Cijenjena hrvatska profesorica objavila je važnu studiju o djeci koja odrastaju uz gay roditelje; neće se dopasti konzervativcima
Tanja Vučković Juroš analizirala je rezultate respektabilnih recentnih istraživanja; možda unesu malo zdravog razuma u rasprave
Navodno pogubne posljedice odgoja djece u istospolnim zajednicama jedan su od argumenata koji u raspravama iznose protivnici zakonskog izjednačavanja istospolnih zajednica i tradicionalnog braka muškarca i žene. Prema njihovim shvaćanjima, vjerojatnost da djeca odgajana u takvim zajednicama budu psihički nestabilna, neuspješna u školi i da imaju problema s usvajanjem obrazaca ponašanja koji jamče uključivanje u uobičajene odnose među ljudima daleko je veća nego kod djece odgajane u „normalnim“ brakovima. Taj argument naziva se argument iz brige za dobrobit djece.
Protivnici izjednačavanja prava homoseksualnih i heteroseksualnih brakova tvrde da je moralno neprihvatljivo dopustiti da djeca odrastaju s homoseksualnim roditeljima jer ih se time predodređuje da budu trajno žigosana i lišena mogućnosti da žive sretno kao svi ostali ljudi. Naravno, uz taj argument oni će se pozvati i na navodnu činjenicu da je tradicionalni brak muškarca i žene univerzalno prihvaćeni oblik temeljne jedinice društva kroz cijelu povijest pa je, prema tome, razumno pretpostaviti da je upravo to najprirodnija institucija koju ne treba dovoditi u pitanje.
Nitko u pitanje ne dovodi tradicionalni brak
Pritom konzervativci ne uočavaju da zagovaratelji izjednačavanja prava homoseksualnih i heteroseksualnih brakova ne dovode u pitanje tradicionalni brak. Tražiti da istospolnim partnerima budu priznata ista prava kakva imaju heteroseksualni parovi ne znači tražiti da se brak kao institucija ukine. Naprotiv, predlaže se da se proširi definicija braka. Ono što se traži je ukidanje diskriminacije na rodnoj osnovi.
Tradicionalistički argumenti svode se na shvaćanje da su sadašnje dominantne institucije i običaji zapravo prirodni, da je uvijek bilo tako i da tako treba i ostati. Tradicionalisti pritom zanemaruju činjenicu da se još relativno nedavno, do prije manje od dvjesto godina, i u zapadnom svijetu smatralo da je ropstvo normalna pojava, a danas je to zakonom kažnjiv zločin. Širenjem ideja o ravnopravnosti svih ljudi stvorene su pretpostavke za ukidanje ropstva, jedne od najtrajnijih i „najprirodnijih“ institucija ljudske povijesti.
Zapadnu povijest obilježio je patrijarhat
Isto tako, tijekom dosadašnje ljudske povijesti monogamni brak nije bio dominantan oblik uređivanja odnosa između spolova. Poligamija je u većem dijelu povijesti bila znatno zastupljenija nego monogamija. Kako su se usporedno s predodžbama o tome što jest a što nije prirodno mijenjale druge institucije, tako se mijenjala i institucija braka. Veći dio moderne povijesti Zapada obilježen je patrijarhalnim odnosima dominacije unutar monogamnog heteroseksualnog braka.
U zapadnom svijetu danas manje-više prihvaćena izjednačena prava muškaraca i žene unutar braka i redefinirana navodno prirodna podjela na muške i ženske uloge i poslove, rezultat su borbe žena za ravnopravnost koja je započela prije dvjestotinjak godina. Usporedno s redefiniranjem odnosa unutar bračne zajednice odvijala se i borba za pravo žena na školovanje, na plaćeni posao i na bavljenje politikom. U Švicarskoj su pravo glasa žene izborile tek sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Suluda teza o ukidanju prava heteroseksualaca
Kao što su se suprotstavljali promjeni navodno prirodnih i nepromjenjivih odnosa patrijarhalne dominacije unutar obitelji, konzervativci su se suprotstavljali promjeni odnosa dominacije u javnoj sferi. Zahtjeve sufražetkinja za pravo glasa tumačili su kao sablažnjivo pozivanje na urušavanje prirodnog poretka i na ugrožavanje prirodnih prava muškaraca. Na zahtjev da i ženama bude priznato pravo da biraju i da budu birane konzervativci su reagirali tako kao da je ostvarenje tog zahtjeva podrazumijevalo da se ukida pravo muškaraca da biraju i da budu birani.
U suvremenim raspravama o zahtjevima da se istospolnim zajednicama prizna status bračnih zajednica konzervativci se postavljaju tako kao da priznavanje tog statusa istospolnim partnerima znači ukidanje postojećih zakonskih prava heteroseksualnih bračnih partnera. Podaci na koje su se pozivali autori Enciklopedije obitelji i braka, objavljene 2003. godine, pokazivali su da djeca koja su odrastala u istospolnim bračnim zajednicama ni na koji način nisu bila predestinirana za manje sretan život negoli djeca u heteroseksualnim brakovima.
Ranij istraživanja u obzir uzimala lezbijske parove
No, dotad obavljena istraživanja bila su malobrojna i moglo im se prigovoriti da su promatrani uzorci ispitanika bili premali te da dobiveni podaci nisu mogli poslužiti kao dostatna osnova za donošenje općeprihvatljivih zaključaka. Ranija istraživanja uglavnom su se odnosila na djecu odgajanu u lezbijskim parovima dok takvih istraživanja o djeci gay parova nije bilo. U međuvremenu provedena su druga sociološka istraživanja koja su izbjegla metodološke nedostatke prethodnih.
Pregled petnaest respektabilnih istraživanja o djeci koja su odrastala u istospolnim obiteljskim zajednicama Tanja Vučković Juroš objavila je u najnovijem broju Revije za sociologiju. Autorica, koja radi u belgijskom Interdisciplinarnom istraživačkom centru za obitelj i seksualnost Katoličkog sveučilišta u Louvainu, analizirala je rezultate i zaključke socioloških istraživanja provedenih u razdoblju od 2004. do 2017. godine. Za razliku od ranijih istraživanja, ova su obuhvatila i lezbijske i gay obiteljske zajednice.
Raniji uzorci nisu bili baš potpuno pošteni
Četiri od petnaest analiziranih studija iznose zaključak da odrastanje djece u zajednicama s istospolnim roditeljima ima za njih nepovoljne učinke, dok preostalih jedanaest studija tvrdi da nepovoljnih učinaka nema. Pomnijom analizom onih studija koje su utvrdile da postoje štetne posljedice odrastanja u istospolnim zajednicama autorica je uočila pogreške na kojima su zasnovani njihovi zaključci.
Primjerice, uspoređivala su se djeca samo iz izrazito stabilnih heteroseksualnih brakova s djecom iz svih tipova istospolnih zajednica, kako iz onih stabilnih u kojima su parovi ostali nepromijenjeni cijelo vrijeme djetetova odrastanja tako i iz onih gdje su se partneri rastajali i sklapali zajedništvo s novim partnerima ili su se često selili. Tako odabrani uzorci ne opravdavaju zaključak da su lošiji ishodi djece isključiva posljedica činjenice da su odrastala u istospolnim bračnim zajednicama.
Mali spin protivnika istospolnih zajednica
Opravdano je pretpostaviti da bi njihovi neuspjesi, kao što je ponavljanje razreda ili različiti oblici devijantnog ponašanja, mogli u jednakoj mjeri biti posljedica nestabilne obiteljske situacije, a ne samo činjenice da je zajednica u kojoj su odgajana bila istospolna. Rezultati tih studija mogli bi se smatrati vjerodostojnima da su bili zasnovani na uspoređivanju stabilnih i nestabilnih istospolnih sa stabilnim i nestabilnim raznospolnim zajednicama. Nakon provedene analize studija koje uspoređuju ishode djece koja su odrastala u istospolnim roditeljskim zajednicama s ishodima djece iz „normalnih“ brakova autorica je zaključila da ti ishodi ne ovise o tome da li je roditeljska zajednica bila istospolna ili raznospolna.
Autorica to izriče ovako: „nema dokaza za razlike koje bi se mogle pripisati tomu da su njihovi roditelji istospolni ili raznospolni par“. Sve studije navode na zaključak da na ishode djece utječe stabilnost brakova, a ne to jesu li brakovi istospolni ili raznospolni. Svjesni činjenice da rezultati socioloških istraživanja ne potvrđuju njihove tvrdnje, protivnici izjednačavanja prava istospolnih i raznospolnih brakova pokušavaju uvjeriti javnost da su istospolne roditeljske zajednice nužno nestabilne pa stoga predstavljaju manje poželjan ambijent za odgoj i odrastanje djece.
Treba odbaciti defanzivan stav
A riječ je, zapravo, o tome da se sustavnom kampanjom protiv rodne ravnopravnosti takve zajednice stigmatiziraju i da se inzistiranjem na shvaćanju da je samo veza muškarca i žene društveno dopustiv oblik roditeljske zajednice nastoje proizvesti okolnosti u kojima će izgledi djece odgajane u istospolnim zajednicama da budu ravnopravna biti unaprijed onemogućeni. Suprotstavljajući se takvoj atmosferi koju podgrijavaju ekstremni konzervativci autorica zaključuje:
„Umjesto toga, trebalo bi odbaciti defanzivan stav i u fokus rasprave staviti neke specifične probleme koji pogađaju obitelji istospolnih parova i LGBT pojedinaca i utječu na ishode njihove djece, a koje su posljedica upravo institucionalne nejednakosti i stigmatizacije. Takav fokus rasprave trebao bi osvijestiti to kako izjednačavanje društvenog konteksta svih oblika obitelji doprinosi povećanju vjerojatnosti boljih ishoda sve djece.“