Prilozi na rubu histerije, matematičke formule, ustavna prava, diskriminacije, siromašni građani u malim stanovima, medijsko prekrštavanje komunalnih redara u “policajce za smeće”, strah od kazni… odavno su se popeli preko glave ogromnoj većini građana Hrvatske. Dakle, onima koji ne žive u Zagrebu, a koje se, ničim izazvane, bolesno prekomjerno granatira nečim što bi trebao biti tek komunalni problem manje od jedne petine stanovnika ove zemlje.
Kopanje po smeću
Nakon kataklizmično odsudnog 1. listopada, kad se novi model počeo primjenjivati, stvari su, međutim, otišle još dalje, daleko u bespuća uzbudljivih medijskih priloga, djevičanski neoskvrnutih tragovima elementarne logike. Naime, deseci minuta udarnih informativnih emisija i naslovnice novina otišle su na – kopanje po smeću.
U nekim okolnostima ta aktivnost može biti osnova za potencijalno bombastično novinarsko otkriće, no ovdje se radilo tek o – prebrojavanju novih, plavih vrećica za miješani komunalni otpad. Kojih je, plasira se računica uz ocjene o podbačaju – jako, jako malo. Stvarno?
Prstohvat logike
Možda je vrijeme da se u priču ipak uvede prstohvat elementarne logike. Više od toga neće trebati. Plave zagrebačke vrećice za miješani komunalni otpad su uvedene s osnovnom nakanom da ih bude – što manje. Odnosno, da što više smeća građani sami sortiraju, kako bi ga što manje završilo u plavim vrećicama čije se korištenje naplaćuje.
A ako se smeće stvarno sortira (majko mila, koliko samo plastike koristimo!), onda se skupa plava vrećica puni sporo, daleko sporije od jednog ili dva dana koliko je trebalo da se naprave “specijali” s otvaranjem kanti za smeće i zaključivanjem kako stvar šteka jer je plavih vrećica jako malo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, i višečlano kućanstvo će teško i u nekoliko dana napuniti jednu plavu vrećicu srednjeg kapaciteta od 20 litara. I onda, velite, nema baš punih plavih vrećica u smeću jedan ili dva dana nakon uvođenje novog sustava? Šok, nevjerica, naslovnica.
Nemušto do katastrofalno
Za ovako bizarni pokušaj kritiziranja rada zagrebačke vlasti postoji cijeli niz razloga. Prvi je, svakako, da ekipa predvođena Tomislavom Tomaševićem dosad, blago rečeno, i nije ostavila sjajan dojam u disciplini vještine upravljanja. Drugo, komunikacija prema javnosti im uglavnom varira od nemušte do katastrofalne.
Nije, međutim, samo do njih – hrvatsko novinarstvo već je desetljećima okovano histeričnim senzacionalizmom, površnošću i negativnom selekcijom. Opća javnost je, pak, što se tiče osnova demokratskog društva, ciljano loše obrazovana i slabo informirana, te dramatično jako protiv svake promjene u društvu iako će svakom prilikom zazivati reforme. Samo ne u njihovom dvorištu ili, evo, kanti za smeće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Veća shema stvari
Postoji, međutim, i veća shema stvari. U njenom kontekstu je već na prvi pogled doista krajnje neobično da je jedan komunalni problem – zapravo, pokušaj rješavanja kroničnog i višedesetljetnog komunalnog problema – u jednom gradu dobio toliko prostora u javnosti. No, to je samo prvi dojam.
Ovdje se, naime, ne radi samo o smeću – radi se o politici. O sređivanju sustava s otpadom, naime, ovisi najveći dio političkog kredibiliteta nove zagrebačke vlasti. O tom zagrebačkom kredibilitetu ovisi i nacionalni politički rejting stranke Možemo i njihove zeleno-lijeve koalicije. O njihovoj snazi, pak, kako se sad čini, ovise i šanse neke kombinacije centra i ljevice na narednim parlamentarnim izborima.
Stoga postoji cijelo brdo financijskih i političkih interesa – daleko veće brdo od onog na Jakuševcu, gdje se odlaže zagrebački otpad – koji su potencijalno ugroženi potencijalnim uspjehom zagrebačke vlasti. A taj uspjeh, eto, ovisi dobrim dijelom i o uspjehu priče o zagrebačkom otpadu. Zato je za očekivati da je aktualno kopanje po smeću u potrazi za vrećicama kojih tamo još i ne može biti tek – početak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čemu, zapravo, toliko histerije oko ZG vrećica? Odmah je jasno da tu nisu problem kontejneri i smeće
Pokušaj rješavanja komunalnog problema jednog grada preplavio je sve nacionalne komunikacijske kanale
Postoji cijelo brdo financijskih i političkih interesa - daleko veće od onog na Jakuševcu - koji su potencijalno ugroženi potencijalnim uspjehom zagrebačke vlasti. A taj uspjeh, eto, ovisi dobrim dijelom i o uspjehu priče o zagrebačkom otpadu
Možda samo Ivo Sanader. Možda je samo optužnica protiv bivšeg premijera, te njegovo spektakularno uhićenje nakon nešto manje spektakularnog pokušaja bijega iz zemlje, izazvao ovoliku medijsku pomamu kao uvođenje novih vrećica za smeće u jednom jedinom hrvatskom gradu. Cijeli ocean korupcijskih afera u međuvremenu jednostavno nije došao ni blizu pažnji koje su dobile plave ZG vrećice.
Prilozi na rubu histerije, matematičke formule, ustavna prava, diskriminacije, siromašni građani u malim stanovima, medijsko prekrštavanje komunalnih redara u “policajce za smeće”, strah od kazni… odavno su se popeli preko glave ogromnoj većini građana Hrvatske. Dakle, onima koji ne žive u Zagrebu, a koje se, ničim izazvane, bolesno prekomjerno granatira nečim što bi trebao biti tek komunalni problem manje od jedne petine stanovnika ove zemlje.
Kopanje po smeću
Nakon kataklizmično odsudnog 1. listopada, kad se novi model počeo primjenjivati, stvari su, međutim, otišle još dalje, daleko u bespuća uzbudljivih medijskih priloga, djevičanski neoskvrnutih tragovima elementarne logike. Naime, deseci minuta udarnih informativnih emisija i naslovnice novina otišle su na – kopanje po smeću.
U nekim okolnostima ta aktivnost može biti osnova za potencijalno bombastično novinarsko otkriće, no ovdje se radilo tek o – prebrojavanju novih, plavih vrećica za miješani komunalni otpad. Kojih je, plasira se računica uz ocjene o podbačaju – jako, jako malo. Stvarno?
Prstohvat logike
Možda je vrijeme da se u priču ipak uvede prstohvat elementarne logike. Više od toga neće trebati. Plave zagrebačke vrećice za miješani komunalni otpad su uvedene s osnovnom nakanom da ih bude – što manje. Odnosno, da što više smeća građani sami sortiraju, kako bi ga što manje završilo u plavim vrećicama čije se korištenje naplaćuje.
A ako se smeće stvarno sortira (majko mila, koliko samo plastike koristimo!), onda se skupa plava vrećica puni sporo, daleko sporije od jednog ili dva dana koliko je trebalo da se naprave “specijali” s otvaranjem kanti za smeće i zaključivanjem kako stvar šteka jer je plavih vrećica jako malo.
Ukratko, i višečlano kućanstvo će teško i u nekoliko dana napuniti jednu plavu vrećicu srednjeg kapaciteta od 20 litara. I onda, velite, nema baš punih plavih vrećica u smeću jedan ili dva dana nakon uvođenje novog sustava? Šok, nevjerica, naslovnica.
Nemušto do katastrofalno
Za ovako bizarni pokušaj kritiziranja rada zagrebačke vlasti postoji cijeli niz razloga. Prvi je, svakako, da ekipa predvođena Tomislavom Tomaševićem dosad, blago rečeno, i nije ostavila sjajan dojam u disciplini vještine upravljanja. Drugo, komunikacija prema javnosti im uglavnom varira od nemušte do katastrofalne.
Nije, međutim, samo do njih – hrvatsko novinarstvo već je desetljećima okovano histeričnim senzacionalizmom, površnošću i negativnom selekcijom. Opća javnost je, pak, što se tiče osnova demokratskog društva, ciljano loše obrazovana i slabo informirana, te dramatično jako protiv svake promjene u društvu iako će svakom prilikom zazivati reforme. Samo ne u njihovom dvorištu ili, evo, kanti za smeće.
Veća shema stvari
Postoji, međutim, i veća shema stvari. U njenom kontekstu je već na prvi pogled doista krajnje neobično da je jedan komunalni problem – zapravo, pokušaj rješavanja kroničnog i višedesetljetnog komunalnog problema – u jednom gradu dobio toliko prostora u javnosti. No, to je samo prvi dojam.
Ovdje se, naime, ne radi samo o smeću – radi se o politici. O sređivanju sustava s otpadom, naime, ovisi najveći dio političkog kredibiliteta nove zagrebačke vlasti. O tom zagrebačkom kredibilitetu ovisi i nacionalni politički rejting stranke Možemo i njihove zeleno-lijeve koalicije. O njihovoj snazi, pak, kako se sad čini, ovise i šanse neke kombinacije centra i ljevice na narednim parlamentarnim izborima.
Stoga postoji cijelo brdo financijskih i političkih interesa – daleko veće brdo od onog na Jakuševcu, gdje se odlaže zagrebački otpad – koji su potencijalno ugroženi potencijalnim uspjehom zagrebačke vlasti. A taj uspjeh, eto, ovisi dobrim dijelom i o uspjehu priče o zagrebačkom otpadu. Zato je za očekivati da je aktualno kopanje po smeću u potrazi za vrećicama kojih tamo još i ne može biti tek – početak.