Jedna od temeljnih briga svakog čovjeka s minimalnom dozom empatije je ona za djecu. Jedna, pak, od temeljnih briga svakog čovjeka s minimalnom dozom društvene odgovornosti je ona za demokraciju.
Za djecu i demokraciju u Hrvatskoj, međutim, nema straha. Bar od ovog vikenda – u njihovu zaštitu je beskompromisno, a kako bi drugačije, stala karizmatična liderica udruge “U ime obitelji”, Željka Markić.
Volja građana
Ono što je “aktiviralo” pomalo ugaslu zvijezdu desne nevladine scene odluka je Ustavnog suda u slučaju Šegota–Kožić, kojim se naglašava da i istospolne obitelji mogu biti udomiteljske. Markić je rigala vatru: te da je Ustavni sud sebi uzeo zakonodavne ovlasti, te da propustio javnu raspravu sa stručnjacima, te da je odlučio “suprotno interesima djece koja su povjerena državi” i “suprotno načelima demokracije”. I, najgore od svega: suprotno od “volje građana izrečene na referendumu o braku”.
Svi užasi koji prijete djeci i demokraciji u Hrvatskoj, jasno, mogu se spriječiti samo na jedan način – da Željka Markić organizira građansku inicijativu koja će, kao nekad, žestoko raditi na tome da se diskriminira jedan dio hrvatskog društva. Pardon, zaštite demokracija i djeca.
Veleposlanik Gileada
Eh, da, šteta je ne napomenuti da rame uz rame s njom korača i Vice Batarelo, čovjek kojeg saborski zastupnik Bojan Glavašević često slikovito naziva “počasnim konzulom Gileada u Hrvatskoj”. Batarelo je osupnut odlukom Ustavnog suda, za kojeg kaže da gazi hrvatsku kulturu i identitet. Ali, ima i genijalno rješenje – Ustavni sud mora slušati što narod želi.
Uglavnom, valja očekivati da će narednih mjeseci – a u predizbornoj godini smo! – biti hopsanja ultrakonzervativaca oko prava na udomljavanje, odnosno, oko zaštite djece, demokracije, te hrvatske kulture i identiteta. Nekako se najsigurnijom okladom doima nova referendumska inicijativa kojom bi se ovom svjetonazorskom rikvercu nastojala dati politička težina u nervoznim mjesecima pred parlamentarne izbore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez baruta
Pravno gledano, međutim, puške su prazne. Pozivanje na referendum kojim se u prosincu 2013. godine promijenio Ustav tu činjenicu samo podcrtava – sve što je tad napravljeno bila je samo zaštita izraza brak. On se, po Ustavu RH, ne može koristiti za istospolnu zajednicu.
Naime, odredba o braku izglasana na referendumu “prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva”. Citirana rečenica je iz objašnjenja Ustavnog suda iz studenog 2013. godine, objavljenog prije održavanja referenduma o braku. Još jednom: referendum o braku nema “nikakav utjecaj na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice”.
Neprijateljski položaji i Andrej Plenković
Jasno je da se Markić i ekipa u križarskom pohodu za “zaštitu djece i demokracije u Hrvatskoj” neće previše osvrtati na ranije akte Ustavnog suda, jer bi to tijelo ionako trebalo osluškivati “slušati što narod želi”, a zna se tko ima direktan i ekskluzivan link na narodna htijenja. Jasno je i da će se u toj bitci pravne trice, poput europskih sudova ili domaćih antidiskriminacijskih propisa, tretirati kao neprijateljski položaji. Jasno je i tko će biti glavna politička meta akcije “zaštite djece i demokracije”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za razliku od 2013. godine, kad se referendumom “štitila obitelj”, a usput i probijao put za tad izrazito desni HDZ, meta “U ime obitelji” ovaj put će biti baš Hrvatska demokratska zajednica, pogotovo ako u njoj ostane ovakav odnos snaga, s Andrejom Plenkovićem na čelu.
Škoro poput Petrova
“Korištenje svih pravnih mogućnosti”, kako je to Markić najavila kao zadatak nove građanske inicijative, vjerojatno će se pretvoriti u javne happeninge na kojima će se bacati drvlje i kamenje zbog ideoloških skretanja HDZ-a pod pritiskom Bruxellesa. Ova vrsta kampanje, jasno, ići će u korist opciji Miroslava Škore, jer bi mogla dodatno otuđiti dio birača od donedavno neprikosnovene stranke na desnom centru i desnici.
No, ni Škori ta situacija neće biti tek dar s neba – svrsta li se odmah uz Markić, Batarela i ostale borce protiv ravnopravnosti, propustit će tu slatku točku političke ravnoteže koju je u jednom trenutku uspio dohvatiti Most. Naime, 2015. godine su za tu stranku glasali – i u njeno ime na izborima sudjelovali – ljudi nezadovoljni stanjem u zemlji, koji su povjerovali u nadideološku poziciju stranke Bože Petrova. Danas je, međutim, Most tek varijanta poštenijeg, ali i desnijeg HDZ-a i jasno je da im je potpora spala na četvrtinu ili trećinu nekadašnje (a saborski klub se osuo). Stane li Škoro otvoreno uz “obiteljaše”, matematika mu neće ići u prilog, tako da je za očekivati – vrdanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dvadesetprvo stoljeće
Bitka za spas demokracije i djece koju pokreću desne nevladine udruge mogla bi tako na kraju doista završiti u korist, pa… demokracije i djece. Pokazalo se na cijelom nizu izbornih ciklusa u Hrvatskoj da je najefikasniji mamac koji će na izbore izvući birače progresivne, građanske Hrvatske – zazor od ultradesnice. Strah da bi se Hrvatska mogla do kraja pretvoriti u začahurenu državicu u kojoj su sitnice poput slobode izražavanja, prava na pobačaj ili ravnopravnost građana posve nebitne u odnosu na “hrvatsku kulturu i identitet”, kako ih razumiju (samo)ovlašteni tumači narodne volje.
Postane li ovaj rat oko civilizacijskih vrijednosti doista priča predizborne kampanje 2020. godine, sve ostale teme mogle bi blijediti pri odluci o tome kome dati glas. A djeca i demokracija, naposljetku, ostati pod kišobranom domaćih i europskih vrijednosti i institucija. Onih iz 21. stoljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Borba Željke Markić za djecu i demokraciju doista bi mogla pomoći djeci i demokraciji. Iako, ne kako ona planira
Postane li ovaj rat doista priča predizborne kampanje 2020. , sve ostale teme mogle bi blijediti pri odluci o tome kome dati glas
Pokazalo se na cijelom nizu izbornih ciklusa u Hrvatskoj da je najefikasniji mamac koji će na izbore izvući birače progresivne, građanske Hrvatske - zazor od ultradesnice. Strah da bi se Hrvatska mogla do kraja pretvoriti u začahurenu državicu u kojoj su sitnice poput slobode izražavanja, prava na pobačaj ili ravnopravnost građana posve nebitne u odnosu na “hrvatsku kulturu i identitet”, kako ih razumiju (samo)ovlašteni tumači narodne volje.
Jedna od temeljnih briga svakog čovjeka s minimalnom dozom empatije je ona za djecu. Jedna, pak, od temeljnih briga svakog čovjeka s minimalnom dozom društvene odgovornosti je ona za demokraciju.
Za djecu i demokraciju u Hrvatskoj, međutim, nema straha. Bar od ovog vikenda – u njihovu zaštitu je beskompromisno, a kako bi drugačije, stala karizmatična liderica udruge “U ime obitelji”, Željka Markić.
Volja građana
Ono što je “aktiviralo” pomalo ugaslu zvijezdu desne nevladine scene odluka je Ustavnog suda u slučaju Šegota–Kožić, kojim se naglašava da i istospolne obitelji mogu biti udomiteljske. Markić je rigala vatru: te da je Ustavni sud sebi uzeo zakonodavne ovlasti, te da propustio javnu raspravu sa stručnjacima, te da je odlučio “suprotno interesima djece koja su povjerena državi” i “suprotno načelima demokracije”. I, najgore od svega: suprotno od “volje građana izrečene na referendumu o braku”.
Svi užasi koji prijete djeci i demokraciji u Hrvatskoj, jasno, mogu se spriječiti samo na jedan način – da Željka Markić organizira građansku inicijativu koja će, kao nekad, žestoko raditi na tome da se diskriminira jedan dio hrvatskog društva. Pardon, zaštite demokracija i djeca.
Veleposlanik Gileada
Eh, da, šteta je ne napomenuti da rame uz rame s njom korača i Vice Batarelo, čovjek kojeg saborski zastupnik Bojan Glavašević često slikovito naziva “počasnim konzulom Gileada u Hrvatskoj”. Batarelo je osupnut odlukom Ustavnog suda, za kojeg kaže da gazi hrvatsku kulturu i identitet. Ali, ima i genijalno rješenje – Ustavni sud mora slušati što narod želi.
Uglavnom, valja očekivati da će narednih mjeseci – a u predizbornoj godini smo! – biti hopsanja ultrakonzervativaca oko prava na udomljavanje, odnosno, oko zaštite djece, demokracije, te hrvatske kulture i identiteta. Nekako se najsigurnijom okladom doima nova referendumska inicijativa kojom bi se ovom svjetonazorskom rikvercu nastojala dati politička težina u nervoznim mjesecima pred parlamentarne izbore.
Bez baruta
Pravno gledano, međutim, puške su prazne. Pozivanje na referendum kojim se u prosincu 2013. godine promijenio Ustav tu činjenicu samo podcrtava – sve što je tad napravljeno bila je samo zaštita izraza brak. On se, po Ustavu RH, ne može koristiti za istospolnu zajednicu.
Naime, odredba o braku izglasana na referendumu “prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva”. Citirana rečenica je iz objašnjenja Ustavnog suda iz studenog 2013. godine, objavljenog prije održavanja referenduma o braku. Još jednom: referendum o braku nema “nikakav utjecaj na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice”.
Neprijateljski položaji i Andrej Plenković
Jasno je da se Markić i ekipa u križarskom pohodu za “zaštitu djece i demokracije u Hrvatskoj” neće previše osvrtati na ranije akte Ustavnog suda, jer bi to tijelo ionako trebalo osluškivati “slušati što narod želi”, a zna se tko ima direktan i ekskluzivan link na narodna htijenja. Jasno je i da će se u toj bitci pravne trice, poput europskih sudova ili domaćih antidiskriminacijskih propisa, tretirati kao neprijateljski položaji. Jasno je i tko će biti glavna politička meta akcije “zaštite djece i demokracije”.
Za razliku od 2013. godine, kad se referendumom “štitila obitelj”, a usput i probijao put za tad izrazito desni HDZ, meta “U ime obitelji” ovaj put će biti baš Hrvatska demokratska zajednica, pogotovo ako u njoj ostane ovakav odnos snaga, s Andrejom Plenkovićem na čelu.
Škoro poput Petrova
“Korištenje svih pravnih mogućnosti”, kako je to Markić najavila kao zadatak nove građanske inicijative, vjerojatno će se pretvoriti u javne happeninge na kojima će se bacati drvlje i kamenje zbog ideoloških skretanja HDZ-a pod pritiskom Bruxellesa. Ova vrsta kampanje, jasno, ići će u korist opciji Miroslava Škore, jer bi mogla dodatno otuđiti dio birača od donedavno neprikosnovene stranke na desnom centru i desnici.
No, ni Škori ta situacija neće biti tek dar s neba – svrsta li se odmah uz Markić, Batarela i ostale borce protiv ravnopravnosti, propustit će tu slatku točku političke ravnoteže koju je u jednom trenutku uspio dohvatiti Most. Naime, 2015. godine su za tu stranku glasali – i u njeno ime na izborima sudjelovali – ljudi nezadovoljni stanjem u zemlji, koji su povjerovali u nadideološku poziciju stranke Bože Petrova. Danas je, međutim, Most tek varijanta poštenijeg, ali i desnijeg HDZ-a i jasno je da im je potpora spala na četvrtinu ili trećinu nekadašnje (a saborski klub se osuo). Stane li Škoro otvoreno uz “obiteljaše”, matematika mu neće ići u prilog, tako da je za očekivati – vrdanje.
Dvadesetprvo stoljeće
Bitka za spas demokracije i djece koju pokreću desne nevladine udruge mogla bi tako na kraju doista završiti u korist, pa… demokracije i djece. Pokazalo se na cijelom nizu izbornih ciklusa u Hrvatskoj da je najefikasniji mamac koji će na izbore izvući birače progresivne, građanske Hrvatske – zazor od ultradesnice. Strah da bi se Hrvatska mogla do kraja pretvoriti u začahurenu državicu u kojoj su sitnice poput slobode izražavanja, prava na pobačaj ili ravnopravnost građana posve nebitne u odnosu na “hrvatsku kulturu i identitet”, kako ih razumiju (samo)ovlašteni tumači narodne volje.
Postane li ovaj rat oko civilizacijskih vrijednosti doista priča predizborne kampanje 2020. godine, sve ostale teme mogle bi blijediti pri odluci o tome kome dati glas. A djeca i demokracija, naposljetku, ostati pod kišobranom domaćih i europskih vrijednosti i institucija. Onih iz 21. stoljeća.