Christiane Amanpour razgovarala sa sinom pakistanskog političara nakon što se spasio od jezive otmice

Posljednjih gotovo pet godina, prije nego što se u ožujku vratio kući, proveo je u zatočeništvu. Islamisti su ga oteli u njegovu gradu Lahoreu 26. kolovoza 2011., nekoliko mjeseci nakon što je mu je ubijen otac Salman Taseer, guverner pakistanske pokrajine Pandžab.

Oteli su ga nakon tatinog smaknuća

Taseer stariji pozivao je vlasti da revidiraju suludi zakon o bogohuljenju, po kojem je vrijeđanje Islama kažnjivo smrću. Pa su ga odlučili smaknuti.

U Shahbazovoj kući su CNN-ove kamere, otamo se javlja u studio u kojem sjedi CNN-ova Christiane Amanpour. Dok joj objašnjava što su mu sve radili borci Islamskog pokreta Uzbekistana (IMU), posve je miran.

Nema bijesa ni patetike. Tu i tamo se čak nasmije, recimo dok se prisjeća kako su mu jednom pucali u nogu. To je, usput, bila jedna od najmanje okrutnih metoda mučenja koje su vježbali na njemu.

Ekstravagantne snimke mučenja

“Tretirali su me užasno, imao sam grozne životne uvjete. Mučili su me uzastopno oko godinu dana, snimajući ekstravagantne videe u stilu holivudskih filmova kako bi ih mogli slati mojoj obitelji. Da ih pritisnu, njih i vladu”.

Htjeli su, kaže Shahbaz, novac i razmjenu za 25 zatvorenih militanata.

“A to je bilo nemoguće, to sam znao odmah čim su me ulovili. Nije bilo šanse da me puste.”

Nakon što su ga oteli u Lahoreu odveli su ga u mjesto Mir Ali u pokrajini Waziristan, a premještali su ga svaki mjesec.

Mirno opisuje čupanje noktiju

Stvari koje su mu radili su jezive. No, on ih opisuje potpuno mirno. Za svoje mučitelje kaže da su u krugovima militanata poznati kao “nemilosrdni, okrutni i najbolji borci”.

“Čupali su mi nokte. No, počelo je tako da su me bičevali gumenim bičem. Mislim da su mi prvi dan zadali 100 udaraca, a onda se popelo na 200. Znali su mi izrezbariti leđa nožem i onda mi po ranama bacati sol. Zašili su mi usne i izgladnjivali me tjedan dana. Izrezali bi mi komade mesa s leđa i ostavili me da krvarim po sedam dana, bez ikakvih lijekova. Pošto su od mojih mučenja radili propagandne filmove, ponekad bi mi dan ranije najavili što će mi raditi. Tada bih se molio cijelu noć.”

‘Naučio sam biti strpljiv. To je nejvjerojatna stvar za naučiti’

Amanpour ga u jednom trenutku tijekom intervjua pita što ga je čitavo to vrijeme držalo, očekujući možda neki emocionalni prolom. No, on joj nudi dosta jednostavan i nevjerojatan odgovor.

“Nisam imao ništa drugo osim strpljenja. Morao sam biti jako strpljiv. Mislim da sam to naučio. I to je nevjerojatna stvar za naučiti. Prijatelji i obitelj mi kažu da sam jako hrabar, da sam heroj jer sam to preživjeo i vratio se. No, to nisu stvari koje ja mogu reći o sebi. Mogu reći o sebi da sam naučio biti jako strpljiv.

Kad bi me mučili, kad bih se opet budio sljedeći dan, kad bi dolazile jedna loša vijest za drugom, što god da je bilo – morao sam biti strpljiv i jak, imati volju. Bio sam jako strog prema sebi, govorio sam si – ovo tu, to je tvoja situacija, ali ti je ne moraš prihvatiti. Stoga sam morao preživjeti. I jesam. I za mene je to osobna pobjeda, to da sam ovdje.”

Nakon pokolja završio u zatvoru

Osim priče preživljavanja, dosta je nevjerojatna i Taseerova priča spašavanja od otmičara.

U studenom 2015. godine došlo je do krvavog sukoba između afganistanskih talibana i njegovih otmičara IMU (Islamic Movement of Uzbekistan).

“Ležao sam, svi oko mene su bili mrtvi. Ne znam kako sam preživio. No, onda su me uzeli talibani, nisu mi vjerovali da sam otet, mislili su da sam jedan od Uzbeka.”

Osudili su ga na dvije godine zatvora, ali ga je onda jedan od talibana nekim čudom oslobodio. “Potpuno je ludo da možeš pronaći ljudskost tamo gdje je nema”

Nitko mu nije vjerovao da nije taliban

Oslobođen 29. veljače, putovao je pješke natrag u Pakistan, da bi napokon, 8. ožujka, stigao u jugozapadni grad Kuchlak. No, tamo su se nakratko stvari opet zakomplicirale.

“Ušao sam u jedan lokal i molio da mi daju telefon. No, odbili su me, mislili su, s obzirom na to kako sam izgledao s dugom kosom i bradom, da sam afganistanski taliban. ‘Uvijek imamo nekakvih problema s vama’, rekao mi je vlasnik. Nevjerojatno, ali pravi taliban je na kraju bio taj koji mi se smilovao i dao mi svoj telefon. Nazvao sam mamu i rekao joj da odmah organizira da me oprezno i tiho izvuku odande. Dok god se to nije dogodilo i dok nisam bio na sigurnom, nisam htio vjerovati da je to stvarno moguće.”

Slušanje maminog glasa

A svoju mamu, koju nije vidio gotovo pet godina, ipak je povremeno mogao čuti dok je bio u zatočeništvu. Naime, Uzbeci bi je svako toliko nazvali i dali mu je na telefon kako bi joj rekao ono što bi mu naredili. No, on je u tim razgovorima pronašao utjehu. U maminom glasu.

“Kada bi otmičari nazvali moju majku, to nisam bio ja koji razgovara s njom, bili su oni. Ja sam samo bio njihovo sredstvo. A znao sam da ni ona nije mogla otvoreno pričati. No, naučio sam fokusirati se na njezin glas. Volio sam slušati njezin glas.”

Nekoliko dana prije njegova spašavanja, 2. ožujka, ubojica njegova oca Mumtaz Qadri, koji je ujedno bio i očev tjelohranitelj, smaknut je vješanjem. Pokopan je s puno pompe, a tijelo mu je posipano laticama. Tisuće su bile na sprovodu, tretirajući Qadrija kao mučenika koji je umro za proroka Muhameda. No, to, barem kako se čini, Shahbaza ne dira previše. Kaže da ga ta gomila ljudi ne može demoralizirati.

“Možete ovo čudo primiti kako hoćete”, kaže, dok sebe opisuje kao čovjeka “koji je hodao natrag iz smrti kako bi slavio svog oca”. Kaže da ti ljudi ne znaju što slave. Ne znaju ništa. “Ja nisam političar, to vlada mora promijeniti.”

Gledanje tekmi i vozikanje s bratom

No, kroz sve te godine zaboravio je, kaže, lica ljudi koje voli.

“A onda samo odjednom dobijete natrag svoj život. To je toliko nevjerojatan osjećaj. Vidjeti svoju suprugu. Doručkovati sa svojom majkom, voziti se s bratom ili gledati nogometnu utakmicu s prijateljima.”

Njegova mama ovako je objasnila kako se osjeća:

“Kada sam napokon bila sa svom svojom djecom, zaplakala sam prvi put u četiri i pol godine. Čekanje je napokon bilo gotovo.”