Baš na godišnicu raketiranja Zagreba, nastavljeno je suđenje Martiću koji ga je zapovijedio. Još ga nismo osudili
Protiv Milana Martića i Milana Čeleketića traje postupak na Županijskom sudu u Zagrebu
Raketni sustav Orkan bio je nepodoban za gađanje vojnih ciljeva. Njegovo djelovanje nije selektivno zbog čega je, evidentno, namijenjen da izazove velike žrtve i stvori paniku. Danas je zato njegova uporaba potpuno zabranjena. Potvrdio je to sudski vještak u svom iskazu u postupku protiv vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj Milana Martića i komandanta glavnog štaba tzv. Srpske vojske Krajine Milana Čeleketića, optuženih za raketiranje Zagreba i okolice što je bila odmazda za akciju Bljesak kojom su hrvatske snage 1. svibnja 1995. oslobodile Zapadnu Slavoniju.
Baš na godišnjicu krvavih napada 2. i 3. svibnja 1995. na Zagreb i okolicu što su ih izveli pobunjeni Srbi, proces na Županijskom sudu u Zagrebu krenuo je iznova jer je duže vrijeme bio prekinut.
Proces u Zagrebu nakon suđenja u Haagu
Martić je za raketiranje Zagreba već osuđen na 35 godina zatvora presudom koju mu je izrekao sud u Haagu, dok hrvatsko pravosuđe njega i Čeleketića tereti za napad na Jastrebarsko i Karlovac. Dio optužnice protiv Čeleketića, kojem nije suđeno u Haagu, odnosi se i na raketiranje Zagreba.
Ovaj proces počeo je tek u svibnju 2016. godine nakon što je postalo izvjesno da haško tužiteljstvo neće obuhvatiti dio napada što su ih izveli Martić i Čeleketić. Ni jedan ni drugi nisu dostupni hrvatskom pravosuđu, odnosno sudi im se u odsutnosti.
Iskazi svjedoka raketiranja Zagreba
Do sada su već brojni svjedoci opisali što se tih dana događalo u Zagrebu, Jastrebarskom i Karlovcu. “Imala sam 11 godina. S djedom sam se tog dana spuštala po Schlosserovim stubama. Išli smo prema centru Zagreba. Odjednom sam osjetila udar i više nisam mogla disati.
Iduće čega se sjećam su policajci koji su me odvozili u Kliniku za traumatologiju. Još neko vrijeme bila sam pri svijesti, a zatim su me uspavali i odvezli na operaciju. Dva tjedna bila sam na liječenju. Nakon toga, idućih godinu dana, nisam išla u školu, a nastavu tjelesnog odgoja više nikada nisam mogla pohađati”, riječi su 32-godišnje K. B., doktorice računarstva. Ona je bila među 218 civila koji su tih dana ranjeni, dok ih je sedam poginulo. Unatoč tome što je bila 11-godišnja djevojčica i što je od tada prošlo iznimno puno vremena, K. B. očito se još uvijek živo sjeća svega.
“Ne znam zašto, ali trčala sam u smjeru suprotnom od onog u kojem se nalazio stan što sam ga tada koristila. Upravo to spasilo je život mog djeteta, jer su mene geleri pogodili u leđa, a kako sam kćer držala s prednje strane ona nije pogođena’”, dio je iskaza Amire Đojić iz Sarajeva koja je u središtu Zagreba bila za vrijeme raketiranja.
Neki još uvijek nose gelere u svom tijelu
“Na rubu parka se nalazio zidić kojeg nisam mogla preskočiti pa sam krenula desno, prema izlazu. Vidjela sam kako puno ljudi ide prema đačkom domu i krv koja je tekla po tlu. Ušla sam s djetetom u taj dom, a kad su mi se ljudi počeli sklanjati s puta shvatila sam da sam i ja ozlijeđena. Tada sam pala u nesvijest i iduće čega se sjećam je buđenje na nosilima. Prevezli su me u bolnicu na Rebru. Tamo sam odmah operirana. No, tijekom noći zbog gelera koji je izazvao unutarnje krvarenje završila sam na drugoj operaciji. Nakon desetak dana puštena sam na kućnu njegu. Moja kćer u ovom napadu nije ranjena, ali dugo od šoka nije mogla ništa reći”, opisala je ova svjedokinja.
I Milan Smoljan, vozač ZET-ovog autobusa, ranjen je napadu kojeg su naredili Martić i Čeleketić. “Bio sam na stajalištu na Mažuranićevom trgu i taman sam zatvorio vrata kako bih krenuo. Tada se začula eksplozija. Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi. Pustio sam putnike da izađu, a kada sam ja krenuo iz vozila nešto me pokosilo. Pao sam pod autobus. Uspio sam se skloniti u Obrtnički dom gdje je bilo još ranjenih ljudi”, svjedočio je Smoljan koji i danas u tijelu nosi gelere jer je njihovo vađenje bilo preopasno.