Desetak godina zatvora za mučenja, klanja i silovanja. Evo kakve su presude donijete za užase u Vukovaru
Do sada su protiv dvjestotinjak osoba donijete pravomoćne presude
Zločini u Vukovaru počinjeni tijekom Domovinskog rata i dalje se istražuju. Do sada su protiv dvjestotinjak osoba donijete pravomoćne presude. Ministarstvo unutarnjih poslova nedavno je osnovalo posebnu skupinu za istraživanje ratnih zločina u cijeloj Hrvatskoj. Otvaraju se nove istrage, no veliki dio javnosti još uvijek je nezadovoljan procesuiranjem zločina u Vukovaru. Sve manje je svjedoka i sve manje samih počinitelja zločina; veliki broj nedostupan je hrvatskim pravosuđu, a dio ih je u međuvremenu umro. Srpska strana, kažu nam, i dalje gotovo da ne surađuje. Do kvalitetnih dokaza iznimno teško se dolazi.
Telegram je analizirao ključne presude kojima su do sada potvrđeni razmjeri velikosrpskog zločina koji se tijekom i nakon okupacije Vukovara dogodio u tom hrvatskom gradu, ali i relativno blage kazne koje su izrečene najodgovornijim pojedincima. Većina vrha tadašnje JNA nije ni bila zahvaćena optužnicama ni domaćeg ni haškog tužiteljstva, iako su njihova imena bila eksplicitno navedena u optužnici podignutoj pred sudom u Haagu protiv srbijanskog čelnika Slobodana Miloševića.
1. Šljivančanin je dobio 10 godina za Ovčaru
Na deset godina zatvora, koje je već odslužio, pravomoćno je na Haškom sudu osuđen major JNA Veselin Šljivančanin. Sud ga je proglasio krivim zbog zločina na Ovčari. Naime, dan nakon što su jedinice JNA ušle u bolnicu u poslijepodnevnim satima 19. studenog 1991. i preuzele kontrolu nad njom, Šljivančanin je pozvao medicinske sestre i liječnike na sastanak. Dok je medicinsko osoblje bilo na sastanku, JNA i pripadnici srpskih paravojnih snaga su na brzinu odveli oko 400 muškaraca iz bolnice.
Među onima koji su tako odvedeni, bilo je ranjenih pacijenata, bolničkog osoblja, vojnika koji su branili grad, hrvatskih političkih aktivista i drugih civila. Do završetka sastanka medicinskog osoblja sa Šljivančaninom, vojnici su odveli gotovo sve muškarce koji su se nalazili u bolnici. Većina njih odvezena je na Ovčaru. Tamo su JNA i pripadnici srpskih paravojnih snaga izveli ljude iz autobusa i prisilili ih da protrče između dva reda vojnika koji su ih tukli dok su prolazili. Vojnici su ih zatim nastavili tući nekoliko sati unutar zgrade na poljoprivrednom imanju. Najmanje dvojica su umrla od posljedica premlaćivanja. Sedam ih je pušteno jer su nazočni Srbi intervenirali.
Preostali ljudi su zadržani u toj zgradi na Ovčari. Srpske vlasti su zabilježile identifikacijske podatke za svaku pojedinu osobu, a zatim su podijelili te ljude u grupe po deset do dvadeset osoba. Vojnici su jednu po jednu grupu ljudi ukrcavali u kamion koji je zatim s jednom grupom ljudi napuštao poljoprivrednu zgradu i ubrzo se vraćao prazan. Kamion je iz poljoprivredne zgrade na Ovčari odlazio u pravcu juga. U večernjim satima 20. studenog tamo je ubijeno oko 260 ljudi. Tijela žrtava su buldožerom zakopana u masovnu grobnicu na istoj lokaciji.
2. Zapovjednik Novosadskog korpusa osuđen je za genocid
Presudom Županijskog suda u Osijeku general-major Dragoljub Aranđelović osuđen je na 20 godina zatvora jer je tijekom listopada 1991. godine, kao zapovjednik Novosadskog korpusa, počinio genocid i ratni zločin na području Iloka, Lovasa, Šarengrada i Bapske. Utvrđeno je da je s ciljem da na području grada Iloka potpuno uništi nesrpsko stanovništvo, posebice hrvatsko, naredio da se stanovništvo prinudno raseljava, pa je Ilok napustilo najmanje 4679 osoba, od čega 4450 Hrvata. Time je, utvrdio je sud, počinio kazneno djelo genocida.
Prema presudi, Aranđelović je počinio ratni zločin kad je svojim podređenim postrojbama naredio da iz raspoloživog artiljerijskog oružja napadnu naselja Lovas, Šarengrad i Bapsku, u kojima je pretežno živjelo hrvatsko stanovništvo. Zatim je izdao zapovijed i da vojska zajedno s njemu podređenim četničkim postrojbama osvoji ova mjesta, iako je znao da tamo nema vojnih objekata. Uslijed granatiranja, te prilikom ulaska ovih postrojbi, ubijen je veći broj civila.
U Lovasu je srušena i zapaljena Katolička crkva, proizvodni pogon tvornice obuće Borovo, dok su kuće mještana hrvatske nacionalnosti opljačkane. U Bapskoj je, osim što su ubijeni civili, po Aranđelovićevom naređenju također srušena crkva, a uništeni su i banka, pošta, mjesni ured, zgrada Agrokomerca i zgrada Vupika. U Šarengradu je oštećen veći broj stambenih kuća.
3. Okrutna mučenja i ubojstva zarobljenika u Veleprometu
Zbog ratnog zločina počinjenog u krugu poduzeća Velepromet pravomoćno su osuđeni Radivoj Jakovljević zvani Frižider, Stevan Curnić, Damir Sireta, Nenad Žigić, Simo Samardžija, Boro Latinović, Slađana Korda, Mihajlo Katalina, Milan Ikač i Goran Mungoša. U odsutnosti su im izrečene kazne od sedam do 20 godina zatvora. Prema optužnici, koja je podignuta još 1996., oni su u krugu poduzeća Velepromet, nakon oružane agresije i okupacije grada Vukovara, odvajali nesrpsko stanovništvo, oduzeli im sav novac i vrijedne stvari, psihički i fizički ih zlostavljali, te nakon toga veći broj usmrtili. Ostale zarobljenike odvezli su u logore u Srbiji.
Prema presudi, Jakovljević je s nekoliko neutvrđenih osoba strijeljao deset ili jedanaest osoba, među kojima su bili bivši pripadnik policije te nepoznati mladića iz Sotina… “Pljačkao je zarobljenike, pa je tako Fanolu Gojaniju uzeo 2000 DEM, a fizički je zlostavljao zarobljene civile u Vukovaru. Iz grupe zarobljenika izdvojio je pripadnika albanske narodnosti, imenom Daut, dok su ga drugi pripadnici srpskih postrojbi držali, nožem mu presjekao vrat i odrezao glavu. Gojanija je pokušao ubiti, u čemu ga je spriječio nepoznati oficir JNA. S nekoliko osoba je zlostavljao i vukovarskog Roma Zdravka (sina Đene) zvanog Edi, potom ga je usmrtio hicima iz automatske puške”, stoji u presudi.
Stevan Curnić osuđen je jer je kao stražar na Veleprometu ubio Zorana Bajića prerezavši mu vrat, nanio teške ozljede Stipanu Lučiću ispalivši mu rafal u noge, izveo Sinišu Rajkovića zvanog Zlatko, kojemu se od tada gubi svaki trag. Izdvajao je, stoji u presudi, civile i zarobljenike i odvodio ih na ispitivanje, gdje su bili zlostavljani i mučeni. Curnić je kažnjen i jer je, nakon što je Damir Sireta naredio zarobljenom Ekremu Nakičeviću da trči prema kukuruzima, sa Siretom počeo pucati prema Nakičeviću kojeg su tako ubili.
4. Šešelj je osuđen na 10 godina zatvora
Srpski političar Vojislav Šešelj pravomoćno je osuđen na svega 10 godina zatvora. Kaznu je već izdržao. Prema optužnici, on je u studenom 1991., u tijeku napada srpskih snaga na Vukovar, obilazio grad i izjavljivao: “Čitav taj prostor će uskoro biti očišćen od ustaša”, te “nijedan ustaša ne smije živ izaći iz Vukovara”. Tim govorima je poticao na progon i ubijanje Hrvata. Kao dio opće kampanje progona, srpske snage, uključujući dobrovoljce koje je regrutirao i poticao, 20. studenog 1991. odvele su oko 400 Hrvata i drugih nesrpskih stanovnika iz vukovarske bolnice nakon što su Srbi preuzeli vlast u gradu.
Oko 300 ih je prebačeno u vojarnu JNA, a zatim na poljoprivredno dobro Ovčara, gdje su ih pripadnici srpskih snaga satima tukli i mučili. Tijekom večeri 20. studenog 1991., vojnici su žrtve u grupama od 10-20 ljudi prevezli na udaljeno stratište između poljoprivrednog dobra Ovčara i Grabova. Tamo su ubili oko 264 nesrpske osobe iz vukovarske bolnice. Šešelj je kažnjen i zbog regrutiranja počinitelja zločina u Veleprometu. U prostorijama te tvrtke, nakon što su srpske snage preuzele kontrolu nad gradom, sklonilo se tijekom 18. i 19. studenog 1991. ukupno dvije tisuće ljudi. Neke je JNA primorala da dođu tamo, a neki su došli dobrovoljno tražeći zaštitu. Oko 800 ih se, prema optužnici protiv Šešelja, smatralo ratnim zarobljenicima. Navečer 19. studenog 1991., ubrzo nakon što je JNA počela prebacivati navodne ratne zarobljenike u zatvorski objekt u Sremskoj Mitrovici, srpske snage, među kojima su bili dobrovoljci koje je regrutirao Šešelj, izdvojile su određeni broj pojedinaca iz te grupe i ubile ih.
Tijela nekih od tih žrtava prebačena su na Ovčaru i zakopana u masovnu grobnicu, a tijela šest žrtava ostavljena su na zemlji iza Veleprometa. Osim toga Šešelj je, prema optužnici, od kolovoza 1991. do rujna 1993., planirao, naredio, poticao, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje zatvaranja u nehumanim uvjetima muslimanskih, hrvatskih i drugih nesrpskih civila. Srpske snage, uključujući dobrovoljačke jedinice koje je regrutirao i poticao, zarobile su i zatočile stotine hrvatskih, muslimanskih i drugih nesrpskih civila koji su držani u kraćem ili dužem zatočeništvu u zatočeničkim objektima: skladištu Veleprometa, te na poljoprivrednom dobru Ovčara.
5. Ubojici i čuvaru u srpskim logorima 20 godina zatvora
Ivica Vuletić, čuvar u nekoliko srpskih logora, pravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora jer je 20. studenog 1991., kad je s Borislavom Kostićem i Jovanom Pešićem ušao u vukovarsku bolnicu, tamo ubio više ranjenika i bolesnika. Zatim je u bolničkom krugu kod zgrade Prve pomoći, na poticaj svog zapovjednika, iz automatske puške M – 70 ustrijelio tri teška ranjenika. Krivim je proglašen i jer je istoga dana “u šumi kod Vukovara, zajedno s Kostićem, Pešićem, Zoranom Budimirom, Srđanom Segedinčevim, Nebojšom Rebićem zvanim Reba, Miroslavom Ožegovićem i Brankom Kovačevićem, ustrijelio još najmanje 50 neidentificiranih zarobljenih osoba”.
Vuletić je osuđen i jer je u rujnu ili listopadu 1991. na području sela Bijelo Brdo, zaklao jednog od ranjenih i zarobljenih pripadnika Hrvatske vojske. Osim toga, krajem studenog ili početkom prosinca 1991. u srpskim logorima Stajićevo i Begejci je “na razne načine, fizički i psihički, maltretirao zarobljene pripadnike hrvatske vojske, policije i druge zarobljenike, uslijed čega su dvojica zarobljenika i umrla”. Sud ga je proglasio krivim za tri kaznena djela ratnog zločina, te mu za svako djelo utvrdio kaznu od po 20 godina. Izrečena mu je jedinstvena kazna od 20 godina zatvora, koju je potvrdio i Vrhovni sud RH.
6. Presude donesene u Srbiji za Ovčaru
Nekoliko presuda zbog ratnih zločina u Hrvatskoj, donijeto je i u Srbiji. Tako je žalbeni sud u Beogradu, nakon ponavljanja postupka, potvrdio presudu na zatvorske kazne od pet godina do maksimalnih 20 godina zatvora za osmero okrivljenih zbog zločina na Ovčari u studenom 1991. godine. Potvrđena je presuda Miroljubu Vujoviću, Stanku Vujanoviću, Predragu Milojeviću i Goranu Mugoši od po 20 godina zatvora. Pravomoćnom presudom preinačena je prvostupanjska presuda, samo u dijelu odluke o kazni Nadi Kalabi i Ivanu Atanasijeviću, tako što je Kalaba osuđena na 11 godina zatvora, a Atanasijević na 15 godina.
Sud je prvostupanjsku presudu preinačio i Miroslavu Đankoviću i Saši Radaku, te ih umjesto na ranijih 20, osudio na po pet godina zatvora za zločin protiv ratnih zarobljenika. Zbog nedostatka dokaza drugostupanjskom presudom su od optužbe za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika oslobođeni Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin i Predrag Dragović, dok je protiv Đorđa Šošića posebnim rješenjem suda proces obustavljen jer je preminuo tijekom žalbenog postupka.
Ovi osuđenici krivi su jer su tijekom 20. i 21. studenog 1991., kao pripadnici Teritorijalne obrane Vukovara i dobrovoljačke jedinice “Leva supoderica”, koje su bile u sastavu JNA u Vukovaru, na Ovčari ubili 200 ratnih zarobljenika iz Vukovarske bolnice koji su prethodno položili oružje pred JNA.
7. Kako su kažnjeni monstrumi koji su tjerali civile u minsko polje
Zbog zločina u kojima je u listopadu i studenom 1991. u selu Lovas u istočnoj Slavoniji stradalo 69 civila, sud u Beogradu je u lipnju ove godine, nakon punih 12 godina sudskog procesa, ponovno proglasio krivima bivše pripadnike JNA te nekadašnje paravojne postrojbe Dušan Silni. Milan Devčić osuđen je na osam godina zatvora, Željko Krnjajić i Jovan Dimitrijević na po šest godina zatvora, Saša Stojanović na sedam godina zatvora, Zoran Kosijer na šest godina zatvora, Darko Perić i Radovan Vlajković na po pet godina te Radislav Josipović na četiri godine.
Pet okrivljenika; Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Petronije Stevanović, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić u međuvremenu su preminuli, dok je proces protiv Miodraga Dimitrijevića razdvojen zbog njegova lošeg zdravstvenog stanja. Svi oni su još 2012. bili kažnjeni zatvorom zbog ratnog zločina u Lovasu, no nakon žalbi slučaj je vraćen na ponovno suđenje. Prema optužnici, Devetak je početkom listopada 1991., s pripadnicima stranke Srpske narodne obnove koju je vodio Mirko Jović, u Šidu i Novoj Pazovi osnovao postrojbu od 60 dobrovoljaca. Imali su namjeru napasti selo Lovas, naseljeno uglavnom hrvatskim stanovništvom. Napad je izveden 10. listopada 1991., kad su rano ujutro, prema optužnici, upali u selo i nekoliko sati nasumce pucali, bacali bombe na kuće te ubijali civile u kućama i po ulicama.
Prema prvotnoj optužnici, teritorijalna vlast, s Devetakom načelu, 17. listopada naredila je da se svi muškarci u dobi od 18 do 65 godina okupe ispred zgrade Zemljoradničke zadruge, čemu se odazvalo njih 70-ak. Taj i sljedeći dan pripadnici postrojbe Dušan Silni surovo su fizički zlostavljali oko 20 zatvorenih civila, a 18. listopada kolonu od oko 50 mještana Lovasa natjerali su u minsko polje, gdje je poginulo 20 i ranjeno 12 civila. Okrivljenici su 18. listopada 1991. godine natjerali pedesetak lokalnih civila da kao živi štit koračaju kroz minsko polje, pri čemu je poginulo 22 ljudi, a u odvojenim incidentima kasnije je ubijeno još troje civila.
Međutim, tijekom sudskog postupka broj žrtava koje su ovim optuženicima stavljene na teret smanjen je sa 69 na 29, zbog čega su sada dobili nešto blaže kazne nego u prvom postupku. Do smanjenja broja žrtava došlo je jer su pojedini okrivljenici, koji su se teretili za određena ubojstva, u međuvremenu preminuli. Ovaj sudski proces trajao je 12 godina, no kako okrivljeni još imaju pravo žalbe nije izvjesno kada će biti pravomoćno okončan.
8. Silovanje 18-godišnjakinje i zlostavljanje 6-godišnjakinje
Na Županijskom sudu u Vukovaru donesena je i presuda za silovanje počinjeno u ratnom vihoru Vukovara. Optuženi Michael Husnik i Kasim Hekić, obojica iz Vukovara, osuđeni su pravomoćno na po 10 godina zatvora zbog silovanja 18-godišnjakinje u noći s 3. na 4. travnja 1992. godine, u tada okupiranom Vukovaru. Za slučaj silovanja mlade žene, tada majke 7-mjesečnog djeteta, prvobitno je bilo optuženo šest osoba, a prvi sudski postupak poveden je još 1996. u Osijeku, u odsutnosti optuženika.
Husnik i Hekić tražili su kasnije obnovu postupka, dok ostala četvorica nisu dostupna. Među njima je i Michaelov brat, Ivica Husnik, koji je u međuvremenu promijenio ime u Ivan Atanasijević i sudilo mu se u Beogradu za ratni zločin počinjen 1991. na Ovčari. U presudi je obrazloženo zašto je ovo silovanje bilo ratni zločin. Naime, Husnik i Hekić znali da je 18-godišnjakinja hrvatske nacionalnosti i da je njezina majka bila u Civilnoj zaštiti pomažući hrvatskim snagama, čiju odoru je nosio i izvanbračni suprug te mlade žene, koji je u ratu i poginuo.
Prema navodima optužnice, silovanje se odigralo u jednom vukovarskom stanu, gdje su šestorica s optužnice, neki u odorama paravojnih srpskih snaga i naoružani, a neki kao civili, došli ispitivati 18-godišnjakinju gdje joj je majka. Svjedoci su tada iz druge sobe čuli šamaranje i vidjeli muškarce spuštenih hlača. Iako za Michaela Husnika nije točno utvrđeno je li i on silovao nesretnu ženu ili je to samo pokušao, sud je naveo kako se “njegova brutalnost i okrutnost” ogleda u tome da je iste noći spolno zlostavljao i njezinu 6-godišnju sestru.