Crtica iz Osijeka s radnim vremenom dućana dosta dobro ilustrira koliko neozbiljno shvaćamo Dan antifašističke borbe
Kako je trgovački lanac odlučio, primjereno Hrvatskoj danas, da za Dan antifašističke borbe radi normalno, a za Dan državnosti skraćeno
Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ima samo sedam članaka i vjerojatno je najkraći od svih. U prvom članku nabrojani su državni praznici, njih ukupno 12, odnosno 13, ako se 26. prosinca, kako je to navedeno u zakonu, računa kao poseban praznik, drugi dan po Božiću, Sveti Stjepan.
Među državnim blagdanima je i 22. lipnja, Dan antifašističke borbe. S izuzetkom Božića i Uskrsa, koji se jedini slave dva dana, to je jedina razlika, bar što se spomenutog zakona tiče, koja postoji među državnim praznicima. Dan antifašističke borbe, kao i svi ostali blagdani u Hrvatskoj, jasno stoji u prvom članku Zakona o blagdanima, neradni je dan.
Drugorazredni državni praznik
No, iako taj zakon ne poznaje blagdane prvog i drugog reda, Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj drugorazredni je državni praznik. Možda najbolje o tome svjedoči radno vrijeme jednog velikog trgovačkog lanca u Hrvatskoj koji je u Osijeku obznanio kako će raditi za Dan antifašističke borbe i Dan državnosti, dva državna, neradna blagdana u razmaku od samo tri dana. Za Dan antifašističke borbe taj trgovački lanac radi uobičajeno radno vrijeme, kao i svakog drugog dana – od 7 do 21 sat, dok za Dan državnosti, radi skraćeno, od 8 do 14 sati.
Iako se primjer koji dokazuje nejednakost državnih blagdana u praksi možda nekome čini banalnim, on zorno odražava kako se Dan antifašističke borbe doživljava kao praznik drugoga reda. Kao nešto nametnuto i zalutalo među državne blagdane, nešto što moramo imati zbog svijeta, a stvarno ne želimo; blagdan koji trpimo samo zbog toga što u zgodnom spoju s vikendom i Danom državnosti, 25. lipnja – kada se to sretno poklopi kao ove godine – daje četiri neradna dana zaredom, mali godišnji odmor.
Urbana legenda o blagdanu u Osijeku je istina
Mada pomalo zvuči kao urbana legenda, događaj je stvaran i zbio se u Osijeku, 1992. Kad je potkraj svibnja te godine izabran za predsjednika Izvršnog vijeća skupštine Općine Osijek, Branimir Glavaš donio je odluku da državni blagdan, Dan antifašističke borbe, jedino u Osijeku bude radni dan.
“Tijekom proteklog rata općina Osijek pretrpjela je goleme materijalne štete na stambenim i gospodarskim objektima, pa je odluka Izvršnog vijeća Skupštine općine Osijek donesena zbog toga što je svaki dan od izuzetnog značaja za ratom opustošeno osječko gospodarstvo”. Njegovoj odluci nisu se povinovali policijska uprava i lokalno pravosuđe, s obzirom da su iz Zagreba dobili naputak kako je Dan antifašističke borbe neradni dan.
Već sutradan stigao je Glavašev komentar: ”Policijska uprava Osijek i osječko sudstvo su primjeri u kojima pojedinci nisu shvatili da je nakon borbe za neovisnost i slobodu došlo do promjena u društvu. Nažalost, u pojedinim strukturama Policijske uprave još se nalazi na vlasti stara boljševička garnitura naviknuta na nerad. Svojim ponašanjem ne biraju sredstva kako bi osigurali status i utjecaj kakav su uživali u bivšem srboboljševičkom sistemu. Pojedinci u Policijskoj upravi moraju biti svjesni da samostalna država Hrvatska neće biti policijska država. Oni koji koče stvaranje novih demokratskih odnosa nisu zaslužili svoje trenutne položaje, pa su neizbježne skore kadrovske promjene u pojedinim strukturama Policijske uprave Osijek”. I dogodile su se.
Stvari su se malo promijenile, ali samo deklarativno
Od tada, bar deklarativno, stvari su se ipak, ponešto promijenile, pa državni vrh danas građanima čestita taj blagdan, podsjećajući na značenje hraskom antifašizma. Tako je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović podsjetila da je ”svojim sudjelovanjem na strani saveznika hrvatski narod, zajedno s pripadnicima nacionalnih manjina, dao važan doprinos pobjedi nad fašizmom i nacizmom” te da je ”proglašenjem Federalne Države Hrvatske i drugim odlukama ZAVNOH-a sačuvana hrvatska državnost i postavljen temelj za proglašenje demokratske i neovisne Republike Hrvatske, koju smo obranili od velikosrpske agresije i oslobodili u Domovinskom ratu”.
Premijer Andrej Plenković, pak, čestitajući blagdan Dana antifašističke borbe podsjetio je kako se s više od 230 tisuća boraca, Hrvatska danas, može ponositi time što je tada imala jedan od najznačajnijih pokreta otpora u tadašnjoj okupiranoj Europi, a prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, jedan je od simbola hrvatskog doprinosa tom otporu nacizmu i fašizmu.
Plenković je dodao kako je “Hrvatska, danas kao moderna i demokratska država, sazdana na odbacivanju svakog oblika netolerancije, ekstremizma i diskriminacije, a Vlada se svakodnevno i aktivno zalaže za očuvanje univerzalnih vrednota slobode i mira, vladavine prava i zaštite ljudskih prava koji su među temeljnim ustavnim vrijednostima suvremene Hrvatske”.
Plekovićeve riječi su lijepe, ali nemaju baš neku težinu
To su lijepe riječi, koje, na žalost u praksi izgledaju ponešto drugačije i često su bliže onom spomenutom osječkom primjeru nego prigodnim, blagdanskim riječima predsjednice, premijera i drugih visokih državnih dužnosnika. Da je antifašizam za mnoge i danas samo floskula (da upotrijebimo riječi bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića), vidljivo je na svakom koraku – od nedavnog preimenovanja Trga maršala Tita u Zagrebu, do nasilno uništene biste Ive Lole Ribara, ili na stotine i stotine uništenih ili uklonjenih spomenika podignutih u znak antifašističke borbe.
No, stjecajem (povijesnih) okolnosti da su dva državna blagdana – Dan antifašističke borbe (22. lipnja) i Dan nezavisnosti (25. lipnja) vremenski gotovo spojeni, na simboličnoj ravni pokazuju ono što mnogima u Hrvatskoj ni danas nije jasno i što za njih predstavlja najveću moguću herezu: da nije bilo prvog, antifašističke borbe, ne bi bilo ni drugog, danas nezavisne Republike Hrvatske.