Nekad je nužno odabrati stranu

Božo Kovačević: Borba protiv sekularizma pokazuje da Crkva još žali za vremenima kada je odlučivala tko će i kako vladati

Glas Koncila opredijelio se protiv Ustava, a premijer i predsjednica ne reagiraju

FOTO: Pixsell

Odlukom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera u Zagrebu je 04. listopada 1962. godine pokrenuto objavljivanje Glasa s Koncila, biltena koji je trebao izvješćivati o radu Drugog vatikanskog koncila. Bilten je od 1963. godine službeno glasilo Zagrebačke nadbiskupije koje i danas izlazi kao tjednik Glas Koncila.

S obzirom na to kako je nastao, razumno bi bilo pretpostaviti da su ciljevi, sadržaj i način rada Glasa Koncila usklađeni s temeljnim intencijama Drugog vatikanskog koncila koji je proveden putem četiri zasjedanja u razdoblju od 11. listopada 1962. do 8. prosinca 1965. godine. Ono što Glas Koncila radi posljednjih nekoliko godina, slijedeći politiku crkvene hijerarhije čije je glasilo, u sve većoj mjeri odstupa od duha i slova dokumenata koje je usvojio Drugi vatikanski koncil.

Papa Ivan XXIII govorio je da Crkvu treba provjetriti

Papa Ivan XXIII odlučio je održati koncil potaknut velikim promjenama u cijelom svijetu na koje Katolička crkva nije imala primjeren odgovor. Kako se slikovito izrazio, Crkvu je trebalo provjetriti. To provjetravanje je podrazumijevalo suočavanje Crkve s vlastitom novijom i starijom prošlošću te određivanje njezina položaja u suvremenim društvima, kako u sekulariziranim društvima tadašnjih hladnoratovskih blokova, tako i u društvima sve brojnijih država Trećega svijeta koje su se oslobađale europskog kolonijalizma i stjecale nezavisnost.

Misleći ponajprije na tadašnje komunističke države Koncil se zauzeo za poštivanje temeljnih političkih i vjerskih prava koja ondje nisu bila poštivana. U pogledu zemalja Trećega svijeta, od kojih su mnoge tijekom više stoljeća bile izložene kolonizaciji u čemu su i kršćanske crkve igrale znatnu ulogu, Koncil se zauzeo za to da Crkva, uvažavajući nacionalne, kulturne i vjerske specifičnosti, potiče dijalog i da, oslobodivši se rasnih i drugih europskih predrasuda o izvaneuropskim narodima, otvori vrata svima i pridobije ih snagom svojih uvjerenja i pozitivnih primjera prakticiranja crkvenog učenja koje propovijeda jednakost svih ljudi pred Bogom.

Osamostaljivanje europskih država od Crkve

Na Zapadu, Crkva se našla pred zadaćom određivanja svog mjesta u demokratskom društvu sekulariziranih država uspostavljenih na temelju tradicija europskog prosvjetiteljstva i građanskih revolucija, ponajprije američke i francuske. Vestfalskim mirom 1648. godine među europskim državama bilo je inaugurirano načelo Cuius regio, illius religio (čija zemlja, njegova vjera). Time je utvrđeno da u Europi osim Katoličke crkve pravo na status državne religije imaju i protestantske denominacije.

Vestfalskim mirom je, zapravo, započet proces osamostaljivanja europskih država od Katoličke crkve. U osamnaestom stoljeću apsolutistički vladari čak i u katoličkim zemljama provode agrarne reforme, rekviriraju crkvena imanja i zabranjuju rad pojedinim crkvenim redovima. Tamo gdje su glavne državne poslove nastavili obavljati visoki crkveni dužnosnici koji su, zajedno s plemstvom, nastojali zadržati feudalne privilegije, problem je riješila revolucija, kao u Francuskoj 1789. godine.

Sekularizam kao vrhunac grijeha

Reakcija Katoličke crkve na gubitak privilegija, statusa, bogatstva i utjecaja – a nerijetko i na poniženja kojima su bili izloženi svećenici pa i sam papa – bio je ekstremni konzervativizam. Tako je papa Pio IX 1864. godine objavio dokument Quanta cura; Sylabus u kojem sve katolike obvezuje da osude shvaćanje da svatko može prihvatiti i ispovijedati religiju koju osobno smatra najprihvatljivijom. Neoprostiv grijeh čini onaj koji smatra da “Crkva nema ovlasti nanositi silu, niti ima ikakvu izravnu ili neizravnu vlast”. U istu kategoriju grješnika spada i onaj koji misli da je građanska vlast, vlast svjetovne države, iznad one crkvene.

Vrhunac grijeha je shvaćanje da “Crkvu treba odvojiti od države i državu od Crkve”. Ukratko, Katolička crkva se suprotstavila svemu što su donijele europske građanske republikanske revolucije nadahnute idejama prosvjetiteljstva. Daljnji korak u afirmaciji svega što je obilježilo tisućljetnu crkvenu vlast u Europi sve do Francuske revolucije učinio je papa Pio X koji je 1910. godine propisao da svi svećenici, redovničke poglavarice i profesori u sjemeništima moraju položiti Antimodernističku prisegu kojom je katolicima zabranjeno da prihvaćaju moderne svjetonazore.

Stidljiva isprika za antisemitizam

Budući da bi daljnje inzistiranje na takvim odrednicama djelovanja Crkve u suvremenom svijetu značilo njezinu daljnju marginalizaciju, papa Ivan XXIII potaknuo je održavanje Drugog vatikanskog koncila s ciljem otvaranja Crkve suvremenim problemima. Crkveni antisemitizam, iskazan između ostalog progonima Židova u Španjolskoj krajem 15. stoljeća, zajedno s antimodernističkim direktivama mogao je biti shvaćen kao svojevrsno ideološko opravdanje holokausta u Drugom svjetskom ratu.

Crkva se zato u jednom dokumentu Drugog vatikanskog koncila stidljivo ispričala Židovima izjavivši da “žali mržnju, progone, očitovanja antisemitizma kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni”. Jednako stidljivo, ali ipak jasno, Crkva se ispričala i zbog višestoljetnog proganjanja znanstvenika zbog njihove navode heretičnosti: “Neka nam zato bude slobodno požaliti neke stavove, kojih je nekada bilo i među samim kršćanima, zbog toga što nisu dovoljno shvatili opravdanu autonomiju znanosti.”

Crkva se na koncu oslobodila antimodernizma

Drugim vatikanskim koncilom učinjen je napor da se Katolička crkva oslobodi rigidnog antimodernizma i da se prilagodi uvjetima modernog društva obilježenog odvojenošću države i crkve i autonomijom znanosti u odnosu na teologiju. Kako je završetkom Hladnoga rata i propašću Sovjetskog Saveza učinjen kraj ateističkim komunističkim režimima u Europi, preostala je zadaća Crkve da se pozabavi svojim mjestom kako u tradicionalnim, tako i u novim europskim demokracijama.

Ako bi Glas Koncila slijedio ideje Drugog vatikanskog koncila, onda bi morao uvažavati i jasnu poruku iznesenu u jednom od njegova četiri temeljna dokumenta Gaudium et spes (Radost i nada) da su “politička zajednica i Crkva, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne”. Ako je država odvojena od Crkve i ako je svim ljudima zajamčena ravnopravnost pred zakonom kao i slobodno političko i vjersko izjašnjavanje, onda je država sekularna.

Glas koncila protiv hrvatskog Ustava

Ako netko u ime toga što većinu stanovnika Republike Hrvatske čine katolički vjernici javno tvrdi da Hrvatska ne bi trebala biti sekularna država, kao što to tvrdi urednik Glasa Koncila, onda se on opredjeljuje i protiv ustavnih vrijednosti Republike Hrvatske i protiv temeljnih poruka Drugog vatikanskog koncila. Višegodišnja opsjednutost službenog crkvenog glasila i dijela crkvene hijerarhije u Hrvatskoj pokušajima da onemogući državu u autonomnom obavljanju poslova u izravnoj je suprotnosti s porukama Drugog vatikanskog koncila.

Nigdje u tim porukama ne piše ni da se vjeronauk mora održavati u školama niti da samo fundamentalističke katoličke udruge mogu određivati što može biti sadržaj građanskog odgoja. Kako su europski komunisitčki režimi iščeznuli s političke pozornice prije četvrt stoljeća, ono protiv čega se Crkva i njezino glasilo bore je demokratski ustavni poredak zasnovan na načelu odvojenosti crkve i države. Predsjednica države koja je po Ustavu zadužena za brigu o stabilnosti sustava državne vlasti ne smatra da bi pozivanje službenog crkvenog glasila na nepoštivanje ustavnopravnog poretka zasluživalo njezinu reakciju.

Premijer crkveni nestašluk ne shvaća kao prijetnju

Premijer koji je već bezbroj puta pokazao da se boji javno osuditi upotrebu nacističkih parola i simbola ni ne pomišlja na to da najnoviji crkveni nestašluk shvati kao ozbiljnu prijetnju europskim vrijednostima kojima je navodno predan. Začudilo bi nas takvo ponašanje demokratski izabranih čelnika kad ne bismo gotovo svakodnevno svjedočili da oni ponavljaju omiljenu crkvenu mantru o osudi svih totalitarnih režima. Time oni Crkvi priznaju autoritet da ocjenjuje što je, a što nije totalitarno.

Pritom u potpunosti zanemaruju činjenicu da je upravo tisućljetna vlast Katoličke crkve nad Europom najupečatljiviji primjer totalitarne vlasti. Inkviziciju kao ključni instrument održavanja te vlasti u potpunosti su kopirali ČEKA, GPU, NKVD i KGB omogućujući opstanak Staljinovog ateističkog totalitarnog režima.

Nostalgija prema preddemokratskim vremenima

Vatikan je bio izravno upleten u aranžman kojim je Hitler preuzeo apsolutnu vlast u Njemačkoj 1933. godine, a u Hrvatskoj je do posljednjeg dana podržavao zločinačku NDH. Katolička crkva, a osobito one ultrakonzervativne snage u njoj koje u potpunosti negiraju stanovita modernistička postignuća Drugog vatikanskog koncila kako to čine Kaptol i današnji Glas Koncila, nema nikakvu antitotalitarističku legitimaciju.

Upravo suprotno, njezina otvorena opredijeljenost protiv sekularizma i opčinjenost novcem, vlašću i utjecajem ukazuje na nostalgiju za preddemokratskim vremenima kad su Crkva i njezini pouzdanici, a ne slobodni građani, određivali tko će i kako vladati.