Cijenjeni znanstvenik nam je objasnio besmislenost reforme državne birokracije ministra Bauka

Velikim problemom Strategije smatra što je predugačka i što se previše zadržava na opisima sadašnjeg stanja. “Predlagao sam da se opis stanja odvoji u drugi posebni dokument. Ovako je taj opis stanja ostao kao neka vrsta anestezije jer se nakon kritičkih ocjena očekuju i adekvatne mjere, no one uglavnom izostaju,” pojašnjava naš sugovornik.

Zašto je nisu pisali stručnjaci?

Profesor Koprić objašnjava da je veliki problem što ovu Strategiju nisu pisali stručnjaci. Ona je i nakon dorade ostala manjkava te se u njoj nije prišlo onim najozbiljnijim reformskim mjerama. Stoga, on drži da je glavni pristup strategije izbjegavanje i odgađanje rješavanja problema.

Upravo iza toga, nastavlja Koprić, skriva se nepostojanje političke volje da se već davno utvrđeni problemi počnu hitno rješavati. “Što dalje, to bolje, to je namjera Strategije”, pojašnjava Koprić i dodaje da promjene ne želi ni sadašnja Vlada, ali ni glavna oporbena stranka. “Strategija za ozbiljne probleme nudi tek svetu vodicu”, slikovito tvrdi Koprić.

Ponavljanje istih pogrešaka

Strategija, primjerice, najavljuje osnivanje posebnog Vladinog tijela koje će koordinirati provođenje ciljeva strategije. Osim toga, kao mehanizam kontrole, strategija predviđa i radno tijelo Hrvatskoga sabora za praćenje provedbe Strategije. Profesor Koprić nije oduševljen i smatra da osnivanje novih tijela i nema nekog smisla. “Osobno mislim da je za provedbu Strategiju moralo biti odgovorno Ministarstvo uprave, koje je Strategiju i pripremalo te koje ima političku odgovornost za stanje javne uprave. Ovako se važan dio te odgovornosti prenosi na neka druga tijela, pa i Vladu u cijelini, što nije dobro, jer je onda nemoguće pokrenuti bilo kakvo pitanje političke odgovornosti bilo koje i bilo kakve buduće Vlade sve do kraja njezina mandata. To je potpuno neefikasno”. Profesoru Kopriću nije promaklo da će se u tim novim uredima zaposliti neki novi službenici, neki od njih i na dobro plaćenim rukovodećim mjestima.

Štoviše, Koprić podsjeća da smo već imali i Nacionalno vijeće za modernizaciju uprave, na čelu s Vladimirom Šeksom, koje se nikada nije sastalo. Onda smo imali i Nacionalno povjerenstvo za decentralizaciju na čelu s Nevenom Mimicom i Brankom Grčićem koje se sastalo tek dva puta. Ukratko, zaključuje Telegramov sugovornik, “previše komplikacija vodi prema političkoj neodgovornosti”.

Nitko neće ukinuti nepotizam

Pitali smo prof. Koprića da li će najavljene promjene u sustavu zapošljavanja (novi kriteriji zapošljavnja, profesionalnost umjesto podobnosti, praćenje kvalitete rada birokrata i novi način godišnjeg ocijenjivanja i stalno školovanje) polučiti rezultate i, primjerice, ukinuti nepotizam kao jedan od vidljivijih problema javne uprave.

“Neće,” negirao je odmah Koprić. “Nema nikakve garancije da će se uvesti ozbiljne mjere za osiguranje visokih profesionalnih standarda. Prijedlog da se uvede ozbiljan sustav upravnog obrazovanja nije prihvaćen (primjerice, Državna škola za državnu i javnu upraau op.a.) premda ga imaju sve zemlje Europe. Isto je i s prijedlogom da se osigura neovisno znanstveno-stručno praćenje i istraživanje javne uprave.”

Interesne skupine okreću državni novac

Koprić smatra da nema želje za tim da se uvede transparentni sustav bodovanja za ulazak u državnu službu i da se tako utvrđene liste poštuju bez iznimke. Jedino na čemu se donekle inzistira je stručno usavršavanje, objašnjava, no i to je sa svrhom materijalne koristi pojedinaca. “Tu se već stvorila jedna interesna klika koja živi i ostvaruje honorare od držanja tečajeva od kojih zapravo i ne znamo kolika je korist, tko i kako bira one koji će se usavršavati, te kako će se njihova eventualna stečena znanja kasnije u državnoj službi koristiti”.

Unatoč najavama iz vladine Strategije kako će u sljedećem razdoblju doći do decentralizacije, ne navodi se smanjenje broja teritorijalnih jedinica, županija itd. Profesor Koprić potvrđuje da se Strategijom nije zagreblo ispod površine. “Problem je što Strategija spominje samo utvrđivanje modela decentralizacije, no ne spominje realizaciju toga modela, a ni realizaciju teritorijalnih ustroja. To prepušta razdoblju nakon 2020. No, vidljivo je iz tzv.mjera optimalnog teritorijalnog ustroja da se već donijela odluka o nemijenjanju postojeće organizacije, jer se spominje da će se utvrditi mehanizmi suradnje jedinica te model njihovog dobrovoljnog spajanja. Kao da već i sada ne surađuju i kao da bi utvđivanje mehanizama bilo čemu doprinijelo. Osim toga, valja znati da dobrovoljno spajanje nigdje nije išlo lako ni brzo, te nije donijelo nikakve rezultate, ali je za to potrošeno dosta sredstava iz državnog proračuna.”

Nedostignuta decentralizacija

Koprić kao veliki zagovornik decentralizacije smatra da do nje ne može doći dok je 71% tih teritorijalnih jedinica u Hrvatskoj ispod 5.000 stanovnika. To je onda donja granica mogućnosti da obave i financiraju najmanji smisleni krug lokalnih poslova. Za iole ozbiljniju decentralizaciju trebali bismo imati jedinice prosječne veličine od barem 20.000 stanovnika, kaže Koprić.

“Neupućenom čitatelju strategija se vjerojatno čini u redu, ali nije. Mjere kojima se kani ići na krizu javne upravu su poput aspirina- ne štete, ali ni ne liječe. Mjere su uglavnom usmjerene na daljnje analiziranje , na malo stručnog usavršavanja i promjene propisa. Slabo i nedovoljno,” zaključuje Koprić.