Da više ne okolišamo: borba protiv pobačaja i Istanbulske konvencije borba je za katoličku diktaturu
Kako se Crkva pretvorila u političku stranku
Vice Batarelo, predsjednik katoličke udruge Vigilare, jučer je s govornice postavljene na Markovu trgu, zahtijevao od premijera Plenkovića da hrvatski Sabor zbog rodne ideologije ne ratificira famoznu Istanbulsku konvenciju. Gospodin Batarelo svoj je zahtjev iznio na skupu što ga je organizirala inicijativa Prolife Hrvatska, u povodu predaje 168 tisuća potpisa hrvatskoj Vladi, kojima se traži zabrana pobačaja.
Očito je, dakle, da su hrvatske katoličke udruge iskoristile pokret za zabranu pobačaja, kao povod da se pokuša zaustaviti hrvatsko pridruživanje međunarodnoj konvenciji koja se bavi nasiljem u obitelji. Sudionici jučerašnjeg, ne osobito dobro posjećenog mitinga pred Vladom, podjednako su, dakle, inzistirali na zabrani pobačaja i na zabrani Istanbulske konvencije.
Žele napraviti kršćansku diktaturu
Tako je, primjerice, Don Damir Stojić, poznati svećenički tribun, osobito aktivan među mladima, prvo proglasio pobačaj odurnim zločinom istovjetnim onima koje čini mafija (u Stojićevim je očima, znači, žena koja odlazi na pobačaj pripadnica opake zločinačke organizacije), da bi zatim izgovorio paskvilu protiv Istanbulske konvencije, zbog rodne ideologije. Strateško povezivanje zahtjeva sa zabranom pobačaja i pokušaja da se spriječi ratifikacija Istanbulske konvencije najbolji je dokaz stvarnog cilja glavnih nositelja konzervativne revolucije u Hrvatskoj.
Dijelovi Katoličke Crkve, s katoličkim udrugama kao svojim istaknutim jurišnim postrojbama, žele od Hrvatske napraviti kršćansku diktaturu, računajući pritom na stanovitu ovisnost dijelova HDZ-a o Crkvi, kao i na činjenicu da mnogi, od tridesetak posto fiksnih birača Hrvatske demokratske zajednice, ne glasuju za HDZ zato što se slažu s njegovom politikom ili zato što dijele svjetonazor Andreja Plenkovića (ako takvo što postoji), nego zato što u HDZ-u vide jedinu pouzdanu prepreku povratku SDP-a i lijevo liberalnih opcija na vlast.
Fokus Konzervativne revolucije na dva pitanja
Snaga brenda HDZ-a, bez obzira na to tko ga vodi – od Ive Sanadera, preko Tomislava Karamarka do Andreja Plenkovića – jest baš u njegovoj ulozi sanitarnog kordona protiv lijevo liberalnih političkih opcija u zemlji. Stoga su glasači HDZ-a, od kojih mnogi osobno više preferiraju Zlatka Hasanbegovića nego sadašnjeg predsjednika stranke, spremni trpjeti bilo koji HDZ, pa i onaj koji ovisi o koaliciji s Miloradom Pupovcem. Zauzvrat, svaki predsjednik HDZ-a takvom je, zapravo, izrazito desnom glasačkom tijelu, prisiljen davati određene koncesije.
Dame i gospoda iz Vigilarea i sličnih udruga, kao i sam Kaptol, vrlo su dobro svjesni ove mehanike u odnosima snaga na hrvatskoj desnici, pa smatraju kako i dalje postoji veliki manevarski prostor za nastavak marša konzervativne revolucije. S tim da se konzervativna revolucija u obnovljenom izdanju fokusirala na dva pitanja. Jedno je, prirodno, zabrana pobačaja, što je cilj svih izrazito konzervativnih vjerskih pokreta u Europi i Amerikama, dok je drugo pitanje, Istanbulska konvencija, otvoreno zbog zgodnog timinga.
U vrijeme Tuđmana Crkva se ovo ne bi usudila
Preko napada na Istanbulsku konvenciju napada se, ponovimo, famozna rodna ideologija, u kojoj naši kršćanski aktivisti, kao što je jučer kazao don Stojić, vide najveću globalnu protivnicu braka i obitelji. Istodobno s akcijama protiv pobačaja i protiv Istanbulske konvencije (koja je, ustvari, fokusirana na osudu nasilja prema ženama), Crkva provodi i niz manjih akcija, pa smo, eto, ovih dana mogli pročitati kako je naš kler nezadovoljan razinom vjerske pouke u dječjim vrtićima: borba za duše i za ideologiju mora, očito, početi od najranijih godina.
O čemu se ovdje, zapravo, radi? Premda je prije 27 godina na prvim pravim izborima u Hrvatskoj, Katolička Crkva svim srcem i glasom navijala za HDZ, i premda je HDZ vratio Crkvu u sve institucije javnog života, njezino ondašnje vodstvo nije ni pomišljalo da javno agitira za neke svoje važne namjere. U vrijeme vladavine Franje Tuđmana nitko nije organizirao povorke ni potpisivanje peticija za zabranu pobačaja, niti bi se bilo tko od katoličkih aktivista usudio na Markovu trgu prozivati predsjednika Tuđmana zbog nedovoljno katolicizirane politike, a još bi mu se manje usudili uručiti potpise građana sa zahtjevima njegovoj Vladi.
Kaptol je uočio novu, golemu političku prazninu
Dakle, u vrijeme kad je u Hrvatskoj vladao najsnažniji nacionalizam, Crkva je uglavnom šutjela oko nekih od glavnih tema na svojoj vječnoj agendi, poput zabrane pobačaja. To, međutim, nije paradoks, kao ni posljedica činjenice da je u ono vrijeme Kaptol vodio mudri i umjereni Franjo Kuharić. Crkvena relativna šutnja oko pitanja zabrane pobačaja u devedesetim godinama, pa i u prvoj polovici dvijetisućitih, kad se Kaptol bio fokusirao na zabranu rada nedjeljom, posljedica je izostanka formalnog političkog konstituiranja Katoličke Crkve.
Crkva je u ono vrijeme razumjela da postoji jasna desna opcija, HDZ, kojoj se suprotstavlja podjednako jasno definirana lijevo liberalna opcija, SDP i njegovi partneri, pa nije smatrala potrebnim da se izravno upliće u politički život. Međutim, padom Ive Sanadera otvorila se, procijenili su na Kaptolu, ogromna nova politička praznina, u kojoj niti jedna snažna stranka nije dovoljno jasno i autoritativno zastupala konzervativne političke ciljeve.
Preuzimanje ideoloških i izravnih političkih akcija
Stoga je Katolička Crkva zapravo odlučila postati stranka, što je dosta decidirano pisalo u jednom od uvodnika Glasa Koncila, objavljenom u prvoj godini Milanovićeve vladavine. Crkva se, naprosto, bojala slabosti HDZ-a uslijed korupcijskih skandala i nepostojanja dovoljno jakih stranačkih lidera, pa je na sebe preuzela i ideološke, ali i izravne političke akcije u svrhu što snažnijeg promicanja konzervativizma.
Baš u to vrijeme katoličke udruge postaju izrazito aktivne, pa se, među ostalim, organizira i uspješni referendum protiv gay brakova. Tim se referendumom pokazalo koliko Crkva može biti politički snažna, što je HDZ odmah uzeo u obzir. Nadalje, lako je dokazati da su Crkva i katoličke udruge odigrale snažnu ulogu u raznim društveno-političkim kampanjama, poput famoznog braniteljskog šatora, koje su dovele do rušenja lijevo liberalnog predsjednika Republike, a zatim i lijevo liberalne Vlade.
Najdublje kompromitiranje Crkve unatrag 80 godina
Uklanjanje lijevo liberalne opcije s vlasti bio je, međutim, samo jedan, iako iznimno važan, korak u postizanju krajnjeg cilja. Krajnji je cilj Crkve i katoličkih udruga usklađivanje hrvatskog javnog života i hrvatskog zakonodavstva s katoličkim svjetonazorom.
I tu, definitivno, jest riječ o pokušaju pretvaranja Republike Hrvatske u kršćansku diktaturu. Budući da HDZ nije dovoljno pouzdan, monolitan ni konzervativan da bi se sam upustio u takav pothvat (osim toga stabilnost Vlade izravno ovisi o njenim koalicijskim partnerima, koji, kakvi i god da inače jesu, ne zagovaraju kršćansku diktaturu), Crkva i njene udruge konstantno će pritiskati Vladu, da bi pokušale dodatno katolicizirati ovu zemlju.
Uvođenje kršćanske diktature utoliko zaista jest glavni smisao jučerašnjeg Pro Life mitinga na Markovu trgu, kao i kampanje protiv Istanbulske konvencije. Nema nikakve sumnje da će Crkva i njene laičke organizacije uporno i zauzeto nastaviti s takvom politikom koja, zapravo, najdublje kompromitira Katoličku Crkvu u Hrvatskoj unatrag skoro osamdeset godina.