”Za kvalitetu rada suda, primarni faktor je integritet sudaca. Tehničke i materijalne okolnosti su bitne, ali za rad suda – najvažniji je sudac”. Taj pametni i suštinski pogođeni citat uzeli smo od novog, tek ustoličenog predsjednika Visokog kaznenog suda Željka Horvatovića, konačno Turudića nakon Turudića. Odličan. Jer iz pravosudnih krugova navikli smo se slušati nešto posve drugo, nikad ovo.
Tu vječnu kuknjavu o neadekvatnim uvjetima rada sudaca i državnih odvjetnika. O opremi još iz Jugoslavije. Klimavim stolovima. Neadekvatnim prostorijama. Ukratko o škrtim i nedostatnim izdvajanjima za pravosuđe, ponekad i o plaćama. A uz to onda i o zakonima da su u velikoj mjeri traljavi, kao da se samo po sebi podrazumijeva da bi hrvatsko pravosuđe bilo upravo fantastično da su zakoni bolji. Uglavnom, nikad se stvari nisu ovako postavljale kako ih je u par riječi postavio Horvatović tako da ih svi čujemo. Konačno netko da nacilja točno gdje treba.
Stup jesu suci
Jasno da je glupo i naivno padati oko ovoga u trans. Odnosno, ne treba se zanositi se da će pravosuđe procvjetati i da počinje čišćenje taloga čim je važni Visoki kazneni sud dobio u ruke jedan ovakav lik koji ispravno misli i šalje struci i društvu preciznu i tako potrebnu poruku. Ali da. Stup su suci. Jesu li stručni, jesu li pošteni, jesu li nepotkupljivi, jesu li kadri gledati dalje od nosa i jesu li vrijedni radnici svjesni da je spora pravda nikakva pravda, običan ćorak, jer treba ne spavati devet godina dok ti kažu da si nevin. Ili dok te vrate na posao.
I dakako da je ključno žderu li suci i tužitelji po konobama sa Zdravkom Mamićem i gomilom drugih osumnjičenika i optuženika. Idu li im na rođendane da zajedno režu tortu. Daju li se vodati na mjesta gdje im netko drugi plaća račune i na janjetinu da bi li uzvratili uslugama ili stvorili očekivanja da će se domaćinu odužiti u sudnici. Čekaju li da ih nazovu iz politike. I zanima li ih da kroje temeljito i pravedno ili da otaljaju presude, da im se to zapiše i da klisnu na masažu i na jedrenje.
Nije pravosuđe ništa posebno
Da se sada pravosuđe ne bi smatralo nekakvom svjetskom ekskluzivom, nekim zanimanjem koje se posebno trapi na vječnoj golgoti, i da ne bi bilo zabune – savjest, radna etika i poštenje presudni su u svim poslovima i strukama. Nisu oni neka posebna sorta svetačkih žrtava.
S vremenom sam u životu shvatila da bih se najradije prepustila liječniku kod koga vidim da mu je stalo da pomogne, puno više nego takvom primarijusu, sveučilišnom profesoru ili akademiku koji se ne unosi u moj problem jer je za njegovu veličinu tako banalan i jer o njemu ne može napisati zapažen rad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Onaj kome je stalo, pa čak i ako nije sam vrh svoje struke, svrdlat će dok ne nađe odgovore. Ovaj drugi s dosadom gleda kroz tebe i samo čeka kako da te se što prije riješi. O korupciji u zdravstvu neću ni govoriti. Ista je stvar s učiteljima. Najbolji su oni koji vole djecu i žele ih naučiti pametnim stvarima. I s projektantima. I s pekarima koji mijese slane perece. I sa službenikom na šalteru. Zanesenjaka nećeš ni potkupiti.
Majmunski kavez
Znam novinare – evo da kažemo koju i o sebi – koji su načitani i sposobni, ali ih muka običnog čovjeka naprosto ne zanima. Rado bi intervjuirali premijera, ali će otpraviti nekog običnog Đuru koga je nagazila banka jer im to nije napeto. Radila sam s jako pametnima, ali moralno labilnima. Nema tu kruha.
Fino je imati dobre uvjete rada, suvremena pomagala, otvoren račun, vozača kad treba i da možeš ostati doma ako se probudiš s temperaturom. Ali u osnovi, kakav si čovjek, takvo ti bude i djelo. Moja baka je govorila da se učiti može i na klupi u parku, ne moraš baš imati dizajnersku radnu sobu i biblioteku s 2000 naslova. E to se, bojim se, ne uči tamo gdje se ljudi spremaju za svoje buduće struke ni tamo kamo dolaze kao početnici, a očito se ne naglašava ni izbliza dovoljno. Prvo kakav si karakter, sve drugo se savlada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Skoro svatko može nabiflati pravo i dobiti MBA diplomu ako dovoljno prosjedi uz knjigu. Ali dobar tužitelj i sudac je zvanje, poziv za koji najbolji ginu, pa onda, baš takvi, kao i u svakoj drugoj oblasti, i postanu najbolji. Zato su mi se toliko dopale te dvije male rečenice suca Horvatovića, jednostavne kao veliko slovo i tablica množenja, neblazirane i blagotvorne. Na te se kvalitete mora koncentrirati naše pogubljeno pravosuđe u kome se mnogi čestiti suci osjećaju kao u majmunskom kavezu.
Blagotvorno je čuti od novog predsjednika Visokog kaznenog suda da je najvažniji integritet sudaca
Iz pravosudnih krugova navikli smo slušati nešto posve drugo, nikad ovo
Skoro svatko može nabiflati pravo i dobiti MBA diplomu ako dovoljno prosjedi uz knjigu. Ali dobar tužitelj i sudac je zvanje, poziv za koji najbolji ginu, pa onda, baš takvi, kao i u svakoj drugoj oblasti, i postanu najbolji
”Za kvalitetu rada suda, primarni faktor je integritet sudaca. Tehničke i materijalne okolnosti su bitne, ali za rad suda – najvažniji je sudac”. Taj pametni i suštinski pogođeni citat uzeli smo od novog, tek ustoličenog predsjednika Visokog kaznenog suda Željka Horvatovića, konačno Turudića nakon Turudića. Odličan. Jer iz pravosudnih krugova navikli smo se slušati nešto posve drugo, nikad ovo.
Tu vječnu kuknjavu o neadekvatnim uvjetima rada sudaca i državnih odvjetnika. O opremi još iz Jugoslavije. Klimavim stolovima. Neadekvatnim prostorijama. Ukratko o škrtim i nedostatnim izdvajanjima za pravosuđe, ponekad i o plaćama. A uz to onda i o zakonima da su u velikoj mjeri traljavi, kao da se samo po sebi podrazumijeva da bi hrvatsko pravosuđe bilo upravo fantastično da su zakoni bolji. Uglavnom, nikad se stvari nisu ovako postavljale kako ih je u par riječi postavio Horvatović tako da ih svi čujemo. Konačno netko da nacilja točno gdje treba.
Stup jesu suci
Jasno da je glupo i naivno padati oko ovoga u trans. Odnosno, ne treba se zanositi se da će pravosuđe procvjetati i da počinje čišćenje taloga čim je važni Visoki kazneni sud dobio u ruke jedan ovakav lik koji ispravno misli i šalje struci i društvu preciznu i tako potrebnu poruku. Ali da. Stup su suci. Jesu li stručni, jesu li pošteni, jesu li nepotkupljivi, jesu li kadri gledati dalje od nosa i jesu li vrijedni radnici svjesni da je spora pravda nikakva pravda, običan ćorak, jer treba ne spavati devet godina dok ti kažu da si nevin. Ili dok te vrate na posao.
I dakako da je ključno žderu li suci i tužitelji po konobama sa Zdravkom Mamićem i gomilom drugih osumnjičenika i optuženika. Idu li im na rođendane da zajedno režu tortu. Daju li se vodati na mjesta gdje im netko drugi plaća račune i na janjetinu da bi li uzvratili uslugama ili stvorili očekivanja da će se domaćinu odužiti u sudnici. Čekaju li da ih nazovu iz politike. I zanima li ih da kroje temeljito i pravedno ili da otaljaju presude, da im se to zapiše i da klisnu na masažu i na jedrenje.
Nije pravosuđe ništa posebno
Da se sada pravosuđe ne bi smatralo nekakvom svjetskom ekskluzivom, nekim zanimanjem koje se posebno trapi na vječnoj golgoti, i da ne bi bilo zabune – savjest, radna etika i poštenje presudni su u svim poslovima i strukama. Nisu oni neka posebna sorta svetačkih žrtava.
S vremenom sam u životu shvatila da bih se najradije prepustila liječniku kod koga vidim da mu je stalo da pomogne, puno više nego takvom primarijusu, sveučilišnom profesoru ili akademiku koji se ne unosi u moj problem jer je za njegovu veličinu tako banalan i jer o njemu ne može napisati zapažen rad.
Onaj kome je stalo, pa čak i ako nije sam vrh svoje struke, svrdlat će dok ne nađe odgovore. Ovaj drugi s dosadom gleda kroz tebe i samo čeka kako da te se što prije riješi. O korupciji u zdravstvu neću ni govoriti. Ista je stvar s učiteljima. Najbolji su oni koji vole djecu i žele ih naučiti pametnim stvarima. I s projektantima. I s pekarima koji mijese slane perece. I sa službenikom na šalteru. Zanesenjaka nećeš ni potkupiti.
Majmunski kavez
Znam novinare – evo da kažemo koju i o sebi – koji su načitani i sposobni, ali ih muka običnog čovjeka naprosto ne zanima. Rado bi intervjuirali premijera, ali će otpraviti nekog običnog Đuru koga je nagazila banka jer im to nije napeto. Radila sam s jako pametnima, ali moralno labilnima. Nema tu kruha.
Fino je imati dobre uvjete rada, suvremena pomagala, otvoren račun, vozača kad treba i da možeš ostati doma ako se probudiš s temperaturom. Ali u osnovi, kakav si čovjek, takvo ti bude i djelo. Moja baka je govorila da se učiti može i na klupi u parku, ne moraš baš imati dizajnersku radnu sobu i biblioteku s 2000 naslova. E to se, bojim se, ne uči tamo gdje se ljudi spremaju za svoje buduće struke ni tamo kamo dolaze kao početnici, a očito se ne naglašava ni izbliza dovoljno. Prvo kakav si karakter, sve drugo se savlada.
Skoro svatko može nabiflati pravo i dobiti MBA diplomu ako dovoljno prosjedi uz knjigu. Ali dobar tužitelj i sudac je zvanje, poziv za koji najbolji ginu, pa onda, baš takvi, kao i u svakoj drugoj oblasti, i postanu najbolji. Zato su mi se toliko dopale te dvije male rečenice suca Horvatovića, jednostavne kao veliko slovo i tablica množenja, neblazirane i blagotvorne. Na te se kvalitete mora koncentrirati naše pogubljeno pravosuđe u kome se mnogi čestiti suci osjećaju kao u majmunskom kavezu.