Europski izbjeglički problem je eskalirao, a mi podsjećamo na naš komentar o populizmu EU lidera

Ponašaju se kao da nikakve zajedničke politike prema izbjeglicama nema

ZADNJA IZMJENA: kol 22, 2015
Foto: AFP

Istodobno sa slavodobitno prezentiranim podacima o 3,5 milijuna turista koji su u srpnju posjetili Hrvatsku zapljuskuju nas podaci o izbjegličkom valu koji do južnih granica EU donosi Sredozemno more.

Cijela se Europa uzbudila oko približno 220.000 izbjeglica koje su se ilegalnim kanalima domogle europskoga tla i, nerijetko se sukobljavajući sa snagama reda, nastoje domoći se najpoželjnijih europskih azilantskih destinacija: Njemačke, Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva. Neke europske zemlje koje su do 1989. godine bodljikavom žicom bile odijeljene od slobodnog zapadnoga svijeta da njihovi građani ne bi mogli emigrirati onamo danas ponovno utvrđuju svoje granice, ovaj put da bi spriječile dotok izbjeglica.

Britanski dužnosnici najavljuju da će, suprotno odredbama međunarodnih konvencija o izbjeglicama i azilantima i Zajedničkom europskom sustavu azila, odbiti prihvaćati izbjeglice i da im neće dodjeljivati azil. Temeljem izvješćivanja medija mogao bi se steći dojam da je suvremena Europa pred onakvom invazijom koja je u 5. stoljeću slomila Rimsko Carstvo. Da bi se izbjegla katastrofa, potrebno je mobilizirati sve sigurnosne resurse, učvrstiti granice i sačuvati europski način života.

No, trezvenije sagledavanje podataka navodi na zaključak da je europski izbjeglički problem – unatoč njegovoj nedvojbenoj ozbiljnosti koja, osim rješavanja urgentnih pitanja zbrinjavanja pristiglih izbjeglica, zahtijeva ozbiljnije sagledavanja uzroka i mogućih dalekosežnih posljedica izbjegličkih kriza – predimenzioniran i pretvoren u populističko politikantske pokušaje lidera europskih zemalja da izbjegnu odgovornosti za uspostavu i provedbu zajedničkih europskih politika.

Ciljevi nisu postignuti

Još 2007. Europska komisija je usvojila Zeleni papir o budućnosti Zajedničkog europskog sustava azila. U tom dokumentu, između ostalog, stoji da će taj sustav biti potpuno uspostavljen do 2010. godine, a da je njegov ključni cilj “postizanje kako većeg zajedničkog standarda zaštite i veće jednakosti u zaštiti diljem EU tako i osiguranje većeg stupnja solidarnosti zemalja članica EU“. Nedavni sastanci lidera europskih zemalja pokazali su da nijedan od deklariranih ciljeva nije postignut. Ne samo da nema zajedničkih standarda, nego neke države – a Ujedinjeno Kraljevstvo nedvojbeno prednjači u tome – odbijaju pokazati i najmanju mjeru solidarnosti s najizloženijim zemljama, Italijom, Grčkom, Španjolskom.

2008. godine Europska komisija predstavila je Europskom parlamentu detaljan plan provedbe Zajedničkog europskog sustava azila. Na prvome mjestu navodi se da taj sustav treba “osigurati pristup onih kojima je potrebna zaštita: azil u EU mora ostati dostupan“.

Neprincipijelno natezanje

Uspješno ostvarivanje plana podrazumijeva i zajedničke procedure dodjeljivanja azila, ujednačene statuse tražitelja azila u svim državama članicama, utvrđivanje odgovornosti svih zemalja i uspostavu mehanizama solidarnosti. Kako vidimo, pri prvom većem iskušenju, EU se ponaša kao da nikakve zajedničke politike prema izbjeglicama nema i kao da ne postoje nikakvi prethodno usvojeni dokumenti o tom problemu.

Gotovo refleksno, kao i pri izbijanju svjetske financijske krize 2008. godine, države posežu za jednostranim mjerama zasnovanim na usko definiranom shvaćanju nacionalnih interesa, zaštite granica i očuvanja unutarnje društvene stabilnosti.

Moglo bi se pretpostaviti da su razmjeri krize toliki da se dokumenti koncipirani u drugim vremenima, kad navala izbjeglica nije bila toliko ozbiljna, danas neadekvatni i da ih je potrebno revidirati. Čak i kad bi bilo tako, gradnja ograda na granicama i prijetnje primjenom brutalne sile radi onemogućavanja dolaska izbjeglica nisu pravi odgovor. Pravi odgovor nije ni besprimjerno i neprincipijelno natezanje europskih lidera o tome koliki promil ukupnog broja izbjeglica će zbrinuti koja zemlja ako se prethodno ne dogovore nova načela kojih se svi trebaju pridržavati.
No, ako se u obzir uzme podatak UNHCR-a da 86 posto svih izbjeglica u svijetu zbrinjavaju zemlje u razvoju, dakle, one zemlje u kojima su bruto nacionalni proizvod i prosječni životni standard stanovnika znatno niži nego u zemljama članicama EU, onda za sebične i panične reakcije europskih čelnika gotovo da nije moguće pronaći opravdanje. Zemlje poput Turske, Libanona i Jordana zbrinjavaju po nekoliko milijuna izbjeglica svaka. Pritom gotovo da nema izgleda za povratak tih ljudi u zemlje iz kojih su pobjegli, ponajprije u Siriju i Irak.

Ne treba zaboraviti da je Hrvatska, zemlja s 4,5 milijuna stanovnika, tijekom rata u prosincu 1992. godine pružala utočište za 402.768 izbjeglica i 260.705 prognanika, ukupno za 663.473 osobe koje su ovisile o državnoj skrbi i solidarnosti hrvatskih građana. Teško je povjerovati da se zajednica od više od pola milijarde stanovnika ne može na odgovarajući način, primjenom utvrđene zajedničke politike prema izbjeglicama i azilantima, pobrinuti za nekoliko stotina tisuća muškaraca, žena i djece. Pritom to zbrinjavanje ne podrazumijeva da će svi zahtjevi za azil ili za trajni boravak biti prihvaćeni. Ali ta zajednička politika svakako bi trebala isključivati prizore iz prenapučenih prihvatnih centara u kojima nema ni dovoljno smještajnih kapaciteta, ni hrane ni vode za ljude izbezumljene prijevarama trgovaca obećanjima o boljem životu i iscrpljene višetjednim lutanjima pustinjama i plutanjem u trošnim švercerskim brodovima.

Kolonijalistički pristup

Akutna kriza traži trenutna rješenja. Ali do trajnih rješenja neće se moći doći bez suočavanja s uzrocima brojnih izbjegličkih kriza u svijetu. Bez ambicije i bez potrebnih kvalifikacija da se upustim u potragu za tim uzrocima, kao zainteresirani laik mogu upozoriti na neke činjenice koje su nedvojbeno povezane s aktualnom izbjegličkom krizom u Europi.

Najmoćnije i najbogatije zapadne zemlje tijekom posljednjih petsto godina na različite načine su uredovale u udaljenim dijelovima svijeta. To njihovo uredovanje moguće je obuhvatiti zajedničkom oznakom: kolonijalizam. Ne priznajući građanska i politička prava stanovnicima koloniziranih zemalja, različite europske zemlje stoljećima su provodile ekonomsku eksploataciju tih teritorija postavljajući temelje svog današnjeg bogatstva i moći. No, usporedno s kolonizacijom provođena je i modernizacija, ponajprije tehnološka u interesu što je moguće učinkovitije eksploatacije, ali su se širile i europske koncepcije o nacionalnoj državi.

Eskalacija krize

Velikim valom dekolonizacije, osobito nakon završetka Drugog svjetskog rata pod utjecajem Sjedinjenih Američkih Država kao glavnog promicatelja prava na nacionalno samoodređenje, na dotadašnjim europskim kolonijalnim teritorijima nastale su mnoge danas nefunkcionalne nacionalne države. Loše organizirana, često korumpirana i neodgovorna vlast mnoge je građane tih novih država navodila na pomisao da je priliku za pristojan život bolje potražiti u nekoj od bogatih bivših kolonijalnih sila. Uz to, politička i ekonomska nestabilnost praćena nepostojanjem bilo kakvih jamstava javne i osobne sigurnosti nedvojbeno pružaju razloge za preuzimanje rizika izbjeglištva.

Što se tiče novog vala izbjeglica prema Europi, među kojima prednjače izbjeglice iz Sirije i Afganistana, objašnjenja je moguće potražiti u recentnijoj prošlosti. Zapad je, bilo izravno bilo neizravno, intervenirao u tim zemljama. U Afganistanu je vojnom intervencijom zapadnih sila smijenjen talibanski režim koji je davao utočište teroristima al-Qaide. U Siriji je došlo do izljeva javnog nezadovoljstva Asadovom vlašću u sklopu arapskog proljeća, masovnog bunta protiv nedemokratskih režima u sjevernoj Africi, koji je dobrim dijelom bio artikuliran i potpomognut djelovanjem zapadnih zemalja. Obećanja o slobodi, demokraciji i boljem životu počela su se ostvarivati na odista neobične načine.

Režim u Tunisu je relativno bezbolno pao i formirana je nova vlast. U Egiptu je svrgnut diktator Mubarak, ali je na demokratskim izborima pobijedio islamistički pokret Muslimanska braća. Da bi izbjegao rizik uspostave radikalnog islamističkog režima u tako velikoj i važnoj zemlji kao što je Egipat, Zapad je dao prešutnu podršku izvedbi vojnog udara protiv islamističkog predsjednika Mursija 2013. godine.

U Libiji je, uz izravnu umiješanost nekih europskih zemalja, ponajprije Francuske, svrnut diktator Moamar el Gadafi, ali nije uspostavljena demokracija, nego se država zapravo raspala i pojedine dijelove njezina teritorija kontroliraju različite međunarodno nepriznate naoružane skupine. Jedna je takva, koja je tijekom pobune protiv Gadafija bila na popisu američkih saveznica, kasnije ubila američkog ambasadora u Libiji. Činjenica da upravo iz Libije na opasna putovanja Sredozemljem kreću brodovi pretrpani izbjeglicama iz Sirije i niza afričkih zemalja upućuje na moguće pravce utvrđivanja suodgovornosti europskih zemalja za eskalaciju izbjegličke krize u posljednjih nekoliko godina.

mubarak
Svrgnuti egipatski diktator Hosni Mubarak wikimedia

Priznanje odgovornosti

Naknadno opravdanje američke vojne intervencije u Iraku 2003. godine pozivalo se na doktrinu odgovornosti za zaštitu. Na temelju te doktrine bogate i moćne države prisvajaju si pravo provedbe oružanih intervencija u državama koje ne poštuju ljudska prava svojih građana ili su nefunkcionalne do te mjere da ne mogu osigurati minimalne uvjete za pristojan život. Ta doktrina podrazumijeva i primjenu načela odgovornosti za izgradnju, ali je primjena ovog drugog načela izostala pa je Irak krenuo putem niza građanskih ratova. Neke od skupina s kojima je surađivala američka okupacijska vlast u Iraku kasnije su oformile Islamsku državu, trenutno najopasniju terorističku organizaciju na Bliskom istoku.

Masovni nemiri u Siriji nisu doveli do demokratskog preokreta, nego do strašnoga građanskog rata koji je, osim brojnim ljudskim žrtvama, rezultirao višemilijunskim brojem izbjeglica koje su spas ponajviše tražile u Turskoj, Libanonu i Jordanu, ali se neki odvažuju na put prema Europi. Među pobunjeničkim skupinama koje su primale financijsku i materijalnu pomoć Zapada bili su i pripadnici današnje Islamske države pred kojom bježe svi koji ne prihvaćaju njezina karikaturalno rigidna i za sve neistomišljenike pogubna pravila.

Osim dobro poznatih okvira međunarodne političke ekonomije, koji su tako koncipirani da trajno favoriziraju interese razvijenih zapadnih zemalja, i ove činjenice upozoravaju na involviranost Zapada u cjelini i osobito nekih europskih zemalja u stvaranje nemogućih sigurnosnih, političkih i ekonomskih uvjeta na području Bliskog istoka. Stoga bi odgovorniji, sustavniji i čovječniji odnos Europske unije prema izbjeglicama koje dolaze s tog područja djelomično trebao biti signal da se priznaje vlastita moralna odgovornosti za stanje u kojem milijuni ljudi više ne mogu i ne žele živjeti.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
174 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program