Nekad je nužno odabrati stranu

Čitala sam presude suda u Strasbourgu za mučne slučajeve klinaca poput Cesarea. Puno puta kaznili su RH

Telegramova novinarka analizira presude Europskog suda u slučajevima kad Hrvatska nije vratila dijete roditelju koji je dobio skrb

Opći je dojam kako sustav nije uspio zaštititi interese malog Cesarea, prvenstveno od njegovih roditelja. U utorak ga je, znamo, tata uz pomoć policije i sudskih ovršitelja odveo u Italiju, jer majka Nina Kuluz nije pristala predati ga mirno na temelju pravomoćne presude.

Strogo formalno gledano, u ovom slučaju ovrha djeteta uspješno je provedena, što mnogo puta ranije nije bio slučaj. Potvrđuje to i više presuda Europskog suda za ljudska prava kojima je Hrvatska kažnjena u slučajevima kad nije uspjela realizirati vraćanje djeteta roditelju kojem je dodijeljeno na skrb. U mnogim je slučajevima RH osuđena jer nije zaštitila pravo na obiteljski život, što je jedno od osnovnih ljudskih prava zaštićenih Konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.

Telegram je analizirao odluke suda iz Strasbourga koje pokazuju kako sustav često ne uspijeva učinkovito zaštititi prava djece u ovako problematičnim slučajevima skrbništva.

1. Otac je oteo sina majci, a Hrvatska joj ga nije uspjela vratiti

Još 2006. godine u presudi “Karadžić protiv Hrvatske” Europski sud za ljudska prava ocijenio je da su hrvatske vlasti propustile poduzeti prikladne i učinkovite mjere kako bi Edini Karadžić, državljanki BiH s prebivalištem u Njemačkoj, vratile sina kojega je nekoliko godina ranije oteo otac i odveo ga sa sobom u Hrvatsku. Sporim i neučinkovitim postupanjem hrvatskih vlasti, gospođi Karadžić prekršeno je pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života koji štiti Članak 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava.

Gospođa Karadžić iz izvanbračne veze s Nijemcem ima sina, te joj je nakon prekida njemački sud dodijelio isključivu roditeljsku skrb. Njezin bivši partner, koji je u Njemačkoj počinio nekoliko kaznenih djela, pobjegao je u Hrvatsku, dok je gospođa Karadžić sa sinom ostala u Njemačkoj. No, 2001. otac je sina oteo i odveo ga u Hrvatsku. Otmicu su potvrdili i njemački sudovi, te je od Hrvatske traženo da dijete bude vraćeno.

Postupak za vraćanje dječaka pokrenuo je porečki Centar za socijalnu skrb još iste godine. Nakon pravomoćne presude Općinski sud u Poreču 2003. godine izdaje rješenje o ovrsi djeteta, tražeći da ono bude hitno realizirano. No, sudski ovršitelj nije pronašao dječaka u očevom domu. Ni nakon što je osuđen zbog nesuradnje s pravosudnim tijelom otac nije predao dijete, te je na kraju još uspio i pobjeći.

Iznenada je u siječnju 2005. gospođa Karadžić zatražila odgodu ovrhe izjavivši da će se pokušati dogovoriti s bivšim partnerom koji joj je navodno i vratio sina. To je na sudu izjavio njegov odvjetnik, da bi dječakova majka kasnije tvrdila da je sve to bila laž i da nije vidjela sina. To je navela i u tužbi Europskom sudu za ljudska prava.

Predstavnici Hrvatske na sudu u Strasbourgu uvjeravali su kako gospođi Karadžić nije povrijeđeno pravo na obiteljski život, jer je cijelo vrijeme bila uključena u postupak ovrhe i imala je odvjetnika koji ju je zastupao. Za vrijeme postupka Centar za socijalnu skrb čak joj je organizirao susrete s djetetom. S druge strane gospođa Karadžić ustrajala je na svojim tvrdnjama da je cijeli postupak bio iznimno spor, da Centar nije šest mjeseci podnio zahtjev za povrat njezinog djeteta, dok Haška konvencija u takvim slučajevima nalaže iznimnu žurnost i donošenje odluka u roku od šest tjedana.

Prihvaćajući njezinu tužbu sud u Strasbourgu, svjestan da ovakvi slučajevi nisu lagani, naveo je kako su hrvatske vlasti imale obavezu poduzeti i određene privremene mjere. U ovom slučaju hrvatskim vlastima trebalo je najprije pet mjeseci, od svibnja do listopada 2001. da pokrenu postupak povrata djeteta, zatim još pet mjeseci nakon nepravomoćne presude da bude odlučeno o žalbama. Nakon što je Županijski sud u Puli vratio slučaj na ponovno suđenje, Općinski sud u Poreču održao je tek jedno ročište u sedam mjeseci. Presudu je donio tek 12. svibnja 2003.

Ovrhu djeteta policija je u tri navrata pokušala provesti u roku od godine i pol, iako i ovdje Haška konvencija traži žurno postupanje. “Policija nije pokazala dovoljnu revnost, već naprotiv popustljivost kada je djetetovom ocu dopustila da u dva navrata pobjegne”, naveo je Europski sud za ljudska prava u presudi prema kojoj je Hrvatska gospođi Karadžić morala platiti ukupno 18 tisuća eura.

2. Slučaj gospođe Vujice kojoj suprug nije vratio djecu nakon praznika

I u postupku što ga je pred Europskim sudom za ljudska prava pokrenula gospođa Klaudia Vujica utvrđeno je da je majci povrijeđeno pravo na obiteljski život.

Gospođa Vujica, koja živi u Austriji, i njezin suprug imali su dogovor da će, nakon što se razvedu, dvoje od troje njihove djece nastaviti živjeti s ocem. No, nisu se mogli dogovoriti s kojim će roditeljem nastaviti živjeti njihovo najmlađe dijete. Dok je postupak za razvod braka i dodjelu djece trajao pred Općinskim sudom u Vinkovcima, gospođa Vujica pokrenula je postupak za vraćanje djece na temelju Haške konvencije, jer su djeca nakon ljetnih praznika ostala s ocem u Hrvatskoj, a nisu vraćena njoj u Austriju. Hrvatski sudovi, znajući da je u tijeku i postupak po Haškoj konvenciji, te uvažavajući dogovor roditelja, kao i nalaz i mišljenje Centra za socijalnu skrb, dodijelili su sve troje djece ocu.

Smatrajući kako joj je tim sudskim odlukama povrijeđeno pravo na obiteljski život Klaudia Vujica podnijela je tužbu sudu u Strasbourgu. Taj sud, razmatrajući njezin slučaj zaključio je kako joj to pravo nije povrijeđeno u odnosu na dio sudske odluke prema kojoj je dvoje starije djece ostalo kod oca, budući da je ionako imala takav dogovor s bivšim mužem, no u slučaju najmlađeg djeteta ipak je bila žrtva hrvatskih sudova.

Supružnici su se rastali 2006. godine i djeca su prvotno živjela s majkom u Grazu. No, nakon ljetnih praznika 2010. otac ih nije vratio u Austriju. Majka je zato pokrenula postupak za vraćanje djece. Na osnovu izvješća Centra za socijalnu skrb iz Vinkovaca, njezin zahtjev je odbijen. Centar je napisao da su se djeca dobro snašla u Hrvatskoj i da se ne žele vratiti u Austriju. Tu odluku potvrdio je i Županijski sud u Vinkovcima.

Međutim, na sudu u Strasbourgu utvrđeno je da Općinski sud u Vinkovcima nije proveo postupak posredovanja (medijacije) prije razvoda braka, niti se pozvao na zakonsku odredbu koja mu omogućuje neprovođenje postupka posredovanja. ukoliko jedan od roditelja živi u inozemstvu.

Uz to, taj sud nije razmotrio ni ocijenio je li uopće bilo moguće da bračni drugovi prema pravilima Obiteljskog zakona ipak sudjeluju u postupku posredovanja. Greška je, kako je utvrdio Europski sud za ljudska prava, napravljena i jer domaći sudovi nisu zastali s postupkom za razvod braka i dodjelu djece na čuvanje i odgoj, do završetka postupka vraćanja djeteta na temelju Haške konvencije. To je međunarodna obveza Hrvatske što ju propisuje Članak 16. Haške konvencije.

Hrvatski sudovi, kako je presuđeno, nisu razmotrili niti obrazložili što je bilo u najboljem interesu najmlađeg djeteta, već su odluku utemeljili samo na utvrđivanju najboljeg interesa za sve troje djece kao grupe, bez sagledavanja što je bilo u najboljem interesu svakog pojedinog djeteta, zaključeno je u presudi.

3. Otac je svega tri puta uspio vidjeti sina prije nego što je navršio 18

I gospodinu Zdenku Ribiću je prema ocjeni Europskog suda za ljudska prava Hrvatska povrijedila pravo na obiteljski život, jer je sina od rođenja, pa do njegove 18 godine, vidio svega tri puta. Ovog Zagrepčanina je supruga ostavila još 1993. godine, te odvela sa sobom dvomjesečnog sinčića. Dvije i pol godine kasnije bivša partnerica pokrenula je i sudski postupak tražeći razvod braka i isključivo skrbništvo nad djetetom. Iako je Ribić na ročištu 22. svibnja 1998. godine tražio da sud donese barem privremenu odluku kojom bi uredio njegovo pravo na viđanje sina, o tome nikada nije odlučeno.

Nakon nekoliko nepravomoćnih presuda i žalbi, brak je razveden 29. lipnja 2005. godine, a prema istoj presudi Ribić je dobio pravo viđati sina i to po rasporedu što ga je odredio sud. Međutim, majka nije bivšem suprugu dozvoljavala da se približi djetetu, pa je morao podnijeti ovršni zahtjev kako bi ostvario pravo na druženje sa sinom. Iako je taj postupak izgubila majka je i dalje zabranjivala ocu kontakte s djetetom.

Otac je na kraju odlučio zatražiti pomoć policije i sudskog ovršitelja, no nije na vrijeme uplatio predujam troškova ovrhe. Nakon svega, rezignirano je odustao od postupka, te povukao prvi zahtjev za ovrhom. U travnju 2007. godine podnio je novi zahtjev, ali ni njega nije uspio realizirati, iako mu je sud dao pravo na druženje sa sinom.

Bivša supruga, naime, uporno se žalila i o tim njezinim žalbama sudovi su odlučivali idućih nekoliko mjeseci. Tada je spis završio na Županijskom sudu u Zagrebu, koji ga je tek 2011. godine vratio nižem sudu kako bi ispravio određene pogreške u prvostupanjskom postupku. U međuvremenu je gospodin Ribić podnio i tužbu zbog sporosti postupka, no dok je ona rješavana, 2011. godine, njegov je sin navršio 18 godina, pa je sve postalo bespredmetno.

“Sud je posebno zgrožen činjenicom da do ožujka 2003. godine nadležni centar za socijalnu skrb nije našao za shodno barem privremeno regulirati pravo oca na kontakte sa sinom, a u tom trenutku građanski spor trajao je već gotovo sedam godina. Do tada je otac dijete vidio svega tri puta. Za to vrijeme mogla je biti uništena i najmanja mogućnost ponovnog okupljanja ove obitelji, kao i biološka veza oca i sina. A od nadležnih državnih tijela očekuje se da to spriječe”, napisao je u presudi Europski sud za ljudska prava proglasivši Hrvatsku krivom za kršenje prava na obiteljski život gospodinu Ribiću kojem je dosuđena i odšteta od 200 tisuća kuna.

4. Umjesto šest, hrvatskim sudovima trebao je 151 tjedan za odluku o djetetu koje je majka odvela od oca

Nešto manje od deset tisuća eura odštete platila je Hrvatska 47-godišnjem M. A., Amerikancu porijeklom iz BiH, kojem je, također, prema presudi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu povrijeđeno pravo na obiteljski život.

I u njegovom slučaju hrvatski sudovi su predugo, suprotno Haškoj konvenciji o građansko-pravnim aspektima otmice djece, vodili postupke u kojima je 47-godišnjak tražio pravo da ponovno bude sa svojim sinom, nakon što ga je supruga s djetetom napustila u ljeto 2011. godine. Suprugu je poslala e-mail kojim ga je obavijestila da ostaje u Hrvatskoj i da će pokrenuti brakorazvodnu parnicu.

Već početkom rujna te iste godine Amerikančev odvjetnik poslao je tadašnjem hrvatskom Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi dopis u kojem se pozvao na Hašku konvenciju o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece, te zatražio da stupi u kontakt sa suprugom njegovog klijenta ne bi li se s djetetom vratila u SAD. Ona je to odbila, tvrdeći da ju je muž psihički zlostavljao.

Postupak pred sudom započeo je 24. listopada 2011. kada je od Centra za socijalnu skrb zatražena procjena socijalne i financijske situacije Amerikančeve supruge, kao i provjera razloga zbog kojih je dijete dovela u Hrvatsku. Socijalni radnici trebali su provjeriti i djetetovo psihofizičko stanje, te moguće posljedice što bih ih po njegovo mentalno zdravlje imao povratak u SAD. Istovremeno je sud zatražio od majke da vrati dijete ocu. Ona je to u dogovoru 15. studenog još jednom odbila.

Uslijedila je iscrpljujuća pravna bitka, brojne tužbe i žalbe, vještačenja, paralelni procesi. Pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda iz listopada 2014. godine utvrđeno je kako majka nije imala pravo odvesti sina iz SAD-a u Hrvatsku, no djetetov povratak ocu nije moguć budući da nema jamstva da će majka tamo pronaći smještaj i posao. Duže razdvajanje od majke imalo bi pak posljedice za djetetovo psihičko zdravlje i razvoj.

“Haška konvencija o međunarodno-pravnim aspektima otmice djece nalaže sudovima da takve slučajeve rješavaju unutar šest tjedana, a hrvatski sudovi postupali su tri godine, 151 tjedan predugo”, utvrdilo je vijeće suda u Strasbourgu proglasivši Hrvatsku krivom za kršenje Amerikančevog prava na obiteljski život.