Cijenjeni časopis Foreign Affairs predviđa nemire na Balkanu. Zbog ova četiri razloga

U cijenjenom časopisu Foreign Affairs objavljena je analiza stanja na Balkanu danas te secirani razlozi problema i moguća rješenja. Donosimo vam pregled po trima zemljama koje su zadnjih dana često bile spominjane u medijima. I to, nažalost, ne po dobromu.

1. Gužva u Makedoniji

Pravoslavna slavenska solidarnost Moskve – nije radikalni islam jedina prijetnja godinama rada i milijardama ulaganja u regiji koja su poduzeli Washington i europski partneri. U svjetlu obračuna sa Zapadom u Ukrajini, Rusija je ovdje pojačala svoju ulogu, pozivajući na pravoslavnu slavensku solidarnost.

Moskva je izrazila potpunu podršku vlastima u Makedoniji, gdje se u gradu Kumanovu, blizu granice Makedonije, Srbije i Kosova, dogodio drugi šokantan incident. Vlada je okršaj opisala kao bitku između policije i “jedne od najopasnijih terorističkih skupina na Balkanu”, što vjerojatno podrazumijeva albanske radikale. Kad se makedonski predsjednik požurio natrag iz Moskve, njegovi su domaćini oštro kritizirali prosvjednike i upozorili na moguću “revoluciju u boji”.

Korupcija izazvala urušavanje vlasti – nakon izbijanja sukoba etničkih Makedonaca i Albanaca 2001. godine, međunarodna zajednica se uplela svojom pomoći i zemlja je znatno napredovala u izgradnji zajedničkih demokratskih institucija. Godine 2006. dužnost premijera preuzeo je Nikola Gruevski. Nakon četiri sumnjiva reizbora uspio je oslabiti pravosuđe, marginalizirati opoziciju i gotovo sasvim ugasiti neovisne medije. Godine 2007. Makedonija je po indeksu slobode medija bila 36., ispred SAD-a, a lani je potonula na 123, mjesto, gdje čami zajedno s Venezuelom. Gospodarstvo zemlje održava se na površini oštrim i neodrživim zaduživanjem.

Skandal s prisluškivanjem kao katalizator raspada – još među najmlađim liderima u regiji, Gruevski bi vjerojatno još dugo participirao u vlasti da nije bilo skandala s prisluškivanjem. Oporba periodično objavljuje snimke telefonskih razgovora u kojima sudjeluju članovi vlade i sam premijer, a u kojima se navodno opisuje izravna vladina orkestracija financijske i izborne prijevare, masovnog prisluškivanja, namještanje zločina političkim protivnicima, pa čak i ubojstava.

Primjerice, visoki vladini dužnosnici su navodno spletkama pokušali prikriti sumnjivu prometnu nesreću u kojoj je poginuo novinar poznat po kritiziranju vlade. Druga snimka upućuje na pokušaj da se zataška incident u kojem je policajac nasmrt pretukao jednog mladića. Gruevski i ostali vladini dužnosnici negirali su optužbe i ustvrdili da su prisluškivanja djelo neodređenih “stranih agenata” kojima je cilj destabilizirati zemlju. Unatoč prosvjedima koji su digli na noge tisuće Makedonaca, Gruevski najavljuje da je spreman boriti se do kraja, bez obzira na posljedice koje će to imati po stabilnost Makedonije.

Pucnjave, ali i ujedinjenje zemlje – posljedice napada u Kumanovu nije moguće predvidjeti, a tajanstvene ostaju i okolnosti sukoba. Nije to prvi put da u Makedoniji dolazi do sumnjivih pucnjava – 2002. godine policija je u vrlo neobičnom incidentu ubila sedam imigranata iz Pakistana i Indije. Makedonski sud na koncu je bivšeg ministra unutarnjih poslova oslobodio optužbi da je odgovoran za ubojstva. Prošlog je mjeseca, kako tvrdi glasnogovornik makedonske policije, 40 albanskih radikala napalo policijsku karaulu na granici s Kosovom, ali to nisu mogli potvrditi ni NATO ni kosovska policija. Ironično, sve je to na neki način ujedinilo tradicionalno razjedinjenu zemlju. Albanci i Makedonci sada zajednički djeluju protiv diktature koja ih pritišće.

Što bi trebala učiniti međunarodna zajednica – međunarodna zajednica mogla bi odigrati presudnu ulogu u smirivanju situacije, ali dosad su reakcije bile prilično mlake. Samo je njemački veleposlanik otvoreno pozvao vladu da podnese ostavku. Američko je veleposlanstvo pak uputilo apel EU, NATO-u i Organizaciji za sigurnost i suradnju u Europi da natjeraju makedonske vođe na zajednički dijalog o svim problemima s kojima se suočava zemlja. Tipčan je to potez za Zapad, učinjen ne bi li se izbjegao sukob s Gruevskim.

Sadašnja nestabilnost zemlje mogla se izbjeći da je Skoplju bilo dozvoljeno približavanje NATO-u i EU. Umjesto da se okrene autokraciji, Gruevski bi bio ograničen njihovim strogim zahtjevima, koji su, kako se pokazalo, i drugdje uspjeli osnažiti demokratske institucije. Premijer je, primjerice, nedavno kazao da je objava audiosnimaka dio međunarodne zavjere smišljene ne bi li se zemlja prisilila da odbaci svoje ime (višegodišnji spor s Grčkom oko imena Makedonija).

2. Slomljena Bosna

Radikali pogoršavaju etničke sukobe – radikalni islam i ruski utjecaj pogoršavaju sveprisutne etničke sukobe. To neki političari koriste ne bi li dodatno podijelili zemlju. Čelnici srpskih i hrvatskih stranaka nedavno su na dnevni red stavili slabo prikrivene separatističke težnje. Parlament Republike Srpske donio je rezoluciju o referendumu za otcjepljenje, u kojem je po prvi put naveden i konkretan datum, 2018. godina. Ako taj referendum bude održan, zajamčeno je ponovno izbijanje neprijeteljstava u regiji.

Popis stanovništva i Srebrenica stavit će jedinstvo (ponovno) na kušnju – u lipnju bi trebali biti objavljeni dugo odgađani rezultati popisa stanovništva, koji bi mogli biti potencijalno gorivo za sukob Bošnjaka, Hrvata i Srba. U srpnju će se pak obilježiti 20. obljetnica masakra u Srebrenici, kada su srpske snage ubile više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Plan EU i MMF-a koji bi trebao pomoći Bosni – idući mjesec EU i MMF trebali bi objaviti akcijski plan za reformu zemlje, nužnu ne bi li se BiH pripremila za ulazak u EU. Nažalost, javnost je protiv rezanja radnih mjesta u javnom sektoru, a mnogi političari s pravom strahuju da će ih reforma prisiliti da privatiziraju javna poduzeća, koja su trenutno poligon za pokroviteljstvo i korupciju. Zbog tog će otpora međunarodni igrači vjerojatno ublažiti svoje reformske zahtjeve.

Disfunkcionalna vlast kao relikvija ratnih godina – ističući formu iznad suštine, EU nema veće šanse za postizanje napretka no što ih je imala u proteklih devet godina. Prerano primijenjen kruti oblik lokalnog vlasništva nad institucijama te neposlušni dužnosnici (posebno u srpskom entitetu) otvoreni su izazovi jedinstvu zemlje. S 14 zasebnih vlada, institucije ove zemlje danas su disfunkcionalna relikvija ratnih godina, što sprječava ulaganja i međuetničku suradnju.

Jedina pozitivna stvar proizašla od terorističkog napada u Zvorniku jest da je taj šok konačno natjerao međunarodne dužnosnike na akciju. Paket EU – MMF, koji donosi velikodušne novčane poticaje, ali i kazne za neposlušne vođe, napokon ukazuje na to da se stvari pomiču s mrtve točke.

3. Kosovo kao primjer zapostavljanja

Bruxelles pritisnuo za normalizaciju – pod vodstvom Bruxellesa i uz snažnu podršku SAD-a, Srbija i Kosovo prije dvije godine dogovorili su normalizaciju odnosa. No, prepucavanja između Beograda i Prištine, poduprta odbijanjem pet zemalja EU da priznaju neovisno Kosovo, uz endemsku korupciju, ostavila su Kosovo u jadnom stanju. Deseci tisuća Kosovara napustili su zemlju i otišli u EU, izrazivši time pomanjkanje vjere u budućnost vlastite zemlje.

Radikalne težnje za ujedinjenjem Kosova s Albanijom – to bi bez sumnje prouzročilo ponovni sukob sa Srbima, no one su i dalje prisutne. Islamistički radikali u isto vrijeme šire strah i kod Srba, ali i kod Albanaca koji nisu radikalni muslimani. Postoji velika bojazan da bi se islamisti mogli udružiti s nacionalnistima, što bi dodatno destabiliziralo ovu zemlju, čiju sigurnost još uvijek nadzire NATO, uz znatnu prisutnost EU.

Uvjeti za ulazak u EU kao sredstvo pritiska – Bruxelles i Washington trebaju pritisnuti albanske čelnike da pokrenu reformu zakona, a Beograd i Prištinu da riješe probleme sporazumom, što bi vjerojatno bilo manje teško no 2013. godine. Naime, tada se pokazalo da kada Bruxelles postavi napredak u njihovom odnosu kao uvjet na putu prema članstvu u EU, Srbi i Albanci počnu se kretati prema kompromisu.

4. Tko je kriv za sve?

Balkan obiluje opasnostima, ali situacija nije beznadna. Ironija današnje krize u Makedoniji, Bosni i na Kosovu jest da čelnici igraju na kartu nacionalizma, a obični građani su više no ikad prije spremni zaboraviti etničke razlike. Zbog nedostatka inicijative i zanimanja Zapada, dosta je vremena već potrošeno. Više od svega, rješavanje problema u regiji zahtijeva jednostavno da ih dužnosnici ponovno – ozbiljno shvate.

Upiranje prstom i prebacivanje loptice – baš kao i u jeku ratova u bivšoj Jugoslaviji, Washington i Bruxelles vjerojatno će upirati prstom jedni u druge. U stvarnosti je krivnja podijeljena. Krize u Ukrajini i na Bliskom istoku nisu alibi za bojažljivu politiku i sporadičnu pozornost Zapada u zadnjih nekoliko godina. Iako je destabilizacija Balkana daleko manja prijetnja interesima Zapada nego Putinova agresija ili barbarstvo Islamske države, s druge ju je strane mnogo lakše riješiti. U regiji nema nuklearnog oružja, samoubilački teroristički napadi dosad su bili vrlo rijetki. I najvažnije, za razliku od Ukrajine ili zemalja Bliskog istoka, čak i najviše podijeljene zemlje jugoistočne Europe i dalje imaju zajedničko strateško usmjerenje, s visokim stopama podrške za ulazak u NATO i EU.

Prerano i prebrzo – Zapad je dopustio mladim zemljama regije da čine korake unatrag. Washington je prerano predao glavnu odgovornost za Balkan Europskoj uniji, koja je pak prerano prebacila teret odgovornosti na zemlje lidere u regiji. Bez poticaja Unije ili ograničenja koja bi obuzdavala njihovo ponašanje, političari se uglavnom bave svojim koruptivnim mrežama, udružuju se ili zastrašuju medije i opiru se smislenim reformama.