Mnogi ljudi koji se tradicijski i/ili privatno smatraju katolicima ne žele biti povezani s hijerarhijom Katoličke crkve. Taj fenomen nije karakterističan samo za katolicizam u Hrvatskoj, nego se javlja u raznim dijelovima svijeta, od Njemačke do Latinske Amerike.
Uzroci dualizma između osobnog i tradicijskog katoličkog identiteta s jedne, i osjećaja “pripadnosti” Katoličkoj crkvi s druge strane, razlikuju se od zemlje od zemlje. Najčešće su mnogostruki i kompleksni, no u Hrvatskoj su nažalost, prilično jednostavni i razvidni.
Katolička crkva svjesno postala državna crkva
Katolička crkva u Hrvatskoj u proteklih je tridesetak godina, a osobito nakon 1995., učinila skoro sve što je mogla da postane izrazito nepopularna. Tri su glavne značajke dovele do očiglednog pada popularnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Prvo, Katolička Crkva u Hrvatskoj odlučila je, prilično svjesno, postati državna crkva, što je samo po sebi suprotno temeljnom duhu katolicizma. Katolicizam je, kako samo ime kaže, univerzalan.
Ne postoje hrvatska, irska, poljska ili američka Katolička crkva. Postoji samo jedina, sveopća Katolička crkva, koja djeluje u raznim državama i regijama. No, ona nije i ne smije biti državna, za razliku od pravoslavnih ili nekih protestantskih crkava. Zato, dakle, imamo Srpsku pravoslavnu crkvu, ili Anglikansku crkvu, ali nemamo i ne možemo imati Hrvatsku katoličku crkvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crkva se samo dvaput suprotstavila HDZ-u
Međutim, Katolička crkva u Hrvatskoj odlučila se ponašati kao državna crkva. Evo, kako se to manifestira. Katolička crkva u Hrvatskoj od 1990. godine do danas na svim je važnim izborima podržavala Hrvatsku demokratsku zajednicu. Na prvim izborima 1990. godine to je bilo razumljivo, jer je Crkva željela rušenje komunizma i Jugoslavije, a HDZ je, kao najjača nacionalna stranka, jedini jamčio rušenje komunizma.
No, crkveno svrstavanje uz HDZ na gotovo svim kasnijim izborima donijelo je Crkvi državno-stranački imidž, kojeg se još dugo godina neće moći osloboditi.
Kad je riječ o velikim, magistralnim političkim odlukama, Crkva se svega dvaput suprotstavila HDZ-ovoj državnoj politici. Godine 1994. kardinal Franjo Kuharić oštro je kritizirao politiku predsjednika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, dok je nekoliko godina kasnije kardinal Josip Bozanić metaforom o grijehu struktura zapravo osudio HDZ-ov ondašnji režim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svećenici su se redovito svrstavali uz vlast
Osim ta dva slučaja, u kojima kardinali Kuharić i Bozanić nisu imali potporu većine biskupa, Crkva se redovito svrstavala uz važnije poteze HDZ-ovih državnih, pa i lokalnih vlasti. Dapače, pojedini su biskupi i drugi svećenici istupali ne samo kao državni, nego doslovno kao stranački političari, i to kao predstavnici desne frakcije HDZ-a ili radikalnih nacionalističkih struja u hrvatskoj politici.
Sjetimo se samo istupa splitskog nadbiskupa Barišiča na famoznom nacionalističkom mitingu na splitskoj Rivi prije dvadesetak godina. Ili suradnje šibenskog biskupa s Markom Perkovićem Thompsonom. Ili bezbrojnih radikalnih istupa sisačkog biskupa. Ili aktivne, gotovo predvodničke uloge pojedinih svećenika u šatoraškom štrajku, koji je doveo do izbornog poraza Milanovićevog SDP-a.
Državno stranačka uloga katoličke hijerarhije u Hrvatskoj nije se, naravno, iscrpljivala samo u izravnom političkom djelovanju i preporukama biračima za koga da glasaju. Crkva je svoj državni karakter manifestirala kroz sadržaj Vatikanskih ugovora, kojima se, među ostalim, regulira čak i obavezan broj minuta posvećenih vjeri u državnim medijima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vjeronauk utjecao na državni značaj Crkve
Tu se, naravno, postavlja i pitanje vjeronauka u školama. Prije više od dvadeset godina, pokojni Živko Kustić, jedan od najvažnijih hrvatskih katoličkih intelektualaca dvadesetog stoljeća, rekao nam je da se boji vjeronauka u školama, zato što obavezno često postaje antipatično.
Don Kustić bio je tisuću posto u pravu. U Hrvatskoj su za vrijeme komunizma djeca masovno pohađala vjeronauk u crkvama, naprosto zato što su to htjeli njihovi roditelji, ali i sami klinci. Vjeronauk u crkvama nudio nam je drukčiju sliku svijeta od one koju su nam nametale škole, pa nam je već zato bio privlačan.
Vjeronauk u školama postao je, nasuprot tome, jedna od najvažnijih sastavnica službenog, državnog sustava vrijednosti u postkomunističkoj Hrvatskoj, pa je samim time utjecao na državni značaj Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Katolička crkva u Hrvatskoj je represivna
Državna Crkva nije Crkva koja u dugom vremenskom razdoblju može privlačiti prevelik broj vjernika. Osim što je državna, dakle suprotna svojoj osnovnoj definiciji, Katolička crkva u Hrvatskoj izrazito je represivna.
Katolička crkva u Hrvatskoj represivna je prema homoseksualcima, represivna je prema gotovo svim liberalnim politikama, ali i prema brojnim normalnim životnim navikama, koje nemaju nikakav ideološki predznak.
Takvo ponašanje brojnih svećenika i većine biskupa čini Crkvu masovno antipatičnom. Svećenik koji odbija krstiti dijete lezbijskog para ne samo da katolicizam interpretira kroz najkonzervativniju moguću vizuru, nego je naprosto, u svom zelotizmu bešćutan i okrutan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mnogi svećeni iskreni zagovornici teorija zavjera
Nadalje, mnogi hrvatski svećenici iskreni su zagovornici teorija zavjere. Sjetimo se samo ponašanja pojedinih svećenika u vrijeme pandemije. Neki su iz tjedna u tjedan tvrdili da je korona izmišljotina, dok su drugi demonstrativno kršili lockdown.
Naravno, sklonost teorijama zavjere u Katoličkoj crkvi puno je starija i dublja od pandemije. Bivši glavni urednk Glasa Koncila, Ivan Miklenić, svojedobno je javno tvrdio da svijetom vladaju masoni i duboka država
E sada, ako dugogodišnji glavni urednik glavnog hrvatskog katoličkog medija zagovara takve stavove, što to govori o hijerarhiji, koja mu je nadređena?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crkva u Hrvatskoj se ne suočava s modernim životom
Naposljetku, Katolička crkva u Hrvatskoj strahovito je anakronistička. Ona se u svom javnom djelovanju ne suočava s modernim životom, s današnjim praktičnim i vrijednosnim pitanjima, kao ni sa stvarnim okolnostima, u kojima se u ovoj zemlji danas živi.
Katolička crkva u Hrvatskoj sociološki je i dalje značajno ruralna, premda na selu stanuje i radi veoma malo ljudi. Ona prečesto govori jezikom primjerenim starinskim seoskim zajednicama i tradicionalnim tipovima obitelji, kakvi su bili formirani na selu.
Ona uglavnom ne razumije potrebe i senzibilitet ne samo današnjih generacija, nego većine ljudi rođenih poslije 1970. godine, koji su odrastali i žive u okruženju kakvo nema mnogo veze s predodžbama brojnih svećenika i biskupa o društvenim i obiteljskim odnosima, o radu, obrazovanju, poželjnom ili nepoželjnom društvenom ponašanju.
Katolička crkva u Hrvatskoj u dubokoj je krizi
Takva je Crkva nužno izgubljena, pa se neizbježno osjeća ugroženom. Pojedini radikalniji svećenici, uključujući i one koji imaju doktorate, sasvim ozbiljno govore o mogućnosti da Katolička crkva ponovno bude progonjena. Naravno da takav govor čini Crkvu pomalo bizarnom i neprihvatljivom i za brojne vjernike.
Katolička crkva u Hrvatskoj u dubokoj je krizi. Ona je 1990. godine, padom komunizma, raspadom Jugoslavije i osnivanjem stvarno neovisne hrvatske države, izgubila višestoljetnu funkciju čuvanja hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta kroz naviještanje vjere.
Katolička crkva u Hrvatskoj već dugo luta u potrazi za svojim novim identitetom. Govoreći o vjeri, i o crkvama, katkad je lakše definirati ono što nije, od onoga što jest. Poslužimo li se tom metodologijom, nije teško zaključiti da Katolička crkva u Hrvatskoj, u potrazi za svojim novim identitetom i obnovljenom ulogom u društvu, ne smije biti državna, represivna ni anakronistička. U suprotnom, još će se manje Hrvata javno deklarirati kao katolici.
Brojke su jasne; Katolička crkva u Hrvatskoj u dubokoj je krizi. Shvaća li konačno da se mora mijenjati
U potrazi za novim identitetom, Crkva ne smije biti državna, represivna ni anakronistička
Katolička Crkva u Hrvatskoj odlučila je, prilično svjesno, postati državna crkva, što je samo po sebi suprotno temeljnom duhu katolicizma. Katolicizam je, kako samo ime kaže, univerzalan
Bez obzira na očigledne metodološke probleme u dijelu popisa stanovništva, koji se bavio vjerskom pripadnošću hrvatskih građana, prilično je nesporno da se sve manje Hrvata izjašnjava kao katolici, ili barem kao pripadnici Katoličke crkve, što bi teoretski trebalo biti isto, ali u stvarnosti već dugo nije.
Mnogi ljudi koji se tradicijski i/ili privatno smatraju katolicima ne žele biti povezani s hijerarhijom Katoličke crkve. Taj fenomen nije karakterističan samo za katolicizam u Hrvatskoj, nego se javlja u raznim dijelovima svijeta, od Njemačke do Latinske Amerike.
Uzroci dualizma između osobnog i tradicijskog katoličkog identiteta s jedne, i osjećaja “pripadnosti” Katoličkoj crkvi s druge strane, razlikuju se od zemlje od zemlje. Najčešće su mnogostruki i kompleksni, no u Hrvatskoj su nažalost, prilično jednostavni i razvidni.
Katolička crkva svjesno postala državna crkva
Katolička crkva u Hrvatskoj u proteklih je tridesetak godina, a osobito nakon 1995., učinila skoro sve što je mogla da postane izrazito nepopularna. Tri su glavne značajke dovele do očiglednog pada popularnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Prvo, Katolička Crkva u Hrvatskoj odlučila je, prilično svjesno, postati državna crkva, što je samo po sebi suprotno temeljnom duhu katolicizma. Katolicizam je, kako samo ime kaže, univerzalan.
Ne postoje hrvatska, irska, poljska ili američka Katolička crkva. Postoji samo jedina, sveopća Katolička crkva, koja djeluje u raznim državama i regijama. No, ona nije i ne smije biti državna, za razliku od pravoslavnih ili nekih protestantskih crkava. Zato, dakle, imamo Srpsku pravoslavnu crkvu, ili Anglikansku crkvu, ali nemamo i ne možemo imati Hrvatsku katoličku crkvu.
Crkva se samo dvaput suprotstavila HDZ-u
Međutim, Katolička crkva u Hrvatskoj odlučila se ponašati kao državna crkva. Evo, kako se to manifestira. Katolička crkva u Hrvatskoj od 1990. godine do danas na svim je važnim izborima podržavala Hrvatsku demokratsku zajednicu. Na prvim izborima 1990. godine to je bilo razumljivo, jer je Crkva željela rušenje komunizma i Jugoslavije, a HDZ je, kao najjača nacionalna stranka, jedini jamčio rušenje komunizma.
No, crkveno svrstavanje uz HDZ na gotovo svim kasnijim izborima donijelo je Crkvi državno-stranački imidž, kojeg se još dugo godina neće moći osloboditi.
Kad je riječ o velikim, magistralnim političkim odlukama, Crkva se svega dvaput suprotstavila HDZ-ovoj državnoj politici. Godine 1994. kardinal Franjo Kuharić oštro je kritizirao politiku predsjednika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, dok je nekoliko godina kasnije kardinal Josip Bozanić metaforom o grijehu struktura zapravo osudio HDZ-ov ondašnji režim.
Svećenici su se redovito svrstavali uz vlast
Osim ta dva slučaja, u kojima kardinali Kuharić i Bozanić nisu imali potporu većine biskupa, Crkva se redovito svrstavala uz važnije poteze HDZ-ovih državnih, pa i lokalnih vlasti. Dapače, pojedini su biskupi i drugi svećenici istupali ne samo kao državni, nego doslovno kao stranački političari, i to kao predstavnici desne frakcije HDZ-a ili radikalnih nacionalističkih struja u hrvatskoj politici.
Sjetimo se samo istupa splitskog nadbiskupa Barišiča na famoznom nacionalističkom mitingu na splitskoj Rivi prije dvadesetak godina. Ili suradnje šibenskog biskupa s Markom Perkovićem Thompsonom. Ili bezbrojnih radikalnih istupa sisačkog biskupa. Ili aktivne, gotovo predvodničke uloge pojedinih svećenika u šatoraškom štrajku, koji je doveo do izbornog poraza Milanovićevog SDP-a.
Državno stranačka uloga katoličke hijerarhije u Hrvatskoj nije se, naravno, iscrpljivala samo u izravnom političkom djelovanju i preporukama biračima za koga da glasaju. Crkva je svoj državni karakter manifestirala kroz sadržaj Vatikanskih ugovora, kojima se, među ostalim, regulira čak i obavezan broj minuta posvećenih vjeri u državnim medijima.
Vjeronauk utjecao na državni značaj Crkve
Tu se, naravno, postavlja i pitanje vjeronauka u školama. Prije više od dvadeset godina, pokojni Živko Kustić, jedan od najvažnijih hrvatskih katoličkih intelektualaca dvadesetog stoljeća, rekao nam je da se boji vjeronauka u školama, zato što obavezno često postaje antipatično.
Don Kustić bio je tisuću posto u pravu. U Hrvatskoj su za vrijeme komunizma djeca masovno pohađala vjeronauk u crkvama, naprosto zato što su to htjeli njihovi roditelji, ali i sami klinci. Vjeronauk u crkvama nudio nam je drukčiju sliku svijeta od one koju su nam nametale škole, pa nam je već zato bio privlačan.
Vjeronauk u školama postao je, nasuprot tome, jedna od najvažnijih sastavnica službenog, državnog sustava vrijednosti u postkomunističkoj Hrvatskoj, pa je samim time utjecao na državni značaj Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Katolička crkva u Hrvatskoj je represivna
Državna Crkva nije Crkva koja u dugom vremenskom razdoblju može privlačiti prevelik broj vjernika. Osim što je državna, dakle suprotna svojoj osnovnoj definiciji, Katolička crkva u Hrvatskoj izrazito je represivna.
Katolička crkva u Hrvatskoj represivna je prema homoseksualcima, represivna je prema gotovo svim liberalnim politikama, ali i prema brojnim normalnim životnim navikama, koje nemaju nikakav ideološki predznak.
Takvo ponašanje brojnih svećenika i većine biskupa čini Crkvu masovno antipatičnom. Svećenik koji odbija krstiti dijete lezbijskog para ne samo da katolicizam interpretira kroz najkonzervativniju moguću vizuru, nego je naprosto, u svom zelotizmu bešćutan i okrutan.
Mnogi svećeni iskreni zagovornici teorija zavjera
Nadalje, mnogi hrvatski svećenici iskreni su zagovornici teorija zavjere. Sjetimo se samo ponašanja pojedinih svećenika u vrijeme pandemije. Neki su iz tjedna u tjedan tvrdili da je korona izmišljotina, dok su drugi demonstrativno kršili lockdown.
Naravno, sklonost teorijama zavjere u Katoličkoj crkvi puno je starija i dublja od pandemije. Bivši glavni urednk Glasa Koncila, Ivan Miklenić, svojedobno je javno tvrdio da svijetom vladaju masoni i duboka država
E sada, ako dugogodišnji glavni urednik glavnog hrvatskog katoličkog medija zagovara takve stavove, što to govori o hijerarhiji, koja mu je nadređena?
Crkva u Hrvatskoj se ne suočava s modernim životom
Naposljetku, Katolička crkva u Hrvatskoj strahovito je anakronistička. Ona se u svom javnom djelovanju ne suočava s modernim životom, s današnjim praktičnim i vrijednosnim pitanjima, kao ni sa stvarnim okolnostima, u kojima se u ovoj zemlji danas živi.
Katolička crkva u Hrvatskoj sociološki je i dalje značajno ruralna, premda na selu stanuje i radi veoma malo ljudi. Ona prečesto govori jezikom primjerenim starinskim seoskim zajednicama i tradicionalnim tipovima obitelji, kakvi su bili formirani na selu.
Ona uglavnom ne razumije potrebe i senzibilitet ne samo današnjih generacija, nego većine ljudi rođenih poslije 1970. godine, koji su odrastali i žive u okruženju kakvo nema mnogo veze s predodžbama brojnih svećenika i biskupa o društvenim i obiteljskim odnosima, o radu, obrazovanju, poželjnom ili nepoželjnom društvenom ponašanju.
Katolička crkva u Hrvatskoj u dubokoj je krizi
Takva je Crkva nužno izgubljena, pa se neizbježno osjeća ugroženom. Pojedini radikalniji svećenici, uključujući i one koji imaju doktorate, sasvim ozbiljno govore o mogućnosti da Katolička crkva ponovno bude progonjena. Naravno da takav govor čini Crkvu pomalo bizarnom i neprihvatljivom i za brojne vjernike.
Katolička crkva u Hrvatskoj u dubokoj je krizi. Ona je 1990. godine, padom komunizma, raspadom Jugoslavije i osnivanjem stvarno neovisne hrvatske države, izgubila višestoljetnu funkciju čuvanja hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta kroz naviještanje vjere.
Katolička crkva u Hrvatskoj već dugo luta u potrazi za svojim novim identitetom. Govoreći o vjeri, i o crkvama, katkad je lakše definirati ono što nije, od onoga što jest. Poslužimo li se tom metodologijom, nije teško zaključiti da Katolička crkva u Hrvatskoj, u potrazi za svojim novim identitetom i obnovljenom ulogom u društvu, ne smije biti državna, represivna ni anakronistička. U suprotnom, još će se manje Hrvata javno deklarirati kao katolici.