Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Danas, usput, treba reći još jednu važnu stvar; priča da je Hrvatska najgora u EU naprosto je laž

Teorija o najsiromašnijoj i najslabije razvijenoj zemlji krenula je medijskim izvlačenjem dijela statistike izvan konteksta

ZADNJA IZMJENA: srp 17, 2018
Foto: PIXSELL

Mora biti da je to vezano s pričom o malom narodu, s tegobnom povijesti i teškim životom u kojem je siromaštvo uglavnom bilo povijesno prirodno stanje. Vidi se to u svakom sportskom uspjehu, pogotovo na ovako velikoj, najvećoj sceni kakav je Mundijal – nacija se, sad već u redovnim razmacima od 20 godina redovno šokira snagom momčadi iz “male zemlje”, koja je, eto, pobijedila sve moguće nepovoljne okolnosti i došla do uspjeha.

Stvari, međutim, jednostavno stoje tako da je Hrvatska zemlja prebogata sportskim talentom. I da nogometna polufinala i finala, ogromne pobjede na najvećim scenama koje stoje između ta dva uspjeha (Italija, Njemačka, Engleska) a koje su došle u godinama koje ćemo danas bahato ocijeniti “siromašnima”, kazuju beskrajno jednostavnu činjenicu – u nogometu (kao i u mnogim ostalim sportovima), Hrvatska je jednostavno sila. Nekad veća, nekad malo manja, ali – sila.

Nije istina da je baš tako loše kao što kruže glasine

I plasman u finale Svjetskog nogometnog prvenstva nije ni “iznenađujući”, ni “čudesan”, ni “nestvaran”. Ova generacija je na ovom turniru jednostavno toliko vrijedila, a priča o “nikad više”, koja se činila logičnom nakon 1998. godine, ne zvuči više nimalo ozbiljno. Zašto ne opet? Za dvije, osam, dvadeset godina?

Bilo bi lijepo, stoga, da dobar osjećaj zbog uspjeha reprezentacije dobar dio medijske javnosti ne koristi kako bi dodatno podcrtao osjećaj sveopćeg pesimizma zbog teškog stanja u državi. Naime, nije istina da je baš tako loše kao što kruže glasine.

Nije istina da je Hrvatska najsiromašnija zemlja Europske unije. I, naravno, nije istina da su za sve to krivi samo političari, posljednjih godina vječiti Pedro za sve naše promašaje – društvene, ali i osobne.

Izvlačenje izvan konteksta, pa i zdravog razuma

Cijela ta laž o najsiromašnijoj i najslabije razvijenoj zemlji EU krenula je – kao i mnogo loših stvari koje su se ovoj zemlji dogodile posljednjih godina – medijskim izvlačenjem dijela statistike izvan konteksta, pa i zdravog razuma. No, tko bi dozvolio da činjenice pokvare priču, a “priča” da je Hrvatska najlošija u EU i da su, za to, naravno, krivi zli političari, ne nosi samo glasove najgorim populistima, već i klikove medijskim kućama. Istina je nešto manje atraktivna.

Priča je krenula iz krivog konteksta. Usporedba Hrvatske s drugim članicama EU je svakako opravdana, ali izvlačenje dalekosežnih zaključaka iz takvih tablica je jednostavno pogrešno. Hrvatska je, naime, posljednja zemlja koja je ušla u Uniju. Pritom, jedina je ušla u ekonomski lošim vremenima, kad je eho globalne i europske dužničke krize još itekako tresao gospodarstvima širom Kontinenta. Stoga su, jasno, pozitivni efekti članstva znatno prigušeniji nego što su to bili i jesu u zemljama koje su ušle desetljeće ranije. Stanoviti rat da i ne spominjemo.

Uglavnom, uspoređivati Hrvatsku samo po EU tablicama je jednako pošteno kao da se uzme tablica zemalja bivše Jugoslavije i zaključi da je Hrvatska ekonomija skoro na samom vrhu. No, čak kad se vratimo na EU statistike, istina o “najsiromašnijoj” zemlji je jednostavno prijesna, medijski promovirana laž.

Po visini minimalne plaće, na 20. smo mjestu

Hrvatska je pri dnu (ali ne na njemu!) na dosta bitnoj ljestvici – onoj koja pokazuje kupovnu moć prosječne plaće. Iza nas je samo Bugarska, ali na prilično velikoj udaljenosti (kupovna moć prosječne hrvatske plaće je 61 posto od prosjeka EU, a Bugarske 49).

Po visini minimalne plaće, Hrvatska je na dvadesetom mjestu. Po visini prosječne, na 21. – dakle, iza nje je sedam zemalja članica. Po stopi nezaposlenosti tri. Po stopi rasta BDP-a opet osam. Ali zato grcamo u dugovima? Ma kakvi. Prosjek javnog duga EU28 je 81,6 posto. Hrvatski je 78 posto (niži nego u osam članica).

Okej, okej, nismo najgori, ali će nas ubiti opći društveni pesimizam, kazat će vjerojatno klasični hrvatski konzument medijskih sadržaja na ove brojke. Međutim, nešto što se zove indeks ekonomske klime koji mjeri Eurostat, pokazuje da je on u Hrvatskoj bio skoro dvije pune godine najviši (da, najviši!) u EU i tek je ove godine skliznuo na još uvijek visoko treće mjesto.

Prokleta činjenica sklona ubijanju i najbolje “priče”

Sve ovo, naravno, ne znači da je gospodarsko i opće društveno stanje u Hrvatskoj sjajno. No, da bi se riješio neki problem, valjda bi ga prvo trebalo ispravno spoznati. Hrvatska, jednostavno, nije na dnu EU. A EU je, pritom, ekonomska Liga prvaka.

Oni koji tvrde drugačije jednostavno su ili bolno neinformirani, ili vas lažu kako bi lakše dobili vaš glas na izborima ili klik na internetu. To, još jednom, ne znači da stanje ne bi trebalo biti mnogo bolje nego što jest i da ova zemlja nema potencijala za ciljati mnogo više. Samo je – istina. Prokleta činjenica sklona ubijanju i najbolje “priče”.

Jasmin Klarić
Telegram autor
190 članaka Više o autoru
Više s weba