Desni političar Pero Ćorić tvrdi da ga na granici sa Srbijom uvijek satima maltretiraju i pretresaju mu auto. Otišli smo tamo s njim

Čekamo već desetak minuta u automobilu, ništa se ne događa. Naši dokumenti u policijskoj su kućici graničnog prijelaza. Ne možemo nastaviti put.

‘Držali su me skoro šest sati’

”Kad sam 31. prosinca prošle godine htio u Bačkoj Palanki kupiti neke sitnice i oprati automobil, što često činim jer od Iloka do tog pograničnog srpskog grada ima manje od šest kilometara i desetak minuta vožnje, ondje su me u automobilu držali od 9 izjutra do 14.40. Gotovo šest sati”, ponavlja Ćorić priču koju sam prvi put čuo kad me nazvao s graničnog prijelaza na Silvestrovo.

Sve se kaže ponovilo 6. siječnja ove godine, na istom prijelazu kada su ga na granici držali šest sati. Ni tada, kao ni prvi put, nisu mu rekli zašto to čine.

Odlučio sam provjeriti Ćorićevu priču i predložio da zajedno odemo preko granice, prošle srijede. Sada zajedno s njim sjedim u automobilu. Čekamo. Prošlo je još pet minuta. Neizvjesnost dodatno razvlači vrijeme, pretvarajući ga u malu vječnost.

‘Na popisu sam objavještajne službe…’

”Jedan poznanik iz Bačke Palanke”, nastavlja Ćorić dok sjedimo u njegovom autu, postrance, na parkingu, kamo policija sklanja sumnjivce, ”koji pozna neke pogranične policajce kaže kako su mu rekli da oni s mojim zadržavanjem nemaju ništa, već da je to nalog iz centrale srpske obavještajne službe BIA (Bezbednosno-informativna agencija, pandan hrvatske SOA-e, op. a.), koji onda, za daljnje postupanje, angažiraju svoje operativce iz Novog Sada. Pa me onda oni maltretiraju”.

”Nešto kao: locirati, identificirati, maltretirati”, velim u šali, a Ćorić nastavlja: ”Nakon nekoliko sati čekanja došla je osoba u civilu, pokucala na prozor automobila i pitala kako sam. ‘Dobro’, odgovorio sam i upitao kako je on. ‘Provociraš’, rekao je, a ja odgovorio da sam samo pristojna osoba koja se, kao i on, ljubazno obraća sugovorniku”, priča Ćorić svoj doživljaj na graničnom prijelazu Ilok – Bačka Topola posljednjeg dana prosinca 2022.

”Ima puno toga za pročitati o tebi, rekla je osoba u civilu”, nastavlja Ćorić i kaže kako mu je rekao neka ga hapsi ako je štogod skrivio, a ne da ga drži u automobilu pet sati. Vratio se nakon pola sata, pružio mi osobnu iskaznicu i rekao: ‘Sad si slobodan čovjek’. A ja mu uzvratio kako sam slobodan bio i prije, na što je zavrtio glavom i promrmljao: ‘Ne bi se baš moglo reći”.

‘Jel’ može ovaj Pero sad proć?’

I dalje sjedimo u Ćorićevom automobilu, ništa se ne događa. Prošlo je već dugih 20 minuta, kade eto, u 12:15, stiže onaj policajac iz kućice, kuca na prozor automobila, pruža Ćoriću naše osobne iskaznice i veli: ”Izvolite. Možete nastaviti put”. Nastavljamo do Bačke Palanke, kupujemo neke sitnice, vraćamo se i zaustavljamo na istom graničnom prijelazu. Ponovno pružamo dokumente policajcu u kućici; 12:45 je.

Prozor policijske kućice je otvoren, kao i prozor Ćorićevog automobila, pa čujemo kako onaj policajac s našim dokumentima u ruci pita drugog: ”Jel’ može ovaj Pero sad proć?”. Drugi policajac razgovara s nekim telefonski. Onaj prvi ponavlja pitanje: ”Jel’ može sad proći ili’ ne može?”. Ne čujemo odgovor, ali policajac, držeći naše osobne iskaznice, veli: ”Stanite tamo s desne strane”. Dokumente nam nije vratio.

Ponovno, stojimo uz rub ceste i čekamo. ”Oni znaju da si ti ljuti desničar pa ti zato kažu da staneš desno”, velim Ćoriću dok čekamo u automobilu, a da nam ponovno nitko nije objasnio zašto. ”Zadnji put su me ovdje, na izlazu iz Bačke Palanke, držali sat vremena”, kaže Ćorić. No, sada nam se posrećilo. Nakon dvadesetak minuta dolazi policajac iz kućice, pruža osobne iskaznice i veli: ”Sretan put”.

‘Dajte mi ponovno dokumente…’

”Sigurno su oni iz BIA-e proguglali tko si, pa kad su vidjeli da si novinar odlučili su skratiti proceduru”, pojašnjava Ćorić. A ja ga nagovaram da ponovno uđemo u Srbiju, na drugom graničnom prijelazu, onom kod Principovca što vodi prema mjestu Sot u Srbiji i dalje ka Šidu. Pijemo kavu u Iloku, pa za dvadesetak minuta nastavljano.

Na graničnom prijelazu smo u 13:51. Nema nikog, prelazimo našu državnu među i zaustavljano se na srpskoj strani. Policajka uzima naše dokumente i za minutu-dvije ih vraća: ‘Sretan put”, veli, ali krupni policajac obrijane glave, koji zajedno s njom sjedi u kućici nešto joj kaže preko ramena. ”Molim vas, dajte mi ponovno dokumente”, kaže, a potom slijedi ono poznato. ”Stanite, desno, sa strane”.

Opet sjedimo u automobilu i čekamo. Naše sobne iskaznice ostale su kod policajke u kućici. Na drugoj strani modernog graničnog prijelaza kojeg je Srbija otvorila sredinom 2020. jedan policajac pregledava šleper tvrtke Ricardo čije je sjedište u Dardi, u Baranji. Mi sjedimo u automobili i čekamo.

‘I dalje sjedimo u automobilu. Čekamo’

Pitam Ćorića zna li zašto mu to rade. Kaže, ne vjeruje da je zbog njegovog iskaza u Den Haagu kada je u lipnju 2013. svjedočio na suđenju Goranu Hadžiću. Granicu kod Bačke Palanke, veli, od tada je prelazio više desetaka puta i nikada ga nitko nije zadržavao.

I dalje sjedimo u automobilu. Čekamo. S naše desne strane, ograđen žicom, prihvatni je kamp za migrante. Gledamo njih desetak kako u običnim plastičnim papučama iz jedne zgrade prelaze u drugu. Kad eto, stiže ona policajka, kuca na prozor automobila, ali nam ne vraća dokumente već od Ćorića traži prometnu dozvolu. ”Ima neko podudaranje, moramo provjeriti”, kaže. Što je mislila pod tim ”podudaranjem” sam bog zna, a mi sjedimo u automobili i čekamo. Prošlo je već 15 minuta.

‘To više nije problem Zagreba nego Bruxellesa’

Ćorić priča kako je Gorana Hadžića poznavao još od vremena prvih višestranačkih izbora 1990. Hadžić je tada bio na listi SDSS-a, Ćorić na HDZ-ovoj. Većinu u skupštini tadašnje Općine Vukovar imao je SDSS. Hadžić je bio predsjednik stranačkog kluba SDSS-a, Ćorić HDZ-ovog. Gradonačelnik, točnije predsjednik Skupštine Općine Vukovar, bio je Slavko Dokmanović, koji je u Haagu, gdje mu se sudilo za ratne zločine, u lipnju 1998., počinio suicid.

”Ne vjerujem da to maltretiranje na granici ima bilo kakve veze s mojim svjedočenjem”, opet ponavlja Ćorić. ”Nikad me nisu dirali do 31. prosinca prošle godine, veli. ”Ali možda to čine zbog mojih izjava o Šarengradskoj Adi ili zbog izmjena pravilnika o tranzitnom prometu teretnih vozila”.

Imamo vremena, sjedeći u automobilu, pa Ćorić objašnjava: ”Nedavno sam rekao kako će problem Šarengradske Ade biti riješen ulaskom Hrvatske i schengenski prostor. Dodao sam kako Šarengradska Ada više nije problem Zagreba i Beograda, već Bruxellesa i NATO saveza”.

Status tog područja nikako da se riješi

Šarengradska Ada najveći je riječni otok na Dunavu, prostire se na nekih tisuću hektara i status tog područja nije riješen. Srbija ga svojata, Hrvatska katastarskim knjigama dokazuje da je ada njena. Ćorić je onamo odlazio često, u kolovozu 2018. na Šarengradsku adu poveo je Telegramovog novinara, zajedno s fotografom Vjekoslavom Skledarom. Vodio je i druge novinare, ali i mještane Šarengrada koji su ondje nekoć napasali svoja stada. Srpska policija nije intervenirala, ali su Ćorićeve česte dolaske očito smatrali provokacijom.

Već gotovo pola sata sjednimo u automobilu, na graničnom prijelazu Principovac-Sot, kad se vraća ona policajka i daje Ćoriću naše osobne i njegovu prometnu. ”Izvolite, možete ići”, veli ne objašnjavajući zašto su nas zadržali.

Vodio svojevrsnu pobunu mještana

Predlažem da se ne vratimo istim graničnim prijelazom već da odemo do desetak kilometara udaljenog Šida. Ondje je granični prijelaz prema Tovarniku na hrvatskoj strani. Dok obilazimo kilometarsku kolonu šlepera koja stoji pred granicom, Ćorić pojašnjava kako je on predvodio svojevrsnu pobunu mještana Šarengrada kad su prosvjedovali zbog ogromnog broja kamiona koji su dnevno prolazili uskim i vijugavim šarengradskim cestama, često izazivajući nesreće.

Njegova ”pobuna” urodila je plodom; Hrvatske je donijela pravilnik i šarengradskim dijelom ceste D55 omogućila prometovanje isključivo kamionima s registracijom Bačke Palanke i onima koji prevoze robu u neko mjesto u Hrvatskoj. To je bitno smanjilo broj šlepera na šarengradskom dijelu državne ceste, a vozila u tranzitu moraju ići ka Šidu ili Bajakovu. Ondje su kolone kilometarske, u što se uvjeravamo obilazeći kolonu od izlaska iz Šida sve do granice.

”Možda me zato maltretiraju, možda je neki veliki autoprijevoznik kum nekome iz BIA-e”, kaže Ćorić dok po četvrti put tog dana pruža naše iskaznice srpskom policajcu. I po četvrti put čujemo: ”Stanite sa strane”. Opet stojim na graničnom prijelazu. Prolaze deseci automobila s jedne i druge strane, mi čekamo u automobilu.

‘Izađite, pregledat ćemo vam auto’

Za desetak minuta dolazi srpski policajac i traži Ćorića prometnu dozvolu. Odlazi; ponovno čekamo, kad nakon nekog vremena eto dvojice policajaca. ”Izađite iz automobila”, kaže jedan od njih Ćoriću. ”Obavit ćemo pregled automobila”. Otvaraju prtljažnik, vade sve stvari, podižu pregradu ispod koje je rezervni kotač, osvjetljavaju prostor baterijskom lampom. Zatim počinju pregledavati unutrašnjost automobila.

Jedan od policija naređuje da izađem. Stojim iza automobila zajedno s Ćorićem i gledan kako marljivo rade. Podižu haubu i gledaju motor. Potom ponovno pregledavaju unutrašnjost, osvjetljavaju sjedala i zaviruju ima li što ispod. Vide moju torbu, pitaju čija je. Uzimam je sa sjedala, ali ne traže da vide što je u njoj.

Pregled auta trajao je dobrih 15-ak minuta. ”Možete sjesti”, veli jedan od policajaca, a drugi se nakon pet minuta vraća s dokumentima. Ćorić ga pita o čemu se radi, zašto ga maltretiraju i drže na granici. ”Uobičajena kontrola”, kaže policajac na čijoj crnoj policijskoj jakni piše prezime, Anđelković.

‘Neću prestati odlaziti u Srbiju’

Krećemo prema našoj granici u Tovarniku, pa kažem Ćoriću: ”Sad kad sam se uvjerio u istinitost tvoje priče, spreman sam svaki put s tobom preko granice sa Srbijom. Kad si sam u autu, tvoj preuzak traje neusporedivo duže”.

U Hrvatskoj, na ”slobodnoj teritoriji”, vozimo se prema Iloku a Ćorić objašnjava kako su mu prijatelji savjetovali da se okani ćorava posla, ne izaziva vraga i odustane od odlazaka u Srbiju. ”Ali zašto bih. Slobodan sam građanin, mogu kamo hoću i nemam namjeru prestati ići u Srbiju. Ne mogu mi to zabraniti”. Stižemo u Ilok. Ćorić obećava da će nam javiti koliko će ga držati na granici sljedeći put, kada bude išao bez novinarske pratnje.