Još uvijek snažno odjekuju njegove riječi iz lipnja te ratne 1991. nepunih mjesec dana prije smrti ; “Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti”.
Hrvatska i njene institucije rade sve da se zaboravi njegov lik i djelo
Trideset godina hrvatska država i njezine institucije učinile su sve da se zaboravi lik i djelo ovog velikog čovjeka koji je bio najveća antiratna figura svoga vremena i zbog toga nije odgovarao ni srpskim, ni hrvatskim jastrebovima koji su te ratne 1991. priželjkivali „konačni obračun“. Teško da je jedan čovjek mogao zaustaviti rat, ali vrijedilo je pokušati i zbog toga je platio najvećom cijenom – životom.
Živimo u državi u kojoj se svake godine obilježava na desetke i desetke događaja koji su vezani za Domovinski i gdje se uvijek može čuti jedan te isti narativ, a to je o čistoći rata, pobjede, žrtve, ali nikada da slova čujemo o ljudima poput velikog mirotvorca. Svako propitkivanje Domovinskog rata, politike prvog predsjednika Franje Tuđmana, priča o tamnim stranama naše ratne povijesti uglavnom se od jednih te istih dočekaju na nož s optužbom da je riječ o izdaji ili napadima na same temelje države.
Reihl Kir se ne uklapa u narativ dijela veteranskih udruga
Dio veteranskih udruga koje svjesno prešućuju ubijenog šefa osječke policije uglavnom i djeluju kao budni “čuvari revolucije” koji kad zatreba brzo izlaze na ulicu ako treba i s plinskim bocama. Lik i djelo ubijenog Reihla Kira jednostavno se ne uklapa u zadani narativ i zbog toga je važno da se priča o njemu ne zaboravi, jer on za razliku od mnogih kojima su puna usta domoljublja i podebljeg bankovnog računa i mračne prošlosti predstavljao onu bolju Hrvatsku.
Gotovo nemoguće je i zamisliti iz današnje perspektive u kakvoj se situaciji te ratne 1991. nalazio Josip Reihl Kir. S jedne strane bili su JNA, razne srpske paravojne postrojbe koje su dolazile iz Srbije, Miloševićev ratni stroj koji je otvoreno prijetio Hrvatskoj, a s druge strane bio je jastreb Branimir Glavaš koji je u Zagrebu imao zaštitu Gojka Šuška i ostalih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šeksu i Glavašu je smetalo Kirovo mirotvorstvo
Glavaš je u to vrijeme bio uz Vladimira Šeksa najmoćnija politička figura u Slavoniji. Gospodar svega. Smetalo mu je Kirovo mirotvorstvo jer je Glavaš predstavljao onu politiku koja je u dizanju međunacionalnih tenzija, rata vidjela mogućnost što bržeg napuštanja tadašnje države. Glavaš je od prvog dana bio protiv Josipa Reihla Kira. U to vrijeme kontrolirao je sve u Osijeku, osim policije na čijem je čelu nakon prvih višestranačkih izbora 1990. od strane HDZ-a imenovan upravo Josip Reihl Kir i dnevnog lista Glasa Slavonije, čiji je glavni urednik bio Drago Hedl, najbolji poznavatelj osječkih ratnih prilika i svega što je u tom gradu događalo o čemu je napisao na stotine novinarskih tekstova. Sve ostalo bilo je u rukama Branimira Glavaša.
Organizirao je i prosvjede protiv šefa policije, njegova privatna vojska koju je organizirao preko ureda za obranu razoružavala, maltretirala je Kirove policajce, posebno one srpske nacionalnosti. Preko slavonskog HDZ-a stalno su se vodile akcije protiv Reihla Kira. Tako je u proljeće 1991. u akciju protiv Kira HDZ-a izašao i s proglasom pod nazivom “Ne želimo živjeti u policijskoj državi” u kojem su tražili hitnu smjenu Josipa Reihla Kira, “koji dozvoljava da protudržavni i protuhrvatski elementi i dalje nastavljaju raditi po starom, dobro uhodanom sistemu praćenja Hrvata, a policija se ne bavi svojim poslovima za koje i dobro plaćena”.
Reihl Kir pokušavao je smiriti obje strane
Naravno da ovakve “spontane” reakcije nisu bile slučajne već dio šire operacije protiv prvog čovjeka osječko-baranjske policije kojeg nije mogao kontrolirati Branimir Glavaš. A Kir je sve više vremena provodio u policiji, na terenu, a sve manje u svom domu u Đakovu. U vrijeme najžešće propagande koja je dolazila s obiju strana nastojao je spriječiti otvoreni rat u Istočnoj Slavoniji. Odlazio je na barikade srpskih pobunjenika najčešće nenaoružan kako bi ih razgovorom nastojao odgovoriti od daljnjih neprijateljstava. U isto vrijeme morao je smirivati i uzavrelu situaciju i s hrvatske strane.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drago Hedl koji ga je dobro poznavao, Kira opisuje kao miroljubiva čovjeka, uglađenih manira. No, njegova sigurnost bila je iz dana u dan sve ugroženija. O tome svjedoči i zadnji posjet redakciji Glasa Slavonije kada je tadašnjem glavnom uredniku Dragi Hedlu na odlasku rekao “da se boji za svoju sigurnost”. Zamislite državu u kojoj se prvi čovjek policije boji za vlastitu sigurnost.
Kirova smrt nije bila slučajnost
Ubojstvo Josipa Reihla Kira nije bila slučajnost. To pitanje postavio i Glas Slavonije tri dana nakon Kirove likvidacije, a jedan od najzanimljivijih detalja cijele priče jest i taj da je na dan ubojstva u Glasu Slavonije objavljen proglas kojeg potpisuje Branimir Glavaš, u kojem poziva građane Osijeka da više ne vjeruju policiji, nego da se obraćaju Sekretarijatu za narodnu obranu na čijem je čelu bio upravo on.
Svega nekoliko sati kasnije, 1. srpnja 1991. točno u 13.20 pripadnik rezervnog sastava MUP-a Antun Gudelj na kontrolnoj točki hrvatske policije između Osijeka i Tenje ubio je Josipa Reihla Kira, Gorana Zobundžiju, Milana Kneževića, a predsjednik mjesnog odbora Tenje Mirko Tubić teško je ranjen. Svi oni su tog dana došli u Tenju na pregovore s pobunjenim Srbima, a Reihl Kir je taj dan trebao biti prebačen u Zagreb na novu dužnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hladnokrvno su ubijeni iz zasjede. Josip Reihl Kir, čovjek koji je mirnim putem želio rješavati probleme između Hrvata i Srba i najčešće među uznemirene ljude dolazio nenaoružan pogođen je sa 16 metaka. Krvnik se mrtav hladan odšetao s mjesta zločina kao da se ništa nije dogodilo.
Samo je želio mir
Josip Reihl Kir je ubijen jer je želio mir. Možda je ubijen i zbog toga da ne dođe do Zagreba u kojem bi imao štošta toga reći o gospodarima života i smrti u Slavoniji i njihovim pokroviteljima u Zagrebu. Dan kasnije smijenjen je i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac s kojom je Josip Reihl Kir najviše komunicirao. O prijetnjama likvidacijom Reihl Kir je obavijestio i Boljkovca koji je o tome pisao u svojoj knjizi “Istina mora izaći”, a o tome je govorio i u intervjuu koji je dao Tportalu prije 11 godina.
“Kir u četvrtak 27. lipnja 1991. bio je kod mene. Sve mi je iznio: tko mu prijeti, tko su organizatori. Bio je uvjeren da će biti ubijen. Ja sam ga tješio. Uto je kod nas došao moj zamjenik Slavko Degoricija koji je saslušao Kira i prije nego što sam ga primio te je rekao : ‘Kira brzo u Zagreb’. Degoricija je dobivao podatke kao i ja. Znali smo: Kir će biti ubijen. I pala je odluka da Kir dođe u subotu 29. lipnja u Zagreb. Obavezno. Na jednu od funkcija, da ga maknemo iz Osijeka, da ga ne ubiju.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
“No on je trebao nešto obaviti. Prihvatili smo nedjelju 30. lipnja. A oni su mu namjestili sastanak u Tenji, koju su tada kontrolirali Srbi, za ponedjeljak, 1.srpnja. Tada je ubijen. Kir je bio uvjeren da je spašavanje mira iznad osobne sigurnosti. Na povratku je bio ubijen u sačekuši. Reihl Kir je ubijen 1.srpnja 1991., a Tuđman 2.srpnja saziva VONS. Ja sam tada odlučio da hapsim Gojka Šuška, Glavaša i druge za koje smo sumnjali da su upleteni u Kirovo ubojstvo, ali netko od mojih je javio moje planove, nehotice ili namjerno, i Tuđman me je pozvao kod sebe i smijenio.”
Ubojica je mirno otišao u Australiju
A ubojica Antun Gudelj koji se neometano odšetao s mjesta ubojstva mirno je napustio Osijek, otišao u Austriju, a onda i u Australiju. Dakle, potpuno je jasno da ovo ubojstvo ima itekakvu pozadinu. Nakon Kirove likvidacije dolazi do još veće eskalacije nasilja u gradu na Dravi. Osijek je bio opkoljen s tri strane, a JNA i brojne srpske paravojne postrojbe mahom uvezene iz Srbije svakodnevno su razarali grad u kojem su ginuli civili, branitelji, a u samom gradu dogodile su se i stravične likvidacije nedužnih srpskih civila.
Postupak protiv Branimira Glavaša za ratni zločin u Osijeku traje više od 16 godina i to je jedna od većih sramota Hrvatske. Čovjek koji je bio osuđen za ratne zločine koji je u maniri velikih domoljuba pobjegao u BIH da bi ondje služio zatvorsku kaznu, danas je formalno pravno slobodan, nevin jer je presudu protiv njega za ratni zločin Ustavni sud iz proceduralnih razloga srušio i sve vratio na početak. A suđenje se sve više pretvara u jednu farsu, a brojni svjedoci iz političkog miljea odjednom se ničega više ne sjećaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ubojica nije htio otkriti nalogodavca ubojstva
A priču o ubijenom mirotvorcu Reihl Kiru davno bi prekrio veo zaborava da nije bilo njegove supruge Jadranke i nekolicine novinara, nezavisnih medija koji su pisali o ovom slučaju. Kirova supruga krenula je u bitku svoga života kako bi se kaznio počinitelj ovog strašnog zločina i da se razotkrije cijela mreža ljudi koji su umiješani u ovo ubojstvo. Prvo je Antun Gudelj 1994. u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora da bi ga Vrhovni sud 1996. skandaloznom odlukom abolirao. Na Kirova krvnika primijenjen je zakon o oprostu.
Tek u ožujku 2001. Ustavni sud usvaja tužbu Jadranke Reihl Kir, a 2007. Australija Gudelja izručuje Hrvatskoj koji je na osječkom sudu osuđen na 20 godina zatvorske kazne, a sud se nije bavio ključnim pitanjem tko su nalogodavci ubojstva. Gudelj je bio samo izvršitelj pomno planiranog ubojstva.
Reihl Kirova priča ne smije biti zaboravljena
Institucije hrvatske države godinama su štitile ubojicu, a zagorčavali život i šikanirali Jadranku Reihl Kir. Bila je izložena i brojnim prijetnjama kroz godine neumorne borbe da se dođe do istine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ova mračna priča iz novije hrvatske povijesti jednostavno ne smije biti zaboravljena. U službenoj memoriji ove države nema mjesta za Kira. Djeca u školi se ne bave njegovom životnom pričom iz koje bi puno toga mogla naučiti, a to je kako je u najtežim trenucima ipak najvažnije prije svega biti čovjek.
Najveća pobjeda ipak će biti ako Josipa Reihla Kira nikada ne zaboravimo. To je minimum koji svatko od nas duguje tom velikom čovjeku. A drugo je pitanje zaslužuje li uopće današnja Hrvatska čovjeka kakav je bio Josip Reihl Kir. Odgovor je više nego jednostavan.
Danas je 30. obljetnica ubojstva Reihla Kira. Država je učinila sve da ljudi zaborave tog heroja
U službenoj memoriji ove države nema mjesta za Kira. Donosimo priču o njegovom životu
Drago Hedl koji ga je dobro poznavao, Kira opisuje kao miroljubiva čovjeka, uglađenih manira. No, njegova sigurnost bila je iz dana u dan sve ugroženija. O tome svjedoči i zadnji posjet redakciji Glasa Slavonije kada je tadašnjem glavnom uredniku Dragi Hedlu na odlasku rekao "da se boji za svoju sigurnost". Zamislite državu u kojoj se prvi čovjek policije boji za vlastitu sigurnost.
Sjetimo li se ikada Josipa Reihla Kira, velikog čovjeka, mirotvorca koji je mučki ubijen prije točno 30 godina od ruke hrvatskog policajaca Antuna Gudelja. Šef osječke policije imao je tek 36 godina. Koliko se svatko od nas u proteklih tri desetljeća sjetio njegovih riječi, djela i pomislio kako bi izgledalo ovo naše tužno društvo da je Josip Reihl Kir ostao živ i da je bilo više ljudi poput njega.
Još uvijek snažno odjekuju njegove riječi iz lipnja te ratne 1991. nepunih mjesec dana prije smrti ; “Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti”.
Hrvatska i njene institucije rade sve da se zaboravi njegov lik i djelo
Trideset godina hrvatska država i njezine institucije učinile su sve da se zaboravi lik i djelo ovog velikog čovjeka koji je bio najveća antiratna figura svoga vremena i zbog toga nije odgovarao ni srpskim, ni hrvatskim jastrebovima koji su te ratne 1991. priželjkivali „konačni obračun“. Teško da je jedan čovjek mogao zaustaviti rat, ali vrijedilo je pokušati i zbog toga je platio najvećom cijenom – životom.
Živimo u državi u kojoj se svake godine obilježava na desetke i desetke događaja koji su vezani za Domovinski i gdje se uvijek može čuti jedan te isti narativ, a to je o čistoći rata, pobjede, žrtve, ali nikada da slova čujemo o ljudima poput velikog mirotvorca. Svako propitkivanje Domovinskog rata, politike prvog predsjednika Franje Tuđmana, priča o tamnim stranama naše ratne povijesti uglavnom se od jednih te istih dočekaju na nož s optužbom da je riječ o izdaji ili napadima na same temelje države.
Reihl Kir se ne uklapa u narativ dijela veteranskih udruga
Dio veteranskih udruga koje svjesno prešućuju ubijenog šefa osječke policije uglavnom i djeluju kao budni “čuvari revolucije” koji kad zatreba brzo izlaze na ulicu ako treba i s plinskim bocama. Lik i djelo ubijenog Reihla Kira jednostavno se ne uklapa u zadani narativ i zbog toga je važno da se priča o njemu ne zaboravi, jer on za razliku od mnogih kojima su puna usta domoljublja i podebljeg bankovnog računa i mračne prošlosti predstavljao onu bolju Hrvatsku.
Gotovo nemoguće je i zamisliti iz današnje perspektive u kakvoj se situaciji te ratne 1991. nalazio Josip Reihl Kir. S jedne strane bili su JNA, razne srpske paravojne postrojbe koje su dolazile iz Srbije, Miloševićev ratni stroj koji je otvoreno prijetio Hrvatskoj, a s druge strane bio je jastreb Branimir Glavaš koji je u Zagrebu imao zaštitu Gojka Šuška i ostalih.
Šeksu i Glavašu je smetalo Kirovo mirotvorstvo
Glavaš je u to vrijeme bio uz Vladimira Šeksa najmoćnija politička figura u Slavoniji. Gospodar svega. Smetalo mu je Kirovo mirotvorstvo jer je Glavaš predstavljao onu politiku koja je u dizanju međunacionalnih tenzija, rata vidjela mogućnost što bržeg napuštanja tadašnje države. Glavaš je od prvog dana bio protiv Josipa Reihla Kira. U to vrijeme kontrolirao je sve u Osijeku, osim policije na čijem je čelu nakon prvih višestranačkih izbora 1990. od strane HDZ-a imenovan upravo Josip Reihl Kir i dnevnog lista Glasa Slavonije, čiji je glavni urednik bio Drago Hedl, najbolji poznavatelj osječkih ratnih prilika i svega što je u tom gradu događalo o čemu je napisao na stotine novinarskih tekstova. Sve ostalo bilo je u rukama Branimira Glavaša.
Organizirao je i prosvjede protiv šefa policije, njegova privatna vojska koju je organizirao preko ureda za obranu razoružavala, maltretirala je Kirove policajce, posebno one srpske nacionalnosti. Preko slavonskog HDZ-a stalno su se vodile akcije protiv Reihla Kira. Tako je u proljeće 1991. u akciju protiv Kira HDZ-a izašao i s proglasom pod nazivom “Ne želimo živjeti u policijskoj državi” u kojem su tražili hitnu smjenu Josipa Reihla Kira, “koji dozvoljava da protudržavni i protuhrvatski elementi i dalje nastavljaju raditi po starom, dobro uhodanom sistemu praćenja Hrvata, a policija se ne bavi svojim poslovima za koje i dobro plaćena”.
Reihl Kir pokušavao je smiriti obje strane
Naravno da ovakve “spontane” reakcije nisu bile slučajne već dio šire operacije protiv prvog čovjeka osječko-baranjske policije kojeg nije mogao kontrolirati Branimir Glavaš. A Kir je sve više vremena provodio u policiji, na terenu, a sve manje u svom domu u Đakovu. U vrijeme najžešće propagande koja je dolazila s obiju strana nastojao je spriječiti otvoreni rat u Istočnoj Slavoniji. Odlazio je na barikade srpskih pobunjenika najčešće nenaoružan kako bi ih razgovorom nastojao odgovoriti od daljnjih neprijateljstava. U isto vrijeme morao je smirivati i uzavrelu situaciju i s hrvatske strane.
Drago Hedl koji ga je dobro poznavao, Kira opisuje kao miroljubiva čovjeka, uglađenih manira. No, njegova sigurnost bila je iz dana u dan sve ugroženija. O tome svjedoči i zadnji posjet redakciji Glasa Slavonije kada je tadašnjem glavnom uredniku Dragi Hedlu na odlasku rekao “da se boji za svoju sigurnost”. Zamislite državu u kojoj se prvi čovjek policije boji za vlastitu sigurnost.
Kirova smrt nije bila slučajnost
Ubojstvo Josipa Reihla Kira nije bila slučajnost. To pitanje postavio i Glas Slavonije tri dana nakon Kirove likvidacije, a jedan od najzanimljivijih detalja cijele priče jest i taj da je na dan ubojstva u Glasu Slavonije objavljen proglas kojeg potpisuje Branimir Glavaš, u kojem poziva građane Osijeka da više ne vjeruju policiji, nego da se obraćaju Sekretarijatu za narodnu obranu na čijem je čelu bio upravo on.
Svega nekoliko sati kasnije, 1. srpnja 1991. točno u 13.20 pripadnik rezervnog sastava MUP-a Antun Gudelj na kontrolnoj točki hrvatske policije između Osijeka i Tenje ubio je Josipa Reihla Kira, Gorana Zobundžiju, Milana Kneževića, a predsjednik mjesnog odbora Tenje Mirko Tubić teško je ranjen. Svi oni su tog dana došli u Tenju na pregovore s pobunjenim Srbima, a Reihl Kir je taj dan trebao biti prebačen u Zagreb na novu dužnost.
Hladnokrvno su ubijeni iz zasjede. Josip Reihl Kir, čovjek koji je mirnim putem želio rješavati probleme između Hrvata i Srba i najčešće među uznemirene ljude dolazio nenaoružan pogođen je sa 16 metaka. Krvnik se mrtav hladan odšetao s mjesta zločina kao da se ništa nije dogodilo.
Samo je želio mir
Josip Reihl Kir je ubijen jer je želio mir. Možda je ubijen i zbog toga da ne dođe do Zagreba u kojem bi imao štošta toga reći o gospodarima života i smrti u Slavoniji i njihovim pokroviteljima u Zagrebu. Dan kasnije smijenjen je i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac s kojom je Josip Reihl Kir najviše komunicirao. O prijetnjama likvidacijom Reihl Kir je obavijestio i Boljkovca koji je o tome pisao u svojoj knjizi “Istina mora izaći”, a o tome je govorio i u intervjuu koji je dao Tportalu prije 11 godina.
“Kir u četvrtak 27. lipnja 1991. bio je kod mene. Sve mi je iznio: tko mu prijeti, tko su organizatori. Bio je uvjeren da će biti ubijen. Ja sam ga tješio. Uto je kod nas došao moj zamjenik Slavko Degoricija koji je saslušao Kira i prije nego što sam ga primio te je rekao : ‘Kira brzo u Zagreb’. Degoricija je dobivao podatke kao i ja. Znali smo: Kir će biti ubijen. I pala je odluka da Kir dođe u subotu 29. lipnja u Zagreb. Obavezno. Na jednu od funkcija, da ga maknemo iz Osijeka, da ga ne ubiju.”
“No on je trebao nešto obaviti. Prihvatili smo nedjelju 30. lipnja. A oni su mu namjestili sastanak u Tenji, koju su tada kontrolirali Srbi, za ponedjeljak, 1.srpnja. Tada je ubijen. Kir je bio uvjeren da je spašavanje mira iznad osobne sigurnosti. Na povratku je bio ubijen u sačekuši. Reihl Kir je ubijen 1.srpnja 1991., a Tuđman 2.srpnja saziva VONS. Ja sam tada odlučio da hapsim Gojka Šuška, Glavaša i druge za koje smo sumnjali da su upleteni u Kirovo ubojstvo, ali netko od mojih je javio moje planove, nehotice ili namjerno, i Tuđman me je pozvao kod sebe i smijenio.”
Ubojica je mirno otišao u Australiju
A ubojica Antun Gudelj koji se neometano odšetao s mjesta ubojstva mirno je napustio Osijek, otišao u Austriju, a onda i u Australiju. Dakle, potpuno je jasno da ovo ubojstvo ima itekakvu pozadinu. Nakon Kirove likvidacije dolazi do još veće eskalacije nasilja u gradu na Dravi. Osijek je bio opkoljen s tri strane, a JNA i brojne srpske paravojne postrojbe mahom uvezene iz Srbije svakodnevno su razarali grad u kojem su ginuli civili, branitelji, a u samom gradu dogodile su se i stravične likvidacije nedužnih srpskih civila.
Postupak protiv Branimira Glavaša za ratni zločin u Osijeku traje više od 16 godina i to je jedna od većih sramota Hrvatske. Čovjek koji je bio osuđen za ratne zločine koji je u maniri velikih domoljuba pobjegao u BIH da bi ondje služio zatvorsku kaznu, danas je formalno pravno slobodan, nevin jer je presudu protiv njega za ratni zločin Ustavni sud iz proceduralnih razloga srušio i sve vratio na početak. A suđenje se sve više pretvara u jednu farsu, a brojni svjedoci iz političkog miljea odjednom se ničega više ne sjećaju.
Ubojica nije htio otkriti nalogodavca ubojstva
A priču o ubijenom mirotvorcu Reihl Kiru davno bi prekrio veo zaborava da nije bilo njegove supruge Jadranke i nekolicine novinara, nezavisnih medija koji su pisali o ovom slučaju. Kirova supruga krenula je u bitku svoga života kako bi se kaznio počinitelj ovog strašnog zločina i da se razotkrije cijela mreža ljudi koji su umiješani u ovo ubojstvo. Prvo je Antun Gudelj 1994. u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora da bi ga Vrhovni sud 1996. skandaloznom odlukom abolirao. Na Kirova krvnika primijenjen je zakon o oprostu.
Tek u ožujku 2001. Ustavni sud usvaja tužbu Jadranke Reihl Kir, a 2007. Australija Gudelja izručuje Hrvatskoj koji je na osječkom sudu osuđen na 20 godina zatvorske kazne, a sud se nije bavio ključnim pitanjem tko su nalogodavci ubojstva. Gudelj je bio samo izvršitelj pomno planiranog ubojstva.
Reihl Kirova priča ne smije biti zaboravljena
Institucije hrvatske države godinama su štitile ubojicu, a zagorčavali život i šikanirali Jadranku Reihl Kir. Bila je izložena i brojnim prijetnjama kroz godine neumorne borbe da se dođe do istine.
Ova mračna priča iz novije hrvatske povijesti jednostavno ne smije biti zaboravljena. U službenoj memoriji ove države nema mjesta za Kira. Djeca u školi se ne bave njegovom životnom pričom iz koje bi puno toga mogla naučiti, a to je kako je u najtežim trenucima ipak najvažnije prije svega biti čovjek.
Najveća pobjeda ipak će biti ako Josipa Reihla Kira nikada ne zaboravimo. To je minimum koji svatko od nas duguje tom velikom čovjeku. A drugo je pitanje zaslužuje li uopće današnja Hrvatska čovjeka kakav je bio Josip Reihl Kir. Odgovor je više nego jednostavan.