Čim je napustio Moskvu, Xi je Putinu priredio niz teških poniženja. O budućnosti Ukrajine pregovori će se, izgleda, voditi u Pekingu

U pismu koje je objavila tadžikistanska novinska agencija Khovar citira se Xijeva izjava da je „nestrpljiv razgovarati o velikom planu za razvoj odnosa između Kine i regije.“ Očito je, nakon što je Kina u te zemlje uložila milijarde dolara u gradnju cestovne, željezničke i lučke infrastrukture, da Peking želi ojačati i svoj politički utjecaj u zemljama kojima je Moskva desetljećima dominirala.

Sastanak sa Sanchezom, Macronom i von der Leyen

No, prije azijsko-kineskog summita u svibnju, Xi Jinping će biti domaćin španjolskom premijeru Pedru Sanchezu, čija će zemlja u srpnju preuzeti predsjedanje Europskom unijom.

Sanchez želi, kako je priopćeno u Madridu, iz prve ruke saznati što Kina može učiniti da bi se zaustavio rat u Ukrajini. Socijalistički španjolski premijer opisao je Kinu kao „vrhunskog globalnog aktera“, pohvalio je odnose s Pekingom te kazao da „Kina i Španjolska uživaju u održivom, zdravom i stabilnom razvoju odnosa“.

Nakon njega, od 5. do 8. travnja, Xi će biti domaćin francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu i predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen. Oni će, kako je priopćeno u Parizu, sa Xijem Jinpingom raditi „na povratku mira“ u Ukrajini. Macron je objasnio kako je predsjednici von der Leyen predložio da bude s njim tijekom dijela posjeta Kini kako bi Xiju predstavili ujedinjeni europski glas.

Dodvoravanje Kini je poniženje za Putina

Poput španjolskog premijera, tako se i predsjednik Macron diskretno dodvorava Pekingu tvrdeći da je „predan održavanju stalnog i zahtjevnog dijaloga s Kinom“, te da „ponovno otvaranje Kine nakon pandemije koronavirusa daje priliku da se pokrene dinamika francusko-kineskih odnosa u svim oblastima“.

Macron je također istaknuo da je s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom razgovarao o susretu sa Xijem te da njih dvojica dijele zajedničku viziju i ideju kako se samo uz pomoć Kine može izvršiti pritisak na Rusiju da završi agresiju na Ukrajinu.

Svi ti dolasci na noge kineskom predsjedniku još su jedno teško poniženje za Putina. Umjesto da o Ukrajini pregovaraju s Moskvom, vodeći političari Europske unije razgovarat će sa Xijem, jer drže da je Rusija postala toliko ovisna o Kini, da će morati prihvatiti kinesko posredovanje.

Kina i Xi Jinping postali su ključni čimbenik

Bivši američki državni tajnik Henry Kissinger u intervjuu madridskom listu El Mundo kazao je kako ni Kijev ni Moskva ne bi trebali biti poraženi te da se „mora naći mjesto za Ukrajinu i mjesto za Rusiju, ako ne želimo da Rusija postane kineska ispostava u Europi“.

Premda je španjolski premijer Sanchez kazao kako će prenijeti predsjedniku Xiju da je najvažnije očuvanje sadašnjeg međunarodnog poretka temeljenog na povelji UN-a, sve upućuje da je debelo zakasnio.

Naime, kinesko-srednjoazijski summit i posjet europskih čelnika potvrđuje novu realnost: Kina i Xi Jinping postali su, uz SAD, ključni međunarodni čimbenik. Dok Rusija tone sve dublje u blato strašnog ukrajinskog rata, Putin postaje marginalni političar, dok Xi Jinpingu moć neprekidno raste. Pa su u novom međunarodnom poretku sada, primjerice, važnije Saudijska Arabija ili Indija, negoli Rusija.

Putin je diplomatski upropastio Rusiju

To je posljedica dramatične Putinove pogreške koji je agresijom na Ukrajinu politički, ekonomski, vojno i diplomatski upropastio Rusiju i pretvorio je u drugorazrednu državu. Rusiju, dakako, ne treba podcijeniti jer će zahvaljujući golemim količinama nuklearnog oružja još dugo ucjenjivati svijet pa i utjecati na određene političke procese. No, dok je na njezinom čelu Putin, Moskva neće vratiti nekadašnji utjecaj.

Premda Washington i njegovi zapadni saveznici skaču na zadnje noge kad se samo spomenu moguće promjene u dosadašnjim međunarodnim odnosima, agresijom na Ukrajinu Kina se, nakon SAD-a, definitivno nametnula kao druga velesila svijeta, bacivši Rusiju u drugi plan. Bijela kuća, međutim, upozorava da to ne zadovoljava kineskog vođu jer on želi uspostaviti novi globalni poredak u kojem bi Kina zamijenila SAD.

Po procjenama američkih političkih, vojnih i obavještajnih analitičara, Xi kreće u pohod na svijet iz Indopacifika, iz kojeg želi istjerati SAD, uspostaviti kontrolu nad Južnokineskim morem te pripojiti Tajvan matici zemlji. Zbog toga je, tvrde u Washingtonu, u Aziji započela najveća utrka u naoružanju od kraja Drugog svjetskog rata.

Naoružavanje Indopacifičke regije

SAD su tako dogovorile s Filipinima, da uz postojećih pet vojnih baza sagrade još tri nove, dok će Australija, zajedno s Amerikom i Britanijom, uložiti 20 milijardi dolara u izgradnju jurišnih podmornica na nuklearni pogon. Japan, u kojem je u 120 američkih baza stacionirano više od 120.000 vojnika, nakon desetljeća pacifizma, naoružava se ofenzivnim američkim projektilima Tomahawk.

Malezija pak nabavlja južnokorejske borbene zrakoplove, dok SAD gomila oružje na Tajvanu nadajući se da bi to moglo odvratiti Kinu od eventualne vojne intervencije. U Indopacifičkoj regiji živi oko 60 posto svjetske populacije, pokriva dvije trećine planeta i čini oko 65 posto globalnog bruto domaćeg proizvoda.

U 2000. vojni izdaci u Aziji i na Pacifiku činili su 17,5 posto svjetskih troškova obrane, a taj broj popeo se 2021. već na 27,7 posto, i to bez Sjeverne Koreje. Takva bjesomučna trka u nagomilavanju oružja ne pokazuje samo strah od Kine, već i zabrinutost azijskih saveznika da SAD nisu dovoljno jamstvo za njihovu sigurnost.

SAD je diskreditiran i izgubio je povjerenje

Naprasno povlačenje iz Afganistana gdje su Amerikanci ostavili stotine tisuća ljudi koji su radili za njih dva desetljeća na milost i nemilost talibanima, pokazalo je kako Washington može lako okrenuti leđa svojim saveznicima. Kurdske borce koji su pomagali američkim trupama u Siriji da uništi Islamsku državu, Amerikanci su ostavili na cjedilu te su dali zeleno svjetlo Turskoj da ih napadne. Bilo je to osam puta u zadnjih 100 godina da su SAD izdale Kurde.

Amerika se također diskreditirala agresijom na Irak kad je, kako bi se dokopala njegovih naftnih izvora, lagala svijetu da Sadam Husein posjeduje oružje za masovno uništenje te praktički uništila tu zemlju. Zbog svega toga ne čudi što je, primjerice, Saudijska Arabija, do sada najvjerniji saveznik SAD-a na Bliskom Istoku, izgubila povjerenje u Washington te se sve više okreće Kini.

Upravo je objavljeno da Saudi Aramco, najveća naftna kompanija na svijetu, planira izgraditi 10 milijardi dolara vrijedan rafinerijski i petrokemijski kompleks u Kini. Tu će se prerađivati čak 300.000 barela nafte dnevno, od čega će Saudijska Arabija isporučivati 201.000 barela dnevno.

Strah od ponovnog dolaska Trumpa na vlast

Što se vjerodostojnosti tiče, za SAD je jednako težak problem politički kaos u zemlji te mogućnost da se Donald Trump vrati na vlast. Naime, loša iskustva s Trumpovom politikom America First, potpunim podcjenjivanjem Europe i NATO pakta te njegovim divljenjem Putinu i Xiju, izazivaju paniku kod većine američkih saveznika.

Stoga se pitaju kako će se Trump zalagati za demokraciju i poštivanje zakona u svijetu, kad sve to krši u vlastitoj zemlji, kako će predvoditi globalni poredak, ako pokušava nasilno srušiti demokratski izabranu vlast kod kuće.

Kada se SAD ne upliće, dođe do eskalacije rata

Simon Tisdall, urednik i vanjskopolitički komentator londonskog Guardiana, ponukan utrkom SAD-a i Kine za vodstvo na globalnoj razini, napisao je tekst o tomu treba li svijet još uvijek policajca. U njemu zastupa tezu kako je u ovom neuređenom svijetu, kojem prijete razne opasnosti, nužan svjetski policajac. „U idealnom slučaju, naravno, policajac ne bi trebao. Ali, nažalost, svijet nije takav.“

Premda priznaje da je SAD često griješio, ipak upozorava da je svaki put kad se Washington odbio uplesti u neku krizu, došlo do eskalacije rata i nasilja. Pa spominje desetgodišnji građanski rat u Siriji, iransku upletenost u unutarnje obračune u Libanonu, Palestini, Jemenu, kaos u Afganistanu…

Što bi bilo na Balkanu da SAD nije intervenirao?

Poziva se pri tomu na iskusnog američkog analitičara Billa Schneidera koji pita što bi se dogodilo da SAD nije djelovao nakon što je Sadam Husein napao Kuvajt 1990. godine. Ili kako bi izgledao zapadni Balkan da nije bilo intervencije SAD-a u rat u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Europa sama te odnose nikad ne bi uspjela okončati i srediti.

“Kad su se zločini dogodili u Kambodži, Ruandi, Kongu i Darfuru, cijeli svijet – uključujući SAD – skrenuo je pogled. Dakle, ništa nije učinjeno. Rezultat je bio genocid”, ustvrdio je Schneider. Također, da Joe Biden nije poslao pomoć Ukrajini vrijednu 77 milijardi dolara, rat za Ukrajince već bi bio završen njihovim porazom.

Potencijalni povratak Trumpa i rat u Ukrajini

Na nedavnom predizbornom skupu u Teksasu pred pomahnitalim sljedbenicima, Trump je ponovno zabrinuo svijet i demokratski opredijeljene Amerikance. Opet je urlao da mu je na predsjedničkim izborima 2020. ukradena pobjeda, hvalio je demonstrante koji su 6. siječnja 2022. provalili u Kongres, a tužitelje koji ga istražuju nazvao je apsolutnim ljudskim ološem.

Rasistički je vrijeđao Alvina Bragga, okružnog tužitelja Manhattana te zaprijetio da će doći „do potencijalnih smrti i uništenja ako bude optužen“. Trumpovi kritičari opisali su skup kao antidemokratski i neamerički jer je, tvrde, udvostručio svoju uobičajenu nasilnu retoriku i prijetnje svojim političkim suparnicima.

Njegove najveće europske saveznike najviše je pak zabrinula izjava da će, kad dođe na vlast, za jedan dan završiti rat u Ukrajini. Istodobno dva glava republikanska kandidata za predsjednika, Trump i guverner Floride Ron DeSantis, već najavljuju da će, kad pobijede na izborima, smanjiti pomoć Ukrajini. A kraj rata za jedan dan moguć je samo ako Ukrajina kapitulira.

‘Uvijek je bolje Amerika nego Xi i Putin’

Premda britanski analitičar Simon Tisdall priznaje da je dosadašnja američka dominacija u svijetu bila u najvećoj mjeri u funkciji američkih interesa, ipak postavlja pitanje kakvi bi tek bili hegemoni autokratski vladari poput Xija Jinpinga i Putina. Te zaključuje da je uvijek bolje Amerika nego Xi, Putin i njima slični.

Međutim, postoji i drugo rješenje. Umjesto unilateralnog svijeta i dominacije i hegemonije jedne velesile, uvijek je bolja solucija da postoji konkurencija, još jedna snažna država, kako bi se uspostavila ravnoteža moći koja u velikoj mjeri isključuje samovolju samo jedne države. Također, s obzirom na to da je svijet toliko vjerski, ideološki, politički, povijesno raznolik, nemoguće ga je uređivati po samom jednom modelu.

Zbog toga bi u svijetu trebalo razvijati odnose ravnopravnosti, nemiješanja u unutarnje poslove drugih država, poštivanja granica te statuta Ujedinjenih naroda. U svijetu izrastaju nove velike ekonomske i političke sile poput Indije, Brazila, Južnoafričke Republike, Indonezije, Saudijske Arabije, Poljske, koje ne trebaju tutore i hegemone, već samo uvjete za miran i normalan razvoj. To je ne samo puno razumnije i poštenije, već je i puno bolje za sigurnost svijeta.