Nekad je nužno odabrati stranu

Čitala sam tu silno debelu i silno praznu Vladinu strategiju protiv korupcije. Autore očito nije nimalo sram

Izgleda da to rade samo zato da imaju što pokazati u Europskoj komisiji

Od nacrta dokumenta koji je upravo na javnoj raspravi neće se dati napraviti ništa. Čitala sam sinoć taj silno debeli i debelo prazni materijal. Ministar Malenica i njegove službe lopatama su natrpali u taj papir cijelu naplavinu slova, ali o tome što stvarno misle napraviti, kako i kada, nećeš u tom sastavku naći ništa.

Prošlog tjedna Vrhovni sud je HDZ-u, glavnoj stranci vladajuće koalicije, šibnuo osuđujuću presudu za korupciju na najvišoj razini iliti za izvlačenje pustih milijuna iz državnih poduzeća za stranačke crne fondove, a HDZ-ova Vlada upravo je u procesu donošenja nacionalne Strategije za sprječavanje korupcije za narednih 10 godina. Te su se dvije stvari nezgodno poklopile premda je u doba Fimi medije HDZ-ov premijer bio Ivo Sanader, a sada je Andrej Plenković.

No još bi lako bilo s tim. To su radili oni bivši, danima ponavljaju uglas dužnosnici vladajuće stranke na čelu s predsjednikom Vlade. Mi smo pošteni, mi smo nešto sasvim drugo. Mi nismo takvi. To bi se možda nekako i dalo prodati da imamo krpu preko očiju i vatu u ušima. Ali nemamo. Vidimo i čujemo.

Zgodan trenutak za antikorupcijsku strategiju

Državna antikorupcijska strategija kuje se, naime, istodobno s nizom odluka u kojima se korupciji i sukobu interesa totalno gleda kroz prste. HDZ-ovi kadrovi u Vijeću za elektroničke medije nedavno su, recimo, izglasali da koncesija bivšeg Radija 101 ide Ivanu Juriću Kaćuniću, odmetnutom konfidentu Miroslava Kutle, od čijeg poslovnog puta valjda nema autentičnijeg simbola korupcije.

I za ravnatelja Hrvatske radiotelevizije HDZ je upravo postavio Roberta Šveba, jednoga jedinoga od ukupno 13 prijavljenih kandidata koji je u flagrantnom sukobu interesa. Baš njega.

Mito je postalo pravilo

Iz jednog zagrebačkog doma zdravlja šalju mi papire iz kojih se vidi da ta javna ustanova plaća odabranom dobavljaču sitni inventar po 10 puta većim cijenama nego što su cijene u dućanu. Ista kemijska olovka koju ćete u knjižari kupiti za 1,4 kune njima se zaračunava po 11,5 kuna. Gomilu takvih sitnih i krupnih izvlačenja javnog novca našao je i nezavisni gradonačelnik Oroslavja Viktor Šimunić koji je nakon lokalnih izbora preuzeo grad od HDZ-a.

Zagreb je posebna priča, majka korupcije, tu se nešto mažnjavalo na svemu živome i neživome. Pa bolnice koje u doba korone natuku 30 posto više troškova s 30 posto manje usluga. Pa javna nabava. Pa stranački kadar u svim nadzornim odborima. Nema tome kraja ni konca.

Korupcija je evidentno svuda, od vrha do dna, kapilarno i osmotski, nekad i sad. Jedan poznati poduzetnik priča u novinama ovih dana kako nije htio podmićivati pa je poslovanje potpuno okrenuo prema inozemstvu. Ja od jedne dalmatinske općine čekam rješenje za jednu krajnje banalnu i pravno potpuno neupitnu stvar više od godinu dana, nitko se ne javlja, ni na mailove na odgovaraju, nemam što drugo misliti nego da me drže na ledu dok ne donesem 500 eura. Neću.

Kao da mi ne znamo što je korupcija

Eto u takvom krajobrazu Vlada donosi strategiju borbe protiv korupcije. Nosilac zadatka je Ministarstvo pravosuđa i uprave. To je nešto što se mora ”zbog EU”, pa su prionuli. Ali od nacrta dokumenta koji je upravo na javnoj raspravi neće se dati napraviti ništa. Čitala sam sinoć taj silno debeli i debelo prazni materijal. Ministar Malenica i njegove službe lopatama su natrpali u taj papir cijelu naplavinu slova, ali o tome što stvarno misle napraviti, kako i kada, nećeš u tom sastavku naći ništa.

U uvodu nam daju cijeli traktat o tome kako je ”borba protiv korupcije jedno od prioritetnih područja javnih politika”. Zatim slijedi traktat o ”korupciji kao društvenom fenomenu koji ima snažan negativan učinak na vladavinu prava i povjerenje u institucije” i, dakako, na ”društvo u cjelini”. Objašnjavaju nam što je to korupcija kao da smo maloumni pa ju ne vidimo na svakom koraku. Onda ide popis svih mogućih europskih dokumenata i analiza, te se pobrajaju sva naša tijela i institucije koji asistiraju vlastima ”u beskompromisnoj borbi protiv korupcije te u nadzoru njezine učinkovitosti”.

Navodi se kako smo prema Eurobarometru među najlošijim državama EU prema percepciji korupcije, jer čak 97 posto naših građana smatra da je korupcija veliki problem. Ali se to onda relativizira kao ipak ”subjektivna procjena”.

Strategija ništa-ni-o-čemu

Veliki naglasak stavlja se na ”podizanje svijesti o štetnosti korupcije”, priručnike, etičke kodekse, evaluacije i hrpu drugih papira koji su potpisani i stoje negdje u vitrinama da ih se može pokazati ako tko pita. Upućuje se na važnost ”transparentnosti”, daje se značaj ”antikorupcijskom djelovanju” medija i Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. Pri čemu autore nije nimalo sram s obzirom na to da se medijima postavljaju sve moguće prepreke kad rade na svojim istraživačkim temama uključujući i zastrašivanje slapp tužbama, a Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa novim se zakonom upravo kastrira do apsurda.

Niz ciljeva strategije navodi se bez ikakve razrade. Jedan primjer: osigurat će se ”transparentnosti procesa zakupa šumskog zemljišta i jačanje transparentnosti postupaka dodjele i nadzora namjenskog trošenja državnih potpora u poljoprivredi”. A mjere su sljedeće i uvijek iste: ”potrebno je ojačati pravni okvir”, ‘potrebno je pristupiti odgovarajućim zakonskim izmjenama” i potrebno je ”unapređenje sustava kontrole”.

Ukratko, posao potpuno besmislen. Strategija ništa-ni-o-čemu. Izgleda da to rade samo zato da imaju što pokazati u Europskoj komisiji. Andrej u Bruxelles, Andrej iz Bruxellesa. A nama ovdje? Pa sve isto kao i dosad.