Božo Kovačević, bivši ambasador u Moskvi: Zašto hrvatska mirotvorna misija u Ukrajini nema smisla
Rusija ne želi pristrano uplitanje nepozvane male zemlje
Kad se pročita priopćenje ruskog Ministarstva vanjskih poslova o posjeti Radne skupine za suradnju Hrvatske i Ukrajine Kijevu, stječe se dojam da ruska strana misli da Hrvati savjetuju Ukrajince o tome kako organizirati ukrajinsku verziju Oluje, a ne kako provesti mirnu reintegraciju Donbasa u ustavnopravni okvir Ukrajine.
Još od 2004. godine, kad je u Kijevu organizirana narančasta revolucija koja je na vlast dovela prozapadne političare Viktora Juščenka i Juliju Timošenko, Rusija je nervozno reagirala na svaki pokušaj onoga što se u moskovskoj optici percipira kao miješanje Zapada u unutrašnje stvari Ukrajine. Prema shvaćanju Kremlja i prevrat 2014. godine, kojim je svrgnut proruski predsjednik Viktor Janukovič, bio je orkestriran od strane Zapada.
Kako zapravo izgledamo iz ruske perspektive
Aneksiju Krima i organiziranje oružane pobune u Luhansku i Donjecku ruski vlastodršci smatraju legitimnim odgovorom na zapadni udar u neposrednom ruskom susjedstvu. Nakon što je NATO – poslije ulaska svih bivših istočnoeuropskih sovjetskih kolonija – proširen i na bivše sovjetske baltičke Republike, ruske su vlasti zaključile da bi svaki daljnji pokušaj širenja NATO-a na istok trebalo tretirati kao ugrožavanje nacionalne sigurnosti Ruske Federacije.
Izvođenje obojanih revolucija u Gruziji, Kirgistanu i Ukrajini ruski su lideri smatrali pokušajima daljnjeg širenja NATO-a i najavom provedbe takvih scenarija u Moskvi. Da bi pokazali do koje su mjere odlučni u namjeri da to spriječe, na Krimu i u Donbasu poduzeli su drastične korake koji su izazvali oštar odgovor Zapada. U tom sukobu Rusije i Zapada Ukrajina je, dakako, kolateralna žrtva o kojoj veliki igrači ne vode previše računa.
Iz perspektive ruske vlasti mirotvorna nastojanja Hrvatske izgledaju kao pristrano uplitanje nepozvane male zemlje u procese rješavanja ukrajinskog problema koji su, ponajprije, određeni normandijskim formatom u kojem, uz Ukrajinu, sudjeluju samo veliki: Rusija, Njemačka i Francuska.
Dobre namjere nisu jamstvo uspjeha
U tom društvu za Hrvatsku nema mjesta. Pretpostavljam da je upravo to shvaćanje o nepozvanom miješanju, a ne uvjerenje ili vjerodostojne informacije o tome da Hrvatska pokušava osposobiti Ukrajinu za vojno rješavanje problema odmetnutih pokrajina, uvjetovalo neuobičajeno oštar ton komentara ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
Državna tajnica Zdravka Bušić i dvoje članova Radne skupine Vesna Škare Ožbolt i Joško Morić doista su se trudili pokazati da je njihova jedina namjera prenijeti ukrajinskoj strani iskustva mirne integracije istočnih dijelova Hrvatske. Ne postoje razlozi zbog kojih bi itko trebao sumnjati u to. Uostalom, da je na sastanku u Kijevu bilo riječi o pripremi ukrajinske Oluje, vjerojatno bi u tome sudjelovali savjetnici kojima mirna integracija nije baš glavna kompetencija.
Nedvojbeno dobre namjere hrvatske strane, nažalost, nisu jamstvo uspjeha njezine mirotvorne inicijative. Sličnost stanja u Hrvatskoj krajem 1995. godine – kada je na marginama sastanka u Daytonu postignut dogovor o mirnoj reintegraciji istočnih dijelova Hrvatske – sa današnjim prilikama u Ukrajini samo je prividna. Predsjednici Tuđman i Milošević dogovorili su se da pozovu UN da imenuje Prijelaznu upravu koja će upravljati preostalim neoslobođenim dijelom hrvatskog teritorija u prijelaznom razdoblju.
SAD je jamac provedbe Erdutskog sporazuma
To je i napisano u Temeljnom sporazumu o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema koji su 12. studenog 1995. potpisali Hrvoje Šarinić u ime Vlade RH i Milan Milanović u ime srpske strane. Tim sporazumom, poznatom kao Erdutski sporazum, određeno je da će izbore za predstavnička tijela lokalne i regionalne vlasti provesti Prijelazna uprava UN-a.
Posljednja, 14. točka sporazuma određuje da će on stupiti na snagu danom kad Vijeće sigurnosti UN-a donese rezoluciju kojom će pozitivno odgovoriti na zahtjeve iz sporazuma. Nakon što je na impresivan način demonstrirala sposobnost da vojnim sredstvima oslobađa svoje okupirane teritorije Hrvatska je mogla računati da će ta činjenica utjecati na suprotnu stranu da pristane na mirno rješavanje sukoba.
Isto tako, činjenica da je Erdutski sporazum dogovoren na marginama pregovora o BiH u Daytonu koji su vođeni pod patronatom SAD-a jasno je upućivala na to tko će biti glavni jamac njegove provedbe. S druge strane, Milošević je mogao biti zadovoljan formiranjem entiteta Republike Srpske na teritoriju BiH pa je tim uspjehom mogao neutralizirati nedvojbeni poraz svoje politike u Hrvatskoj. Ukratko, dogovorom sukobljenih strana odlučeno je da će UN provesti ono što su one prethodno dogovorile.
Sporazumi Minsk I i Minsk II
Ukrajinske vlasti i predstavnici pobunjenika u Donbasu potpisali su dva sporazuma, Minsk I i Minsk II. Prvi je neslavno propao, a o provedbi drugog brinu se Rusija, Ukrajina, Francuska i Njemačka u okviru takozvanog normandijskog formata. Izravno sukobljene strane, legalne vlasti Ukrajine i predstavnici pobunjenika iz Luhanska i Donjecka, nisu pozvale UN da provodi sporazum.
Ukrajina prethodno nije ostvarila nijedan vojni uspjeh koji bi usporediv s onim što su hrvatske oružane snage napravile tijekom operacija Bljesak i Oluja pa, prema tome, nije bila u poziciji da nameće uvjete onako kako je to Hrvatska mogla 1995. godine.Usvajanje rezolucije Vijeća sigurnosti kojom je prihvaćen i ozakonjen Erdutski sporazum ovisilo je i o Ruskoj Federaciji koja kao stalna članica Vijeća ima pravo veta.
Rusija je, dakle, izravno sudjelovala u odlučivanju o Erdutskom sporazumu. Pozivajući Vijeće sigurnosti UN-a sukobljene strane u Hrvatskoj su neizravno pozvale i Rusiju da se suglasi s tim dogovorom. U pogledu aktualnog sukoba u Donbasu Hrvatska nije u položaju koji bi mogao biti usporediv s položajem Rusije u odnosu na ondašnji sukob u Hrvatskoj.
Hrvatska s Rusijom nema dobre odnose
Nijedan od postojećih modela rješavanja sukoba u Ukrajini oko kojeg su se obje strane suglasile ne pretpostavlja nužno sudjelovanje Hrvatske u tijelima čiji autoritet one priznaju. Kako je samo ukrajinska vlada prihvatila velikodušnu ponudu Hrvatske da podijeli svoja iskustva o procesu mirne reintegracije, jasno je da druga strana Hrvatsku ne smatra nepristranim igračem.
Da bi dobre namjere i pozitivna iskustva Hrvatske bili prihvaćeni kao obostrano dobrodošla pomoć u rješavanju ukrajinske krize, Hrvatska bi morala imati dobre odnose sa svim državama bez kojih se na međunarodnoj razini ne mogu donositi odluke o Ukrajini. Jedna od tih država je i Rusija, a s njom Hrvatska nema dobre odnose. Utoliko je ponuđena pomoć manje dobrodošla nego što bi bila da su ti odnosi dobri.
Pogrešna vanjska politika
Kao i u nizu slučajeva dosad, Hrvatska diplomatske poteze povlači pogrešnim redoslijedom pa se i onda kad su njezine namjere nesumnjivo dobre i kad joj sve činjenice daju za pravo suočava s izostankom očekivanih uspjeha. Istupanje iz Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom povlačilo bi znatno manje nesporazuma, nerazumijevanja i otvorenog neodobravanja da su odgovarajuće diplomatske kampanje uvjeravanja i pridobivanja saveznika poduzete prije negoli je odluka o povlačenju obznanjena.
Isto tako, mirotvorna misija u Ukrajini možda je mogla biti uspješna da je prije njezinog lansiranja hrvatska diplomacija uspjela pridobiti rusku stranu da se s tom misijom suglasi. Ovako, ako Hrvatsku kao dobrodošlog savjetnika bude priznavala samo Ukrajina, daljnja provedba te misije podrazumijevat će, nažalost, daljnje pogoršanje odnosa s Rusijom.