška konvencija o osnutku Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva. Pucati bez prethodne identifikacije, bio bi kriminalni akt. Dakle u miru, PZO sustavi, mogu samo pucati na poligonima i to u zonama u kojima se ne odvijaju druge zrakoplovne aktivnosti.
Bit će poziranja ispred Rafalea
Nakon toga, u sektoru obrambene politike, nije bilo rasprava treba li nam ili ne lovačko zrakoplovstvo. A sad je ostao praktičan dio, produženje životnog vijeka naše flote MiG-21. Ministrica Antunović, pozvala je tadašnjeg zapovjednika general-bojnika Josipa Štimca. Prema njegovim riječima, samo ga je pitala: “Generale, treba li ovo našem zrakoplovstvu?”. Njegov odgovor bio je pozitivan. Bez dodatnih velikih riječi i ceremonija, potpisala je ugovor. Ova je priča važna kako zbog mojih kolega, budućih Rafalea, tako i zbog javnosti.
Kad stignu Rafalei, mnogi će pozirati ispred moćnih francuskih letećih strojeva. Bilo bi dobro sjetiti se da su dvije žene zaslužne što smo sačuvali naše lovačko zrakoplovstvo u prijelomnom trenutku. Dron koji je nenajavljen sletio u Hrvatsku najbolji je dokaz da ruska agresija na Ukrajinu nije nešto što se dešava tamo daleko. Očito je da vrlo brzo može “doletjeti” do nas. Sigurnosne prijetnje su ozbiljne, iskušenja nova.
Sadašnji sigurnosni izazovi, a i oni koji će doći nakon okončanja rata u Ukrajini, zahtijevaju ozbiljan pristup i zajedničko djelovanje svih struktura društva. Hrvatski muževi, odgovorni za obrambenu politiku, moraju shvatiti da ovo nije vrijeme za prepirke i prepucavanja. Mudrost, staloženost i kompetentnost je ono što nam treba. Ako to nisu u stanju shvatiti, vratite nam Željku i Jelenu da srede sustav obrane. A kad ova pizdarija prođe, neka se mužjaci nastave nadmetati – kako reče kolega Selak – čiji je veći.