Nekad je nužno odabrati stranu

Bozanićeve božićne poruke ove su godine teološki perfektne. Problem je što su u suprotnosti s onime što Crkva radi

Na momente je djelovalo kao da se Bozanić pomalo kaje i osobno osjeća krivim zbog društva u kojem se prepoznaje samo loše

26.03.2016., Zagreb - Zagrebacki nadbiskup kardinal Josip Bozanic predvodio je na Veliku subotu, Vazmeno bdjenje u zagrebackoj prvostolnici. Bdjenje je zapocelo ispred Zagrebacke katedrale blagoslovom vatre i uskrsne svijece. 
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

Josip Bozanić ovog je Božića progovorio glasom, koji politički neradikalizirani kršćani vjerojatno žele čuti. U raznim svojim javnim istupima, od formalne božićne poruke o Savezu za dobro, preko televizijske čestitke na Badnju večer, do propovijedi na polnoćku, zagrebački je nadbiskup govorio o samoj esenciji kršćanstva.

Govorio je, dakle o božjoj ljubavi prema čovjeku, o božjoj blagosti, o oproštaju, a ne o srdžbi, kazni ili strašnim grijesima. Ispravno je isticao ljubav Boga prema čovjeku, te ljubav i blagost među ljudima, kao glavne kategorije kršćanstva. Ispravno je isticao kategoriju dobra, kao ono što treba posebno njegovati i što dramatično nedostaje hrvatskom društvu.

Lakše prepoznajemo zlo

Čak je i kardinalova rečenica o tome kako puno lakše prepoznajemo zlo, premda u našem društvu ima puno tog dobrog, zapravo više nego točna. Iako opće stanje u Hrvatskoj jest itekako teško, ova zemlja već predugo živi u histeriji prenaglašavanja loših vijesti.

Ta histerija podjednako zahvaća različite ideološke blokove hrvatskog javnog života o čemu smo, uostalom, svjedočili prigodom nedavnog potvrđivanja haaške presude bosanskohercegovačkim Hrvatima, koju je velik dio domaće javnosti proglasio najvećom svjetskom nepravdom, što je, naravno, posve smiješno.

Kaje li se Bozanić?

Josip Bozanić ovih je dana propovijedao kako su Crkva i vjera, zapravo, o ljubavi, blagosti i oprostu, i da se svi vjernici moraju truditi oko dobra. Gledajući ga u nedjelju navečer na HTV-u, pomalo iscrpljenog, kako napokon govori rečenice koje se od dobrog katoličkog svećenika i očekuju, stekli smo, dakle, dojam kao da se kardinal pomalo kaje, i kao da se osobno osjeća krivim zbog društva u kojem se prepoznaju samo loše, a ne i dobre vijesti.

Ako su naši dojmovi točni, nadbiskup Bozanić ima se i zašto osjećati krivim, ili, barem odgovornim. Josip Bozanić punih je dvadesetak godina najistaknutije figura Katoličke Crkve u Hrvatskoj. A evo što je Katolička Crkva u Hrvatskoj, među ostalim, u tih dvadesetak godina uspjela poduzeti.

Crkva se stavila na čelo konzervativne revolucije

Stavila se, prvo, na čelo konzervativne revolucije, pokušavajući vratiti jedno liberalno, normalno društvo, koje nije neprijateljsko prema vjeri, u stanje klerikalizacije, gdje bi Crkva trebala propisivati skoro sva važna pravila ponašanja.

Udružila se s radikalnom nacionalističkom desnicom, zanemarujući glavne konotacije značenja riječi katolik (univerzalan). Potpuno je nevjerojatno da jedan hrvatski biskup piše tekstove za pjevača koji je, sasvim nesporno, pjevao ustašku koljačku budnicu, Jasenovac i Gradiška Stara.

Kaptol aktivistički pristupa politici

Pa ipak, šibenski biskup ne samo da je napisao pjesmu za Thompsona, nego je zajedno s njim nastupao. Katolička se Crkva, nadalje, jednim svojim dijelom slavila u službu projekta revizije Drugog svjetskog rata, što je, među ostalim, jedan od razloga za neodređeno prolongiranje kanonizacije kardinala Stepinca.

Katolička je Crkva aktivistički i krajnje pristrano sudjelovala u relativno nedavnim političkim događajima, pa je srčano podupirala šatoraški prosvjed u Savskoj, koji jest odigrao stanovitu ulogu u rezultatima zadnjih predsjedničkih I predzadnjih parlamentarnih izbora.

U obračnu s pedofilijom, nisu napravili gotovo ništa

Katolička Crkva, odnosno Crkva hrvatskog jezika, kako se često naziva, nije učinila gotovo ništa u obračunu s pedofilijom u Crkvi: točnije je reći da se postavljala defenzivno, kao da taj golemi, internacionalni i lokalni problem, uopće ne postoji, i kao da o njemu i dalje treba šutjeti.

Naposljetku, Katoličkoj se Crkvi prečesto dešavaju prizemni skandali poput slučaja onog nesretnog slavonskog župnika, koji ne vidi ništa loše u tome što si je u siromašnoj Slavoniji, eto, kupio veliki Mercedes. Problem crkvene kadrovske politike iznimno je kompleksne naravi, a crkveni vrh, čini se nije kadar tu politiku bitno mijenjati (ona, budimo realni, ne ovisi samo o Crkvi; problem je često u profilima ljudi koji žele ući u svećeništvo).

Sasvim je, dakle, jasno da je Katolička Crkva, umjesto da promiče poruku ljubavi, blagosti, oprosta i dobra, u proteklom razdoblju bila ona društvena institucija, koja je utjecala na stvaranje takve atmosfere u u Hrvatskoj u kojoj je, kako je to kardinal kazao o Božiću, čovjek spreman više isticati zlo nego dobro. Stoga je prilično logično što je Josip Bozanić na Badnje večer na televiziji ostavljao dojam čovjeka koji se osjeća krivim.