Chiracovu karijeru možda najbolje opisuje ova urnebesna izjava: 'Vlade su se mijenjale, ja sam ostajao, skupa s namještajem...'
Imao je jednu od najdužih političkih karijera: dva puta bio je predsjednik, dvaput premijer i 18 godina gradonačelnik Pariza
Bivši francuski predsjednik Jacques Chirac, koji je više desetljeća bio jedna od vodećih političkih figura na francuskoj i europskoj sceni, umro je danas u Parizu, u dobi od 86 godina. Političar i državnik, kojeg opisuju kao „političku životinju” i „buldožer” i koji je bio na čelu Francuske od 1995. do 2007. godine, imao je jednu od najdužih političkih karijera.
Tijekom više od 40 godina, prošao je praktički sve razine izabranih dužnosti – bio je parlamentarni zastupnik, dva puta premijer, dva puta predsjednik države i 18 godina gradonačelnik Pariza. Zbog narušenog zdravlja, posljednjih godina nije se pojavljivao u javnosti.
Protiv rata u Iraku
Bivši francuski predsjednik, kojeg se smatralo politički vrlo vještim i šarmantnim, ostat će upamćen na međunarodnoj sceni posebno po dva događaja koja su obilježila njegov drugi predsjednički mandat. Nekoliko mjeseci nakon što je 2002. godine ponovno izabran, istaknuo se žestokim protivljenjem napadu na Irak 2003. godine pod vodstvom SAD-a, što je izazvalo napetosti u odnosima s Amerikom i Britanijom.
„Rat je uvijek krajnje sredstvo, uvijek priznanje neuspjeha, uvijek najgore rješenje jer donosi smrt i bijedu”, citiraju mediji dio njegovog obraćanja javnosti u ožujku 2003. godine, nekoliko dana prije nego što je počeo napad na Irak.
Kockanje EU referendumom
Drugi predsjednički mandat obilježio mu je i neuspjeli referendum za potvrđivanje europskog ustava. Konvenciju, koja je usvojila povijesni dokument, prvi ustav Europske unije, predvodio je Valery Giscard d’Estaing. Upravo je on 1974. godine Chiraca prvi puta imenovao premijerom.
Tri desetljeća kasnije iz Elizejske palače Chirac se, kao predsjednik, pomalo kockao s referendumom, smatrajući očito da će Francuze uspjeti uvjeriti da podrže dokument kojeg su mnogi smatrali kontroverznim jer im je riječ ustav previše „vukla” na stvaranje europske naddržave. Francuzi su sa 55 posto glasova ‘protiv’ krajem svibnja 2005. godine odbacili europski ustav.
Teško da su Francuzi tada baš pomno pročitali 448 članaka dokumenta. Bio je to više znak njihovog neslaganja s politikom vlade i tadašnjeg predsjednika koji, unatoč obećanjima, nije uspio reformirati Francusku, značajno oživjeti gospodarstvo i smanjiti visoku stopu nezaposlenosti. Ali su se posljedice tog Chiracovog poteza u EU osjećale još godinama (nakon Francuske, europski ustav odbili su i Nizozemci što je bio definitivni kraj tog dokumenta).
Volio se sprdati s Britancima
Razlog zbog kojeg je Chirac tada smatrao da bi ipak mogao pobijediti na referendumu na kojem se zdušno zalagao za ratifikaciju EU ustava možda je bila njegova više nego uvjerljiva pobjeda na izborima tri godine ranije. Drugi mandat izborio je s nevjerojatnih 82,2 posto glasova.
Taj rezultat, međutim, nije bio odraz nekakve zadivljujuće popularnosti predsjednika, nego više posljedica činjenice što je sa Chiracom u drugi krug prošao tadašnji vođa krajnje desnice Jean-Marie Le Pen. To je izazvalo šok i mobilizaciju kod velikog dijela francuskih birača ljevice i lijevog centra koji su u svibnju 2002. godine odlučili glasati za Chiraca kako bi spriječili ulazak Le Pena u Elizejsku palaču.
Tijekom njegovog mandata europski mediji nerijetko su se bavili i raznim anegdotama i šalama – manje ili više smiješnim, ovisno za koga – na račun drugih europskih država i političara. Jedna od poznatijih priča datira iz 2005. godine kada je, prema pisanju francuskog Liberationa, na susretu s Gerhardom Schroederom i Vladimirom Putinom zbijao šale na račun Britanaca. „Ne može se vjerovati ljudima čija je kuhinja tako loša”, navodno je tada kazao Chirac.
Postignuća kod kuće
Iako nije uspio provesti planirane i najavljivane reforme – pa je tako primjerice 1995. godine, nakon što je Francuska više tjedana bila paralizirana štrajkovima, odustao i od mirovinske reforme – u 12 godina na poziciji predsjednika ipak je uveo neke dalekosežne promjene. U njegovo vrijeme ukinuto je obavezno služenje vojnog roka, skraćen je predsjednički mandat sa sedam na pet godina, a Francuska je uvela i euro.
U francuskoj politici ostat će upamćen po tome što je 1995. godine priznao odgovornost države za deportacije Židova u nacističke logore smrti. Bio je prvi francuski poslijeratni predsjednik koji se javno ispričao i javno priznao ulogu države u tim strahotama.
‘Ostajao, skupa s namještajem’
Nekoliko godina nakon što je prestao biti predsjednik, Chiracova javna reputacija doživjela je dosta ozbiljan udarac kada je krajem 2011. godine uvjetno osuđen da je, u vrijeme dok je još bio pariški gradonačelnik, isplaćivao plaće stranačkim kolegama za poslove koji nisu odrađeni. Na presudu se nije žalio, ali je poručivao da je „odlučno pobija”.
Taj slučaj nije, međutim, trajno uništio njegov ugled u Francuskoj i Europi. I danas su se mnogi europski političari biranim riječima oprostili od državnika koji je toliko dugo bio na političkoj sceni, da je možda najbolje to opisati citatom koji mu mediji pripisuju: „Kad sam izabran imao sam 32 godine i odmah sam se priključio vladi. Onda sam samo ostao zauvijek. Vlade su se mijenjale, ja sam ostajao, skupa s namještajem”.