Nekad je nužno odabrati stranu

Bivši SDP-ovci osnivaju stranku i najavljuju rasturanje na izborima ali što se zapravo zbiva: u Saboru će pomoći HDZ-u

Nezavisni zastupnici, njih 18, nakon izbacivanja iz SDP-a formirali su udrugu, a uskoro planiraju i stranku

Odbili su podržati opoziv Vilija Beroša i Gordana Grlića Radmana, pristaju na HDZ-ove ustavne izjave, a protive se ideji Možemo i SDP-a da se pobačaj zacementira u Ustavu

Dobar dio prve polovice mandata aktualne vlasti oporba je znala nastupati kao zajednička fronta, bez obzira na to što se radilo o najraznolikijim mogućim političkim i svjetonazorskim opcijama. No, kad je u pitanju bila borba protiv korupcije, opozivi kompromitiranih ministara ili nezavisnost HRT-a – opozicija je uspijevala nastupati jedinstveno.

Ta vrsta suradnje posljednjih mjeseci sve jasnije postaje stvar prošlosti. Prvo je došlo do raslojavanja između “cijepljene” i “necijepljene” oporbe, prije svih između stranaka centra i ljevice s jedne i Mosta s druge strane. A sad se čini i da se unutar bloka centra i ljevice otvara sve veći ponor. S jedne strane su Možemo!, SDP, Centar i ostali, a s druge najveći zastupnički Klub u Saboru, onaj Socijaldemokrata, kojeg čini 18 bivših SDP-ovaca.

Milost za Beroša

Nezavisni zastupnici koji su, nakon izbacivanja iz SDP-a, formirali udrugu, a uskoro planiraju i stranku (špekulira se s raznim i imenima, pa čak i posve netipičnim poput Krik ili Urlik), posljednjih su se dana u nekoliko vrućih političkih tema ozbiljno diferencirali od ostatka oporbe. Dojam u javnosti je, kojeg će Socijaldemokrati u razgovoru “s gnušanjem odbaciti”, da su se pritom, makar suzdržano, i približili HDZ-u.

Prvo su odbili potpisati zahtjev za opoziv mega aferama uzdrmanog ministra zdravstva Vilija Beroša, a odbili su podržati i manje medijski pokriven zahtjeva Suverenista za smjenom ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana. Smatraju da nema smisla više tražiti odlazak pojedinih ministara, da bi trebala otići cijela Vlada i da fokus treba prebaciti na predstavljanje vlastitih rješenja za probleme hrvatskog društva.

Otprilike u isto vrijeme, Socijaldemokrati su procijenili da im je izmjena Ustava oko referendumske problematike koju predlaže vladajuća većina sasvim prihvatljiva. I da, za razliku od ostatka lijevog centra i ljevice u parlamentu, nemaju nikakvih uvjeta ni dodatnih pitanja koje bi otvarali vezano uz promjene Ustava. “Ako smo dosljedni, uopće ne možemo razmišljati o takvoj vrsti političke trgovine”, rekli su nam iz tog saborskog kluba.

Pobačaj u Ustavu? Pa…

Dodatna pitanja i promjene o kojima govori ostatak lijevog centra tiču se izričitog stavljanja u Ustav prava žene na prekid trudnoće. Socijaldemokrati su, međutim, skeptični i prema nužnosti ovakve izmjene. Podsjećaju da su i Ustavni sud i cijeli niz ustavnih stručnjaka zaključili da i iz postojećeg ustavnog teksta proizlazi pravo na pobačaj.

Jasno im je da bi ubacivanje takve izričite odredbe u Ustav na neki način zacementiralo pravo na pobačaj, koje je za Socijaldemokrate neupitno, ali smatraju da sama izmjena Ustava nije dovoljna. Nego da bi trebalo ići s cijelim paketom, pa da se, osim ubacivanja prava na pobačaj u Ustav, preciznije definira i pravo na prigovor savjesti, te izmijeni postojeći zakon o prekidu trudnoće. Stoga su zasad prilično suzdržani prema ideji ostatka ljevice da se, bilo kroz pregovore s HDZ-om o ustavnim promjenama, bilo kroz mogući referendum, u Ustav ugradi pravo žene na prekid trudnoće.

“Gradimo dosljedne i autentične politike”

Ekipa nastala oko tzv. Bernardićeve struje u SDP-u, koja je otpala iz stranke u raskolu prošlog listopada, tvrdi da se jednostavno radi o tome da “grade dosljedne i autentične politike”, na osnovu kojih će tražiti povjerenje birača. Činjenica je, međutim, da taj put posljednjih dana ide sve dalje od linije kojom ide ostatak progresivne opozicije.

Iz Kluba Socijaldemokrata će tvrditi, i tu vjerojatno tražiti svoju nišu na političkom tržištu, da je to zbog toga što su oni temeljitiji i ozbiljniji od ostalih. Dok će, pak, ostali – a to uključuje i dobar dio javnosti – primjetiti kako je jedna od osnovnih značajki te temeljitosti i ozbiljnosti lagano približavanje praksama koje su svakako ugodnije za vladajuću stranku.

Teorija, praksa i neugodna sjećanja

Jer – odbijanje podrške za opozive ministara (čak i Beroša!), podržavanje izmjene Ustava oko referenduma, a lako moguće i odbijanje podrške oporbenoj inicijativi oko prava na pobačaj doista može pokazivati želju za drugačijom, konstruktivnijom politikom. U teoriji.

U praksi, međutim, stvari stoje nešto drugačije. U zemlji u kojoj je priča o tobožnjoj želji za spasom obrazovanja dovela do najveće prevare birača u povijesti (ulazak HNS-a u Vladu 2017. godine), ovakva vrsta političke taktike mogla bi pobuditi uglavnom tek – neugodna sjećanja.